Ivana Perković Rosan
„Radim na ženskoj podršci onako kako najbolje znam. I snagom koja mi je još preostala. Nakon što netko uzme ovu knjigu u ruku, možda će poželjeti ponovno pročitati tekst iz kojeg lik dolazi, a možda će posegnuti za knjigom autorice koja o tom liku piše. U oba slučaja, pobijedit će književnost”, sažela je svoj cilj Julijana Matanović u uvodu knjige Spisateljice biraju, koji je ujedno drugi naslov njenog projekta Žena ženama. U ovoj “friško” objavljenoj knjizi sudjelovale su 24 spisateljice koje su svaka na svoj način pisale o svojem najdražem liku. Koncept je to koji je na tragu hit knjige Julijane Matanović Tko se boji lika još, a preko kojeg, između ostalog, šira publika ima prilike upoznati i neka nova ženska imena s književne scene. O knjizi, o samom projektu te daljnjim planovima razgovarale smo s Julijanom Matanović.
Godinu dana nakon knjige Burza rada objavili ste drugi naslov svog projekta Žena ženama u izdanju umjetničke organizacije Lađa od vode. Riječ je o knjizi Spisateljice biraju u kojem hrvatske spisateljice pišu kroz različite žanrove o svojem najdražem liku?
U pravu ste, točnu godinu nakon Burze rada. Odmah po izlasku Spisateljica iz tiska, dogovorila sam i prostor za promociju (Knjižnica Bogdana Ogrizovića), i to na isti dan kad je prošle godine promovirana Burza rada. Nisam svoje cure ni obavijestila, željela sam ih iznenaditi. A onda su mene poklopili zdravstveni problemi zbog kojih sam morala taj 6. studenoga, odjaviti. Jako mi je to sve teško palo. Znam da bi se sve autorice radovale zajedničkom okupljanju i predstavljanju pred zagrebačkim čitateljstvom. Ovaj sam put pozvala na suradnju duplo više autorica i „zadala“ im manji broj kartica. Ponovno su pokrivene različite generacije i spisateljice različitih vidljivosti na hrvatskoj književnoj sceni. Istina je, pisale su o najdražem književnom liku kroz različite žanrove (od znanstvene rasprave do poezije). Namjerno im nisam dala precizne naputke. Moji bi napuci samo kočili njihovu kreativnost. Iskreno, kao što je napisala danas jedna talentirana i duhovita blogerica (Šljokičasta žena), Spisateljice biraju je zbornik zamišljen na mustri knjige Tko se boji lika još.
U knjizi su sudjelovale 24 spisateljice, to je ujedno i široj publici prilika da otkriju neka nova imena i djela koja ih čekaju na policama naših knjižara?
Točno tako. Neka su imena itekako prisutna i u knjižarama, i u knjižnicama, i u medijima, u lektirama. Sve su one autorice, ili jedne, ili tridesetak naslova. U Burzu rada pozvala sam i nekoliko njih „bez knjige“. Ono što me posebno raduje je da je jedna od tih autorica (Goga Hajtić, Burzina Konobarica) između Burze i Spisateljica objavila svoju prvu samostalnu knjigu Dobar dan, izvolite. U Spisateljicama su i autorice čiji je rad prepoznat u nekim drugim prostorima (glazbena scena, kazalište, srednjoškolska učionica, knjižnica i vođenje čitateljskih klubova…).
U uvodu knjige pišete kako više niste u godinama za galamu i nošenje transparenata, ali da na ženskoj podršci radite onako kako najbolje znate. Projekt Žena ženama je jedan od vaših načina borbe, kako ste došli na ideju za ovaj koncept?
Sve ideje padnu u noćima nesanica, a one su – u mojim godinama – sve češće i dugotrajnije. I tako sam jedne večeri, razmišljala o – tog dana pročitanom – intervju spisateljice koju jako volim i koja je u razgovoru dosta ogorčeno govorila o položaju žena u našoj književnosti. Kao sveučilišna profesorica, pa i profesorica te divne mlade žene, počela sam po glavi vrtjeti kolegije koje sam predavala, literaturu koju sam „zadavala“, nabrajati samoj sebi imena i prezimena spisateljica koje sam dovodila na seminar (uspjela sam čak ugostiti i Irenu Vrkljan) i shvatila sam da sam ženama posvetila puno prostora, ali da to nisam posebno naglašavala, da sam to jednostavno podrazumijevala. Nikada mi društveni ciljevi nisu bili ispred znanstvenog i umjetničkog. Meni je bilo važno kontekstualizirati ih, povezati autorice sa stilskom formacijom u kojoj su djelovale, upozoriti na književnopovijesnu zanemarenost. I njih, ali i velikog broja ostalih književnika. Posebno onih koji su se iskazali u nekim žanrovima, primjerice povijesnom romanu. Moram naglasiti da nije svaki put bilo lako. Ili sam ja možda griješila što sam istrčavala prerano. Npr. izvođenje kolegija o Mariji Jurić Zagorki prijavila sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Zagorka tada još nije došla u modu kod žena daleko moćnijih od mene. Kolegij su mi profesori odobrili, bio je jako posjećen, ali iza leđa su ozbiljni znanstvenici odmahivali rukom. Ma, Julijana, došla iz Osijeka, čita ljubavne romane… A onda je za desetak godina, 2007., odlučeno obilježiti obljetnicu autoričine smrti (pola stoljeća). Na simpozij nisam pozvana, ali sam iz dana u dan slušala donedavno ljute protivnice popularne literature kako – u ispovjednom tonu – sklapaju priče o gubljenju vlastitog vida nad Zagorkinom Gričkom i Gordanom, u svojoj djevojačkoj sobi građanskog stana, pod uštirkanim poplunom i s ukradenom baterijskom lampicom. Jedan od kolegija na koji sam baš onako ponosna bio je kolegij Hrvatsko ratno žensko pismo. Eto, ovi moji mali projekti u Umjetničkoj organizaciji Lađa od vode na tom su tragu. Blagi vjetar u leđa, i onima kojima vjetar treba, da bi se uspješno ukrcali na brodić hrvatske književnosti, brodić u kojem ne postoje odvojeni saloni za žene pisce i muškarce pisce. Sretna sam kad pobjeđuje književnost i sretna sam što nikada nisam osjetila ljubomoru kad su u pitanju mlađe, talentiranije, sretnije cure od mene. Osjetila bih samo nelagodu u trenutku kad mi život stanu otežavati ženske osobe kojima sam pružila ruku pri pokušaja ukrcaja na brod, koje sam opremila potrebnim alatima za plovidbu, a onda su se one preko noći domogle sretnijih karata i kapetana uz pomoć kojih će skratiti plovidbu i brže stići do cilja, ne obazirući se što se među tim kartama nalazi i jedna izdajnička. I da se ne bi krivo shvatilo, ne očekujem nikada nikakve zahvalnosti, ali izdaja me razboli. No, spominjanjem rijetkih takvih, ne treba prljati čiste projekte. Ove sve cure, iz obje knjige, osjećam kao svoje. Poželjela sam još nešto malo progovoriti i o ženskoj podršci o kojoj se toliko puno govori, i u koju ja istinski sumnjam, ali se ovaj isti čas zaustavljam. Primjeri su mi brojni, svi su provjereni na vlastitoj koži. No, to zaslužuje posebnu studiju. Može i za vaš portal.
Spisateljice biraju / Foto: Nataša Jukić
Koliko je Vama bilo teško izabrati najdraži lik?
Kako sam ja 2008. godine objavila knjigu Tko se boji lika još, knjigu u kojoj 100 junaka hrvatske književnosti iseljava iz svog prebivališta i preuzima ulogu kritičara suvremenog društva, izvježbala sam monološku igru u novom kostimu. Ovaj put sam odabrala Šteficu Cvek Dubravke Ugrešić (roman Štefica Cvek u raljama života, iz 1981.). Tekst sam pisala misleći na mlade kolegice, progovorila sam i kao svjedok vremena u kojem je roman napisan, i kao svjedok strujanja u tadašnjoj hrvatskoj prozi, ali i kao netko tko ima uvid u društvenu atmosferu tadašnjeg Zavoda za književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zavoda u kojem je Dubravka radila i u kojem su je zvali Žuta Dubravka, jer je uz nju radila i još jedna Dubravka, Crna Dubravka. Štefica tako govori o dečkima svoje generacije, o curama svoje generacije, o tome vidi li ona sebe kao borkinju za ženska prava…
Većina spisateljica je izabrala ženske likove, iako to naravno nije najvažnije, ali je ipak lijepo vidjeti da ima jakih ženskih likova koje su na naše spisateljice ostavile pečat?
Već sam napomenula da svojim suradnicama nisam ništa sugerirala; ni da nastoje odabrati ženski lik, ni da to bude lik iz hrvatske književnosti, ni da on dolazi iz literature napisane za odrasle čitatelje. Bila sam jako znatiželjna čije ću ime ugledati u naslovu poslanog teksta. Mislim da bi netko mogao sad o tome napisati i stručni rad. Da, prevladavaju ženski, mislim da su dvije trećine ženski likovi.
Projekt Žena ženama nastavlja se, u pripremi je i treći naslov?
Da, osmislila sam i treći naslov. U njemu će biti manje autorica, žanr je određen (priča), tema je odijevanje, a ilustrator će biti jedan od najvećih hrvatskih modnih dizajnera, Igor Dobranić. Otkrit ću i naslov. OD GLAVE DO PETE.
Iz osvrta književnice Katarine Budić
„Što se događa u knjižnici kad se ugasi svjetlo?, pitanje je koje sam postavljala djeci pri upoznavanju kutinske knjižnice. Bilo je zanimljivih odgovora, a najdraži su mi razgovori o likovima koji izlaze iz knjiga i druže se, svađaju, vole, pa malo i mrze. Iskoristila sam to i u tekstovima za lutkarske predstave u istoj toj knjižnici. Rečenica „Ti nisi iz ove priče“ pozivala je djecu na otkrivanje koji je lik izašao iz svoje priče i približio im se u nekoj drugoj. Čitajući knjigu SPISATELJICE BIRAJU nametnulo mi se slično pitanje. Što bi bilo da likovi izađu iz okvira u koje su ih stavile spisateljice? Tko bi se s kim najviše družio? Tko bi dobio neočekivanu pomoć? Kome bi se odjednom razbistrilo pred očima? Možda sam pretjerala, ali mene je ova izvrsna knjiga potaknula i na takva razmišljanja zahvaljujući urednici i velikoj književnici Julijani Matanović koja se dosjetila okupiti spisateljice i dati im slobodu izbora najdražeg književnog lika.”
Autorice i njima najdraži književni likovi u zbirci Spisateljice biraju:
Rosie Kugli (Ana Karenjina), Iva Mirčić (Ana Karenjina), Paula Rem (Bijeli klaun), Mirna Brođanac (Celie), Blanka Will(Clawdia Chauchat), Lilijana Radobuljac (Gregor Samsa), Željka Horvat Vukelja (Heidi), Silvija Šesto (Jan Bibijan), Darija Žilić (Junakinja iz Seigona), Nada Vučičić (Jurij Andrejevič Živago), Dina Vukelić (Keiko), Danijela Crljen (Knez Miškin), Vanda Petanjek (Majka), Bojana Meandžija (Mali princ), Katarina Budić (Mara (milosnica)), Biserka Goleš Glasnović (Margareta pl. Remetinec), Magdalena Mrčela (Nemeček), Goga Hajtić (Ona), Vjekoslava Huljić (Pipi Duga Čarapa), Nada Mihaljević (Richard), Lana Derkač (Sizif), Mirjam Zaninović (Sonja Marmeladova), Julijana Matanović (Štefica Cvek), Nataša Jukić (Vasilisa Petrovna – Vasja).
