Razgovarala: Josipa Bubaš
S Lucijom Barišić, glumicom, vokalisticom, apsolventicom psihodramske psihoterapije, čija je autorska predstava Final Act/Posljednji čin nedavno nagrađena Nagradom Zlatko Košta na 2. Zadarskom festivalu monodrame, razgovarala sam o radu s glasom, psihodramskoj terapiji i kreativnosti.
Josipa: Nedavno si na festivalu Sounded Bodies izvela predstavu Glas(na). Glumica si koja se bavi radom s glasom i to kroz vlastite predstave i radionice o glasu. Što je tebi glas, zašto je toliko bitan?
Lucija: Glas je najbrži put dolaženja u kontakt sa sobom, emocijama, potrebama i skrivenim sadržajima. Neminovno je i nemoguće da se, radeći s glasom, osoba ne poveže s emocijama, srcem i tijelom. Naravno da postoje razni pristupi rada s tijelom, ali glas ima direktan ulaz u dušu, i za mene je upravo to fascinantno. Glas je poveznica s najranjivijim, najautentičnijim dijelom osobe i daje jako lijep uvid gdje je osoba sa sobom kao i uvid njezinog životnog iskustva. Kroz glas možeš čuti i naučiti jako puno o osobi, pogotovo ako ne koristi glas u kontekstu neke konvencije, u smislu određenih uloga koje svakodnevno igramo. Glas jako puno otkriva o osobi, zapravo više nego što bi ona možda htjela. Radeći s glasom, čovjek može biti brzo gol, ali i brzo oplemenjen.
Josipa: Često vodiš radionice, no ne učiš ljude pjevati u klasičnom smislu. Koja je razlika između tvog pristupa i škole pjevanja?
Lucija: Svima koji dođu na moju radionicu kažem da ih ne učim pjevati. Ne radim klasične tehnike pjevanja. Nemam ništa protiv ništa njih, no to nije moj princip rada. Bavim se glasom kroz drugačije ulaze, pristupam mu kroz tijelo, pri čemu mi je bitno koristiti cijelo tijelo, kako fizičko i tako unutrašnje tijelo, jer tako proširujemo spektar glasa i uopće daha. Zanima me kako cijelim tijelom podržati glas, projekciju glasa, njegov dijapazon u smislu registra tona. Bavim se i asocijativnim aspektima emotivnog ili osobnog sadržaja i imaginacije koji se mogu aktivirati radom s glasom pa se iz njih može raditi kroz glazbu. Što otvara glasovne mogućnosti – suglasje ili pristup? Iako ne radimo konvencionalno, koristimo i neke klasičnije vježbe. U mom je radu prisutno osvještavanje ne samo glasa, nego i onoga što nije izgovoreno ili učinjeno, i to kroz glazbu i pjesmu. U tom smislu to je i rad na gradnji odgovornosti spram sebe, svojih potreba i onoga što nam nekada unutrašnji glas poručuje no mi ne čujemo. To je učenje prepoznavanja takvih glasova. Često te glasove zanemarujemo, a oni izlaze samo u sigurnim prostorima. Kako doći do dječjeg dijela sebe? To nije pitanje ni riječi, ni melodijske forme, nego slobode izražavanja, dozvole galame ili šaputanja. Bitno mi je da se kroz rad ljudi vrate nečemu što ne mora biti inteligentno, savršeno, ali može biti zabavno, najčišće na svijetu. Volim reći da je to kao kad žaba ispjeva slavuja.
Josipa: Koliko je, prema tvom iskustvu, ljudima teško raditi s glasom, s obzirom na intimnost rada?
Lucija: Ljudi koji dođu na radionicu su već motivirani, bez obzira na prijašnje iskustvo. Uglavnom su bili u doticaju s glasom, negdje su odradili uvod. Naravno, bez obzira na dugoročno iskustvo, kada se nađeš pred grupom ljudi gdje trebaš nešto pjevati ili pustiti glas, uvijek se osjećaš kao da nikada nisi pjevao, kao da ne poznaješ svoj glas. Aktivira se hrpa osjećanja, sram, krhkost i ranjivost koja se javlja kada se osoba poveže sa svojim glasom pred drugima. To je skidanje gaća na najžešće, ali ja se trudim stvoriti čim sigurniji kontekst tako da ne bude ni bolno, ni zastrašujuće, ni strašno. Glas obično diže emocije, uvijek te baci negdje. Uvijek je frka, ali to se da implementirati, u smislu da u pjesmu uđe upravo taj emotivni dio. Često ljudi pomisle da se, ako počnu plakati, neće zaustaviti, i boje se kako će ih drugi doživjeti. U redu je pokazati i druge emocije osim smijeha i dobrog raspoloženja. Često izbjegavamo malo neugodnije emocije, poput tuge i ljutnje, no kada se one pojave, pitam osobu koja je fantazija iza njih. Što će se dogoditi ako sada krene u tom smjeru? Ljudi u pravilu skuže da ni te emocije nisu strašne. Nitko nije savršen, i trudim se da svi uvijek dobiju podršku i feedback grupe. Na kraju budu zahvalni na proživljenom posebice zato što, kada se emocijama otvori glas, volumen postaje puno jači jer je osoba povezana sa sobom. Prostor se na potpuno drugi način ispuni glasovima kada su ljudi prisutni i povezani sa sobom kroz bilo koji sadržaj, emocije ili uopće neko bivanje osobnog ili kolektivnog. Zato volim raditi duže radionice koje omogućavaju stvaranje sigurnog prostora, bez forsiranja, da ljudi ne moraju s ceste i odmah ući u nešto, nego prvo uspostavljamo prostor mira, slušanja, tišine i podrške grupe. To daje priliku polaznicima da siđu u tijelo, povežu se sa sobom i s drugima, i nitko nije prisiljen nešto napraviti. Na neki način ostavljamo neugodu i strah po strani. Tu smo jedni za druge, u nekom navijačkom smislu, podržavajući. Ne postoji matematička jednadžba, svaka osoba traži specifičan pristup. Potrebno je slušati i biti prisutan, stvoriti sigurno mjesto u kojem ljudi mogu biti spontani i slobodni. Idealno bi bilo da uživaju u glasu, no često ipak čujem da se ljudi ni doma ne glasaju, ne pjevaju. Pjevanje ne mora biti savršeno, no trebamo pjevati i plesati kada god možemo. Prvo treba osloboditi glas, tek tada krećemo s pjevanjem.
Lucija Barišić / Foto: Damira Kalajžić
Josipa: Misliš li da svatko može pjevati?
Lucija: Da, po meni je nasilje kada netko kaže da netko nema sluha ili ne može pjevati. To je jedan od najvećih zločina što čovjek čovjeku može napraviti. Nismo svi rođeni da budemo operne dive i pjevači no mislim da svatko tko ima glas može pjevati. U mojoj obitelji, kroz odrastanje moje majke ili pak moje bake na selu, nikada nije bilo pitanje pjeva li netko ili ne, svi su pjevali. Bio je to način izražavanja, slavlja i druženja, no danas se misli da je pjevanje rezervirano za one koji idu u školu za pjevanje. Sluh se može razvijati, samo je informacija koja se daje ljudima koje se ne percipira kao talentirane često ograničavajuća. Moj je bivši partner, primjerice, odlično pjevao samo kada ga nitko ne sluša, pred ljudima je uvijek falšao jer je naučen da nije talentiran.
Josipa: Baviš se i psihodramom. Što je psihodrama i kako si došla u kontakt s tom metodom?
Lucija: Prvi put sam došla u kontakt s psihodramom 2008. godine. Bila sam na umjetničkoj rezidenciji u Krušču u Sloveniji kod Tomija Janežića. Tomi je, uz ostale stvari kojima smo se bavili, organizirao i radionicu s Vladom Miloševićem i tad sam otkrila psihodramski svijet. Dugo sam radila s Janežićem, a od 2008. pa sve do danas bila sam u raznim, pretežito kreativnim grupama koje su koristile psihodramske alate u korist umjetničkog rada. Bila sam i u terapijskim grupama i osobno u radnoj psihodramskoj grupi. Godine 2020. sam započela edukaciju, kolege su me malo pogurnule u tom smjeru s obzirom na to da sam godinama aktivna u tom polju. Završila sam četvrtu godinu za psihodramskog terapeuta, zapravo sam sada apsolventica, što znači da imam još dosta do certifikata jer je potrebno zadovoljiti brojne uvjete. Pokrećem terapijsku grupu i voljela bih raditi sve više i više, posebice kroz rad s kreativcima. Također, zanima me i terapijski rad otvoren za građane, no volim koristiti i psihodramske alate da kreativcima pojednostavim procese rada. Ta je metoda po meni najdivniji alat za dizanje spontanosti, otvaranje kreativnosti, pogotovo ljudima koji su završili akademije i umjetničke škole jer tu uvijek ostane puno bolnih točaka. I mimo toga, taj alat je primjenjiv na razne tipove kreacije, odnosno grupe s raznim ciljevima. Psihodrama je i izašla iz glumačkih i kazališnih alata, a ima to nesretno ime pa ljudi ne znaju o čemu se radi. Naziv psiho pa k tome i drama nije nimalo pozivajući (smijeh), no radi se o tome da svatko od nas ima cijeli unutarnji svijet, puno glasova, uloga, kao i prošlost, sadašnjost, budućnost, a psihodramom cijeli taj unutrašnji svijet možemo staviti van u prostor, odnosno u akciju pa ono što bi u nekoj drugoj terapiji zahtijevalo vrijeme i puno više priče, ovdje djeluje direktno. To je zapravo odigravanje vlastitih situacija, koje se jesu ili nisu odigrale, jer sve stvari koje se jesu ili nisu dogodile se i dalje događaju u nama. U psihodrami ih možemo iskusiti u ovom prostoru, u tom svijetu i na neki način proživjeti drugačije, naći neko novo iskustvo. Psihodrama je akcijska metoda koja teži podizanju spontanosti i kreativnosti, a kreativnost je mogućnost nalaženja novog odgovora i rješenja na nekakav problem. Što je veća kreativnost, ima više različitih odgovora na problem, jer jedno je rješenje super, no deset rješenja je bolje. Ponekad se čovjek zavrti u nekoj situaciji i ne nalazi izlaz, kreativnost je potisnuta a time i mogućnost izlaska iz situacije. No, možemo promijeniti pristup i širiti resurse, pojačati snage ili izvježbati neke nove uloge kojima ćemo moći drugačije razriješiti situaciju. Jacob Moreno, osnivač psihodrame, rekao je da zdravlje pojedinca ovisi o fleksibilnosti i širini uloga koje živi. A psihodrama osigurava takvu širinu. Često se ljudi konzerviraju u nekoj ulozi, primjerice u ulozi direktora i cijeli im život odražava tu ulogu, no u psihodrami se mogu na scenu postaviti snovi, možeš ući u ulogu kuta sobe, ljubavi svog života, ulogu smrti, možeš djelovati kreativno u tom procesu, pričati s idejama. Vjeruje se da je ideja nešto izvan čovjeka, nešto apstraktno, no psihodrama nas dovodi u odnos s idejom kao živućom osobom i omogućava vježbanje dijaloga s njom, pa možemo vidjeti u kojoj smo problematici “zapeli“.
Lucija Barišić / Foto: privatni album
Josipa: Koliko u vlastitom radu koristiš psihodramske metode?
Lucija: Postoji pojam u psihodramskom svijetu – Surplus Reality koji opisuje stanje kada znamo da smo u ovoj prostoriji, znamo da ovdje nije more, ali u nekom trenutku se dogodi taj, nazovimo to Magic World, ono nešto što zovemo u umjetnost i čemu težimo, što ovaj prostor transformira u neki drugi. U psihodrami se to događa redovno, nastaje neka nova ideja, odnos, prostor. Tu smo, u ovom prostoru, sve je tu ali nije tu već je negdje drugdje. Psihodrama mi je dala pogled na teatar koji do tada nisam imala i sada mi je nemoguće ne koristiti ga bilo što da radim. Nemam ništa protiv četvrtog zida, ali volim neposredni moment, magiju koja od nečeg što nije ništa posebno stvara nešto posebno, i to je ljudima evidentno.
Josipa: Kako je tekao rad na predstavi Final Act?
Lucija: U Final Actu sam koristila motive iz vlastitog života, ali, bez obzira na to, osobno u predstavi prestaje imati tu konotaciju zato što se otvara cijeli drugi prostor i to kroz korištenje izvedbenih strategija. Proces rada je trajao dugo, predugo, zbog korone i pomicanja termina svih premijera – s jednom premijerom pomicala se druga pa se tako pomicala i moja, vrijeme je prolazilo, a ja sam bila s tim materijalom zbog čega je i proces trajao dugo, što je rezultirao s jako velikim brojem i širinom materijala s raznim ulascima, kroz razne zamisli žanrovske i stilske metode, a sve s nekim ciljem komedije i olakšanja. Postoje razne varijante te predstave. Bilo je komičnih varijanti, zanimljivo je da kad obrađuješ temu smrti, često izađe crni humor koji je strašno brutalan, ne možeš ni lijevo ni desno nego nekako uvijek izađeš u toj ulici i super ti je, ali on nosi sadržaj koji je stvarno crn I gorak. U zadnjoj verziji nalaze se pojednostavljeno sve varijante koje smo otvorili. Kroz taj sam se proces, skidala i opraštala i prolazila osobne procese vezane uz temu smrti, gubitka članova obitelji i to je za mene imalo magijski, katarzični učinak u samom procesu pa i u igranju te predstave, pa onda vjerujem da to i nosi za druge ljude. Ideja je bila da ne idemo nigdje previše, već da ima svega, upravo kako se i događa kada je život u kontaktu sa smrću, odnosno kad si gledajući u smrt svjestan svoje prolaznosti. Život kroz ogledanje u smrti ima sve okuse. Malo komično, malo tužno, malo ljuto, malo slatko, pa je sada gorko, nekako se stvari stalno izmjenjuju. Nije jedno i nije ravna linija, već valovi koji se izmjenjuju dok smo živi.
Josipa: Na festivalu Sounded Bodies izvela si novi projekt Glas(na). O čemu je riječ?
Lucija: Već neko vrijeme maštam o novom komadu, no treba mi vrijeme, s obzirom na stvari koje želim obraditi i s čime želim izaći. Bruno Isaković me nazvao i pitao bi li htjela napraviti neki solo, i iako inače nisam neko tko brzo radi, odlučila sam pokazati jedan dio rada na festivalu. Bitan segment tog komada je priča o glasu i uopće glas kao takav a budući da se radi o festivalu Sounded Bodies koji se bavi glasom, bilo mi je bitno napraviti malu studiju, odnosno komad koji će biti samo za glas pa ću ovisno o tom materijalu dalje raditi. U kratko vrijeme i uz divne suradnike, složili smo taj komad i izašli premijerno. Bio je lijep odaziv i užasno zabavno i iako sam bila u stresu oko vremena i resursa koji su potrebni za izradu filigranskog posla, ispalo je stvarno jako lijepo i zaigrano.
