Razgovarala: Josipa Bubaš
S Vlastom Delimar, poznatom umjetnicom koja radovima problematizira seksualnost i odnos prema tjelesnosti, razgovarala sam povodom izložbe u Beču i performansa i filma nedavno nastalih u Karlovcu.
Josipa: Tvoj je rad autoreferencijalan i osoban, uključuje tijelo i seksualnost kroz sve faze, od seksualnog zadovoljstva, poroda i seksualnosti nakon šezdesete. Odakle odluka da se baviš seksualnošću kao umjetničkom temom?
Vlasta: Neki dan sam u Karlovačkoj gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić imala predstavljanje knjige Voćarska 5 i novog filma koji je nastao na temu performansa u kavani Central u Karlovcu. U publici su uglavnom bile žene i razvila se diskusija o seksualnosti. Govorila sam o vlastitom zdravom odrastanju i razvoju uz oca koji me pravilno usmjeravao. Pomogle su mi i knjige seksologa Marijana Košičeka koje smo imali u kući. Kroz takvo, zdravo odrastanje, emancipaciju od roditelja i sredine, normalno je, prirodno i zdravo baviti se tijelom, kao što ja činim kroz umjetnost. Otac me u šestom ili sedmom razredu vodio u kino gledati njemački dokumentarni film Helga u kojem se doslovno vidjelo kako se dijete rađa. To je bilo jako poučno. Eksplicitno se vidjelo kako dolazi do začeća, kako se dijete razvija u majčinoj utrobi i kako u konačnici to dijete izlazi kroz žensko tijelo. To su mi bile jako važne stvari i kroz njih sam razvijala odnos prema vlastitom tijelu. Moje tijelo postajalo je prostor sigurnosti, prostor moje slobode.
Josipa: Misliš li da je i danas bitno baviti se seksualnošću? Je li to još uvijek neka vrsta emancipacije i ako jeste, nije li to čudno što nismo daleko došli u shvaćanju tjelesnosti?
Vlasta: Bavljenje seksualnošću može se nazvati nekom vrstom nadgradnje emancipacije. Tijelo je naša baza, sa svojim se tijelom susrećemo svakodnevno. Postoji faza adolescencije, sazrijevanja, potom slijedi malo zrelija faza, pa još zrelija, pa još zrelija pa zatim, kako je fotograf Boris Cvjetanović rekao faza „prezrele“ žene. Drugim riječima, tijelo prolazi sve te različite faze koje zanemarujemo, pogotovo to čine žene u starijoj dobi jer im je društvo nametnulo da više nemaju pravo na seksualnost. Zato je i nastao rad “Pravo na orgazam iznad šezdesete”. I danas postoje žene koje, nakon što rode dijete, na neki način smatraju da su ispunile svoju biološku funkciju pa zanemaruju seksualnost a različita istraživanja su pokazala da seksualnost zaista traje dokle god smo živi, ali je u svakoj životnoj fazi drugačija.
Josipa: Umjetnički si bilježila sve te promjene, porod, orgazam, zrelu sekualnost. Na koji način proživljavaš i prihvaćaš te promjene? Znamo da se često ljudima teško nositi sa starenjem.
Vlasta: Pogotovo muškarcima, zato što im je društvo nametnulo neku opću viziju seksualnosti. No, što je seks? Seks nije penetracija muškog spolovila u žensko, nego uključuje i erotiku koja je nešto puno dublje, drugačije, filozofskije i ima jednu finu senzualnost. Uvijek se sjetim pisma Marine Cvjetajeve Borisu Pasternaku. Seksualnost je predivna i ne podrazumijeva nužno direktan kontakt, može biti verbalna, može biti komunicirana kroz pjesništvo, literaturu, likovnost, glazbu ili umjetnost koju ja radim. Društvo nam je nametnulo shvaćanje da seks znači širenje nogu. To nije seks. Ili da je žensko tijelo posuda koju treba ispuniti muškom spermom. Zanimljivo je to da su mnogi mislili da sam imala puno muškaraca. Ne! Nije mi bila potrebna četa muškarca da se dokažem, potvrdim. Za mene je seksualnost puno više od samog čina, doživljavam ju kroz neke finije momente, kroz fikciju. Umjetnost je često fikcija, zar ne.. zato ju volim.. Da sam srela Bélu Hamvasa sigurno bismo bili „ljubavnički” Ili da parafraziram Marinu Cvjetajevu moram staviti glavu na hladan prozor, da ne zaspem jer moram misliti na njega.“
Performans U Karlovcu, kavana Central 2024. / Foto: Dinko Neskusil
Josipa: Što bi, po tvom mišljenju moglo promijeniti banalizaciju seksualnosti? Treba li nam seksualni odgoj u školama? Koliko se odnos prema tijelu i seksulanosti unazadio pod utjecajem crkve i konzervativnih politika? Koliko su takve tendencije utjecale na odnos mlađih generacija prema tijelu i seksualnosti?
Vlasta: Seksualni odgoj apsolutno treba uvesti u škole, ali po meni je prva stvar odnos u obitelji. Djeca rijetko razgovaraju s roditeljima o sekualnosti. Taj razgovor ne mora biti direktan, ali i oba roditelja trebaju učestvovati u uvođenju djeteta u sekualni život. Nadalje, i škola je važan čimbenik jer danas djeca provode sve više vremena izvan obiteljskog doma. Okruženi su društvenim mrežama iz kojih površno uče o sekuslanosti. Svoju sam kćerku vodila ginekologu kada sam zaključila da ima seksualni život. Nakon toga, ona je svojim frendicama ispričala to iskustvo i te su se curice, malo po malo, odlučile otići na ginekološki pregled, što je jako važno. To su sve sitnice, ali su u važne stvari jer djecu uvode u seksualnost. Zato je bitno uvesti seksualni odgoj u škole. Puno se protestira protiv zabrane pobačaja, što potpuno podržavam, no NAGLAŠAVAM najbitnije je preventivno raditi na tome da do trudnoće ne dođe.
To je upravo početak saznavanja o vlastitom tijelu i seksualnosti. Treba educirati ne samo djevojčice, nego i dječake, jer odgovornost se uvijek svaljuje na žene, no žena ne ostane trudna vodeći ljubav sama sa sobom. Danas postoje načini kontracepcije koje mogu koristiti muškarci i trebalo bi raditi na tome da muškarci preuzmu svoj dio odgovornosti u zaštiti od neželjene trudnoće – PODCRTANO CRVENO MUŠKA ODGOVORNOST.
Josipa: Napisala si knjigu o Voćarskoj 5, svojevrsnoj komuni i umjetničkom okupljalištu koje je bilo dom mnogim umjetnicima, između ostalih i članovima Grupe šestorice autrora. Tamo si bila jedina žena umjetnica. Kakvo je bilo to iskustvo?
Vlasta: Osamdesetih je bilo jako malo žena koje su radile na način na koji sam ja radila, bila je Sanja Iveković i u Srbiji Marina Abramović i Bogdanka Poznanović. S jedne strane, to mi je odgovaralo jer sam bila jedna od rijetkih žena na toj sceni i dečkima se to viđalo. Još dandanas mi nije jasno zašto se druge žene nisu odvažile napraviti nekakav iskorak i raditi drugačije, uglavnom su sve djelovale unutar tradicionalnih umjetničkih formata. Tada se pojavila i Nova slika, ali opet se radilo o mediju slikarstva. Antun Maračić je bio oduševljen mojim prvim radovima i pozvao me da izlažem na izložbi koja je bila dio Salona mladih. Bila sam nekakvo osvježenje, otkriće kao cura koja je napravila iskorak, koja je javno rekla: Kurac volim!.To je stvarno bio ogroman iskorak iz tradicionalne, građanske estetike.
Josipa: Zanimljivo je, da unatoč tome što uvijek istupaš protiv konvencija, u tvojim radovima nema agresije i destrukcije.
Vlasta: Da, ja sam zapravo pristupačna i topla osoba… tako barem kažu oni koji me dobro poznaju. A pristupačnost proizlazi iz potrebe za dijalogom koji je temelj naših odnosa. Kada me upoznaju ljudi koji imaju nešto protiv moje umjetnosti obavezno promijene stav prema meni i mojim radovima.
Mnoge umjetnice kada su počele raditi iskorake iz tradicionalnog pokazivale su to kroz destrukciju, agresiju pa čak i suicid kao Sylvie Plath. I ja sam, nakon razvoda, napravila izložbu Krivnja. Fotografirala sam se od jutra, cijeli dan, u groznim fazama, ali nikada nisam išla za destrukcijom, nego za konstrukcijom. Ne sviđa mi se što se umjetnice moraju razderati, poderati i nanositi sebi bol, kao da nema dovoljno krimena u društvu pa još idu same sebe raščetvoriti da bi došle do nečega.
Performans Pravo na orgazam iznad 60, 2024. Viennacontemporary 2024. / Foto: Michaela Stock
Josipa: Vratila si se iz Beča gdje si sudjelovala na sajmu Viennacontemporary 2024. Uskoro ponovno ideš sudjelovati na grupnoj izložbi SUBSTANZ: Empathie, Engagement und Empörung in und abseits von Kunst. O kakvim se projektima radi?
Vlasta: Prvi put sam sudjelovala na nekom umjetničkom sajmu. Bečki nije toliko snažan, ali se trude. Pretežno su sudjelovale bečke galerije, ali sajam je bio međunarodni pa je sudjelovala po jedna ili dvije galerije iz svake zemlje. Malo sam se bojala jer to nije moj svijet, to je svijet trgovine, ali sam jako zadovoljna jer je unatoč olujama i prijetnji poplavama sajam bio prepun, posjetile su ga rijeke posjetitelja. Moram pohvaliti Ministarstvo kulture i medija koje mi je omogućilo da sudjelujem. Na našem je štandu stalno bilo krcato, bio je takav veliki interes da smo galeristica Michaela Stock i ja bile iznenađene. Naročito me veseli što je izložbu posjetilo jako puno mladih cura koje su se prvi put susrele s takvom umjetnošću i imala sam priliku puno razgovarati s njima. Umjetnička direktorica sajma je bila Francesca Gavin koja je inzistirala na vidljivosti žena umjetnica. Napravila je novu sekciju koja se zove CONTEXT na kojoj je, uz mene, bilo zastupljeno devet samostalnih izložbi. Kustosica je bila Pernilla Holmes koja je inzistirala da se prikažu umjetnice koje su zaslužne za određene pomake, ali su prilično nepoznate. Drago mi je bilo pripadati takvom projektu i biti izvan sajamskog konteksta direktne trgovine. Performans “Pravo na orgazam iznad šezdesete” koji inače izvodim u izlozima, ovaj smo put napravile u sklopu izložbe. Stajala sam na postolju i pozivala ljude da se sa mnom fotgrafiraju. Sa svakim sam malo popričala. Bilo je genijalno. Zanimljivo je što su većinom dolazile žene. Muškarci kao da se nisu usudili, nisu se htjeli razotkriti i biti dio te priče. Mnogi su se osjetiti isprovociranima, ali nisu bili sigurni što bi s time napravili. Uskoro se vraćam u Beč sudjelovati u izložbi “SUBSTANZ: Empathie, Engagement und Empörung in und abseits von Kunst” u Künstlerhausu u sklopu Albertine Modern u kojoj sudjelujem na poziv kustosa Christian Bazant-Hegemarka i Esther Hladik koji su moj rad vidjeli na prošlogodišnjoj bečkoj izložbi u galeriji Michaele Stock. Zatim početkom prosinca idem u Basel, izlažem u Tinguely muzeju na izložbi “Fresh Window” gdje prikazuju radove izvedene u izlozima. Uzeli su fotografije performansa “Pravo na orgazam” i „Zrela žena“.
Performans U Karlovcu, kavana Central 2024. / Foto: Dinko Neskusil
Josipa: Nedavno si s partnerom Milanom Božićem, izvela performans na specifičnoj lokaciji u Karlovcu. O čemu se radi?
Vlasta: Performans smo izveli na karlovačkoj Zvijezdi koja se potpuno rekonstruira. U tom raskopanom dijelu Karlovca otkrila sam Hotel Central u kojem je bila istoimena kavana. Kada sam vidjela tu zgradu, znala sam da moram ući unutra, što uopće nije bilo lako. Milan i ja napravili smo performans u toj bivšoj kavani Central, koja je, naravno, ispražnjena, a hotel je totalno destruiran, sve propada. Performans je nastavak naših performansa iz 2003. u kojima smo prespavali u raznim objektima zatvorenim za javnost iz različitih razloga. To su takozvani performansi podrške kojima dajemo podršku nekom prostoru očekujući da će se u dogledno vrijeme otvoriti za javnost. Radi se o javnim prostorima koji su zaslužili vratiti se javnosti. Na temelju performansa u Karlovcu je napravljen film istoga naziva U Karlovcu, kavana Central a premijera je bila u Ilirskoj dvorani u Gradskoj knjižnici u Karlovcu. Film je potpuno drugačiji, nije dokument performansa nego mozaik dokumentacije performansa i mojih prošlih radova. U samom perfromansu bili smo na krevetu, pokriveni roza prozirnim zavjesama. To je bio nekakav naš ljubavnički akt koji se samo nazire. Uz njega samo čitali tekstove Markiza De Sadea. Njegova Filozofija u budoaru može se komotno prenijeti na današnje vrijeme, a odnosi se na seksualnost, blud, Crkvu, položaj žene u braku.
