Piše: Nika Šintić
Nova izložba umjetnice Andree Knezović, koja je zagrebačku Galeriju Miroslav Kraljević privremeno pretvorila u „crnu kutiju“ protkanu geometrijsko-tekstualnim konstelacijama bijeloga vinila, nosi sa sobom pozamašnu teorijsku prtljagu. U popratnom tekstu izložbe više puta nailazimo na koncept kognitivnog kapitalizma, utemeljen na intelektualnom radu kao izvorištu profita usuprot nekadašnjem naglasku na fizičkoj eksploataciji. Napisima koji već i na intuitivnoj razini posjetitelje podsjećaju na njihove vlastite egzistencijalne kalvarije stoga ne škodi pridodati još malo knjiške elaboracije.
Iako još uvijek nije dosegao razinu uvriježene teorije, kognitivni kapitalizam sve se više koristi za rastumačivanje napredujuće komodifikacije ljudskih odnosa, obilježene privatiziranjem svega onoga što bi naravlju trebalo biti društveno. Osvrnimo se, recimo, na pojam rada: u marksističkom kanonu rad predstavlja suštinski (dakako, ne i esencijalistički) ljudsku odliku koja tvori čitav pleter materijalne proizvodnje života, no klasična slika kapitalizmom prouzročenog otuđenja što ga prati po mnogočemu ne odgovara proletarijatskim i prekarijatskim kontingentima današnjice. Mehaničko obavljanje nadničarskih poslova što je obilježilo osvit industrijskog razvoja na Zapadu više nije dostatno za razlaganje suvremene tržišno-socijalne dinamike. Marxova analiza radnika kao bića čiji rad ne samo da ne predstavlja najviši čin samopotvrđivanja već kumuje krajnjem duhovnom i fizičkom rasulu, tako da se radnik „osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe“, danas se, naizgled, apsolutizira u oba smjera: sepstvo prodire i u privatnu i u poslovnu sferu ali nikada do sebe samoga. Svojevrsna je to proizvodna insomnija, ili možda somnambulizam, gdje se sepstvo zajedno sa svojim, takoreći, modifikacijama poput individualiteta, imaginacije i autentičnih htijenja pakira u produkt spreman za konzumaciju. Kognitivni, dakle, kapitalizam određen je rastućim naglaskom na nematerijalnim vrijednostima, napose inovativnosti koja se više ne može uprezati u formalnom radnom vremenu. Tako definirani poslovi podrazumijevaju niz popratnih kriterija, otetih iz oblasti samosvršnog individualnog dobra; govorimo o komunikacijskim vještinama, osobnom razvoju, širenju mreže kontakata, razgranatom popisu hobija i sl. Mentalno blagostanje i težnja za zaokruženim životom stoga se stavljaju u službu što veće tržišne konkurentnosti, što kustosica Maja Pavlinić obrazlaže na sljedeći način:
„Potraga za emocionalnim ispunjenjem postala je dio diskursa o radnoj etici – smatra se kako je osobno ispunjenje i emocionalni život neposredno povezan s tkivom kapitalističkog radnog mjesta. Produkcija informacija, kulturnih, simboličnih i emocionalnih dobara sve više mobilizira stvarne emocionalne kapacitete radnika. Najviše je trend vidljiv pri samozaposlenju i projektnom radu gdje radnici ulažu svoje osobne i stvarne subjektivnosti u proces proizvodnje. (…) Emocije stoga ne samo da su promovirane i komodificirane, one su oblikovane i stvarane u kontekstu specifičnih oblika konzumerizma.“
Umjetnica Andrea Knezović i kustosica Maja Pavlinić / Foto: Luka Pešun
Izložbom One Step Forward, Two Steps Back Andrea Knezović mapira neurozu uzrokovanu zamućenom granicom između privatnog i poslovnog, kreirajući svijet koji zastupa i samoga pojedinca i duh vremena. Konglomerati dijagrama, linija i kaotičnih misli sabiru se tako u dezorijentiran um u kojemu su maštanja, osjećaji i kritičke deliberacije primorane koegzistirati s formulama poput „I hope this e-mail finds you well“. Namjera, međutim, nije tek estetizirati umor i bezvoljnost moderna doba, već raskrinkati ovakve individualističke konfabulacije da bi se otvorio prostor za promišljanje mogućnosti otpora. Sama autorica, inače konceptualna vizualna umjetnica i istraživačica s magisterijem iz umjetničkih istraživanja sa Sveučilišta u Amsterdamu te diplomom s Akademije vizualnih umjetnosti u Ljubljani, u svome je radu posvećena upravo propitivanju politike skrbi u njezinim institucionalnim, psihokulturnim i mitološkim aspektima, zbog čega i dotična instalacija fungira kao početak razgovora o „preživljavanju u sustavu koji neprestano nastoji kooptirati intimnost i osobno vrijeme.“ Štoviše, u razdoblju trajanja izložbe, čije je otvorenje upriličeno 18. listopada, održana je i radionica ABC kognitivnog kapitalizma s ciljem poticanja kulturnih radnika na kritičko iščitavanje antikapitalističkog teorijskog glosara. Na kraju krajeva, upravo umjetnost i kultura mogu najlakše premostiti jaz između intimnog blagostanja i kolektivnog otpora, pritom razotkrivajući njihovu dijalektičku stješnjenost.
Izložba Andree Knezović “One Step Forward, Two Steps Back” / Foto: Luka Pešun
Kustosica: Maja Pavlinić
Producentica: Tea Matanović
Koordinatori programa: Antonela Solenički, Petar Vranjković
Fotodokumentacija otvorenja: Luka Pešun
Tehnička podrška: Marin Kovačević
Produkcija: Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK)
