Razgovarala: Ivana Perković Rosan
U godini kada se obilježava 500. obljetnica smrti oca hrvatske književnosti Marka Marulića na kazališnim daskama zagrebačkog HNK njegovu heroinu Juditu utjelovila je nacionalna prvakinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović. Riječ je o opernoj poslastici za početak sezone koju je režirala Snježana Banović. No, vremena za odmor nakon velike premijere za nacionalnu opernu prvakinju nije bilo, već tjedan dana kasnije bila je na gostovanju u Češkoj s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. A nakon njenog povratka u Hrvatsku, s našom opernom divom porazgovarale smo o Juditi, ali i o tome kako je biti žena u svijetu opernog pjevanja te o tome kako se nakon završene arhitekture ipak odazvala pozivu glazbe.
Judita, koja je otvorila sezonu HNK, je ipak nešto drukčija Judita, riječ je o suvremenoj operi koja govori o položaju žene danas?
Juditu, koju je režirala Snježana Banović, smo htjeli prikazati kao suvremenu ženu u borbi za svoja prava, ali ne ona o kojima se puno priča i piše u medijima. Svi govore da se treba suprotstaviti svakoj vrsti zlostavljanja, ali nitko ne govori što prethodi tome i koje su to snage potrebne da se žena suprotstavi. I o tome govori naša Judita suvremenog kompozitora Frane Paraća kojeg smo premijerno izveli 4. listopada u HNK-u. Nismo mogli ni pretpostaviti da će biti takav uspjeh, no cijelom timu je drago da je tako. Možda je upravo razlog tome što smo tu jednu osjetljivu temu koja se inače odvija u skrivenim kutkovima nečijeg doma javno iznijeli na scenu HNK-a.
Jednom ste rekli kako je pjevanje teško ako ste žena i majka te je gotovo nemoguće postići da su svi zadovoljni. Koliko je ženama teže nego muškim kolegama?
U opernom svijetu ženama je teže zato što ima više žena nego muškaraca i veća je konkurencija za dobiti ulogu. Rekla bih i da su žene možda slabije plaćene nego muškarci, a imaju i drugu vrstu opterećenja. Žena prirodno želi biti i majka i to je jako teško izbalansirati. Biti uspješan u poslu, a biti i uspješna majka, odnosno da djeca s tobom provode dovoljno vremena. Obično se događa kad vam karijera počne napredovati i kad dobijete višu poziciju da je doma neki problem. I tu vam neće pomoći ni baka ni svekrva, jer majka je nezamjenjiva. Jako je teško to uskladiti. Rekla bih da se možda puno žena odluči i ne imati djecu jer im je tako lakše. Ja sam se na početku odlučila i za karijeru i za obitelj, ali onda sam vidjela da to baš ne ide tako, pa sam se odlučila posvetiti svojoj djeci. Moja djeca su sada dovoljno velika da se ja mogu posvetiti karijeri. Ali moram napomenuti da nije lako pjevati ako si konstantno umoran, ako doma stalno imaš neke stresove, ako moraš rješavati domaće zadaće, ići na roditeljske sastanke, voziti djecu i kuhati ručak. Zadnjih 15 godina sam redovito pjevala umorna i pod nekim pritiskom i sve sam to preživjela, a sad kad su moja djeca veća mogu se vratiti svom poslu u punini kako to mislim da treba.
Dubravka Šeparović Mušović / Foto: privatni album
Većina ljudi ne zna koliko se operni pjevači moraju paziti prije nastupa, i da moraju biti disciplinirani poput profesionalnih sportaša?
Važno je otkriti svoje tijelo i što ono zahtijeva, a to je različito od čovjeka do čovjeka. Neki pjevači i puše i piju, to su uglavnom muškarci, oni su puno stabilniji sa svojim glasnicama nego što su to žene, a razlog je to što žene imaju cikluse koji jako utječu na glasnice. To ide tako daleko da u nekom dijelu ciklusa bolje pjevate dubine, a u nekom dijelu ciklusa bolje pjevate visine. Osjetljiviji ste i imunološki i jako je važno spoznati što vaše tijelo od vas traži. Moje tijelo od mene traži da nisam u zagušljivim prostorijama, ne podnosim nikako alkohol niti gazirana pića prije nastupa. A koliko mi je važno vježbanje toliko mi je važno da pred nastup ukomponiram dovoljnu količinu odmaranja i spavanja. Godinama se uči kako to izbalansirati kako bi na nastupu mogli dati svoj maksimum.
Vaš put nije uobičajen, ne dolazite iz glazbene obitelji, prvo ste završili arhitekturu i niste imali u planu studirati pjevanje ni baviti se time? Kada ste ipak shvatili da je to vaš poziv?
Shvatila sam da je to moj poziv kada mi je puno ljudi počelo govoriti ‘Što će ti to, nemoj to raditi’. Shvatila sam da mi talent nije došao uzalud i da moram nešto napraviti od njega. Kad sam došla u Muzičku akademiju nisam još znala da ću se baviti pjevanjem. Ja sam samo htjela završiti muzičku akademiju i rekla sam sebi ‘Dube, napravit ćeš to samo da jednog dana budeš mirna i da znaš da si to pokušala’. I dalje sam se mislila vratiti arhitekturi. Ali kad sam završila akademiju dogodilo se da me je jednostavno život bacio u glazbu i da se tome nisam opirala. I u principu je ono što sam mislila da nije za mene postao moj životni poziv. Samo zato što sam pustila tom talentu da se razvija. I to je ono što je fascinantno kod svih ljudi koji imaju talent da ih on sam navodi na taj put i da se ne smiju tome opirati. Ako se počnu opirati i uđu u posao za koji misle da je sigurniji i bolji onda će cijeli život na neki način patiti. Meni je to poruka svim mladim ljudima da istraže sebe i da budu autentični, ali ne u vidu nekih influencera već doista autentični i da idu do samospoznaje sebe. A to je jako teško u današnje vrijeme.
Dubravka Šeparović Mušović / Foto: privatni album
Jeste li imali ženske uzore kada ste počinjali?
Ženski uzori su jako važni, pogotovo kad ste na početku karijere. Oni su vam putokazi, to je za mene bila Ruža Pospiš Baldani i Dunja Vejzović, Jessyje Norman te Birgit Nilsson, to su ljudi od kojih sam učila. Razgovarala sam puno s Ružom Pospiš Baldani i promatrala pjevački svijet iz njezine perspektive. Mislim da se jako važno okružiti s ljudima koji će te bodriti, važno je tko nas usmjerava i važno je koliko smo mi spremni poslušati ljude koji nam davaju savjete.
Dobili ste brojna priznanja i nagrade možete li izdvojiti neku koja Vam najviše znači?
Najdraža nagrada mi je prvi Orlando kojeg sam dobila u Dubrovniku davne 2000. zato što sam sasvim slučajno završila na Dubrovačkim ljetnim igrama i uopće mi nije bilo jasno zašto su mene kao početnicu zvali da nastupam na tako važnom festivalu. Ta nagrada mi je bila važna jer se dogodila na početku karijere i jer me je usmjerila da krenem glazbenim putem. A sve nagrade poslije koje sam dobivala uopće nisam očekivala. Ja sam kao diplomirana arhitektica uvijek upadala u neke krize i razmišljala jesam li krivo odlučila i trebam li se vratiti arhitekturi. Kad bi se događalo da upadnem u takvu vrstu depresije i kad bih razmišljala da možda glazba nije za mene uvijek bi došla neka nagrada tako da bih rekla da su te nagrade moji svjetionici u mojoj karijeri.
