Piše: Nika Šintić
U utorak, 22. listopada Etnografski muzej u Zagrebu proslavio je svoj 105. rođendan, tako da sada ima više od 90 tisuća vršnjaka – većinom vršnjakinja – u Japanu, ističe muzejska savjetnica Željka Jelavić.
Ovogodišnja proslava protekla je upravo u ženskom predznaku, premda se na cjelodnevnom programu priređenom povodom obljetnice našla i dramsko-lutkarska predstava za djecu Dnevnik uspomena moje bake, otvorenje izložbe Svečanost umjetnice Tanje Dabo te koncert tradicijskih napjeva pod nazivom Zvuci Mediterana. No, možda se u najznačajniju i najšire pojmljenu viziju etnologije kao takve, barem iz perspektive u ovu znanost slabo upućene feministkinje poput mene, uklapa upravo okrugli stol „Prve zaposlenice u zagrebačkim muzejima“ upriličen u prostoru izložbe Intimni prostori svakodnevice.
Etnologija je, zajedno s etnografijom kao svojim sabiračkim aspektom, samom svojom naravlju upućena na holističko istraživanje onoga što sačinjava svakodnevicu određena doba, odnosno materijalnu, duhovnu i društvenu baštinu zajednice. Ženska je populacija stoga u etnološkim istraživanjima prirodno zastupljenija negoli, primjerice, u historijatima vojnopolitičkih prevrata što tvore našu primarnu asocijaciju na povijest, budući da je njihova djelatnost i bila ograničavana na sferu obitelji u svim njezinim raznolikim inačicama. Tribina posvećena ženama koje su širok raspon etnoloških i kulturnopovijesnih tema učinile predmetom svojih profesionalnih pregnuća, u istom potezu barem u nekoj mjeri uzmičući zatvorenom krugu obiteljsko-skrbničkog života, stoga se doima naročito prikladnom.
Knjižničarska savjetnica i kustosica Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej), muzejska savjetnica Aida Brenko (Etnografski muzej), muzejska savjetnica Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt), muzejska savjetnica Ana Solter (Arheološki muzej u Zagrebu) te viša kustosica-dokumentaristica Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej) okupile su se tim povodom kako bi, uz moderaciju Željke Jelavić, skrenule pažnju na muzealke, kustosice i tekstilne stručnjakinje koje su dale važan doprinos razvoju svojih matičnih institucija, premda su u njima često bile marginalizirane, pa čak i vrijeđane i omalovažavane, a naposljetku i zaboravljene. Sudionice nisu pozvane isključivo zbog svoje pojedinačne stručnosti, nego i zbog činjenice da zajedno vrše istraživanje o dotičnoj temi, realizirano ponajprije kroz izložbu Histerija zaborava čije je otvorenje zakazano za idući Dan žena.
Ana Solter kazuje da je cijela priča počela kada je, baveći se poviješću Arheološkog muzeja, primijetila da popis muzejskih zaposlenika iz prve polovice i sredine 20. stoljeća ne sadrži ni jedno jedino žensko ime, iako se broj studenata i studentica arheologije izjednačuje već 1930-ih godina. Ako je, dodaje, pokoja žena i našla svoje mjesto u okviru muzeja, bilo je to primarno na administrativnim funkcijama. U nastojanju da izvidi situaciju u drugim sličnim ustanovama povezuje se s navedenim kolegicama i tako započinje prva suradnja četiriju velikih zagrebačkih muzeja (Etnografskog, Arheološkog i Hrvatskog školskog muzeja te Muzeja za umjetnost i obrt), podignuta na razinu interdisciplinarnog projekta kroz uključivanje Hrvatske akademije za znanost i umjetnost, zagrebačkog Filozofskog fakulteta te Instituta za antropologiju.
Istraživanje je polučilo čudesne rezultate: Aida Brenko i Aleksandra Vlatković u to su se doba ionako podrobnije bavile poviješću Etnografskog muzeja u kojemu rade, no ovim su povodom uočile da su žene što se u muzejskoj dokumentaciji tretiraju većinom kao pomoćna snaga u stvarnosti obnašale čitav niz poslova koji se smatraju kustoskim; akademska slikarica Zdenka Sertić (1899.-1986.) te stručnjakinje za tekstil Tereza Paulić (1887.-1971.) i Jela Novak (1873.-1945.) pripadale su prvim generacijama stručnog osoblja EMZ koje sistematizira, inventarizira i priprema za izlaganje postojeću građu, postavljajući temelje stručno-znanstvenom razvoju muzeja. Iz tadašnjeg osobnika o Zdenki Sertić saznajemo kako njezin naučni rad obuhvaća sakupljanje, bilježenje, crtanje i slikanje etnografske građe, studiranje historijskog razvoja nošnji, kroja i ornamenta, surađivanje s uglednim publikacijama poput Zbirke narodnih ornamenata, Etnološke biblioteke, brojnih leksikona i sl.
U sklopu prepiske između ravnateljstva EMZ i Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju Jela Novak piše pak sljedeće:
…moje je službeno svojstvo kako već pomenuh ‘manipulantica’, no u stvari ja sam stručna pomoćna sila, jer ne vršim u etnografskom muzeju manipulativne poslove, već poslove sasvim stručne, poimenice: određivanje vrste pojedinih predmeta narodnog tkiva i veziva, njihovo katalogiziranje uz potanki stručni opis i najzad njihovo ispravno smještanje u muzejskim zbirkama, koje su poredane i izložene po vitrinama i ormarima. Pri nabavljanju novih predmeta, naročito različitih odjevnih predmeta za seljački narod, tzv. narodnih nošnja (kostima) iz svih krajeva naše države, a osobito iz Hrvatske i Slavonije, ja bitno sudjelujem. Muzejski ravnatelj povjerava meni tu funkciju kao vještakinji i osobitoj poznavalici narodne tekstilne umjetnosti. (Jela Novak; 13.9.1923.)
Žene su se, u doba kada je njihovo javno i znanstveno prisustvo bilo još uvijek krajnje ograničeno, skromno probijale u muzejskom svijetu i zbog toga što je ondje obrađivana tematika, napose u kontekstu ručnoga rada, pripadala domeni poželjnog ženskog odgoja, ističe Štefka Batinić iz Hrvatskog školskog muzeja. Njihovi su kontingenti u okviru navedenih institucija, nastavlja, većinom i proistjecali iz Ženske učiteljske škole, praktički jedine pristupnice visokom obrazovanju za djevojke poznijih desetljeća 19. stoljeća; tako je i jedina međuratna djelatnica Hrvatskog školskog muzeja, Klotilda Cvetišić-Kreneis (1853.-1947.), obrazovana upravo u spomenutoj školi, a potom i u Beču i Sofiji.
Sudionice su skrenule pažnju i na rodne predrasude kojima se rad ovih stručnjakinjama nastojao devalorizirati na svakom koraku, bilo u pogledu patologizacije njihovih zahtjeva, ekstremne razlike u plaćama ili pak različitih zakonskih ograničenja što su im priječila napredak u zvanju. Nadolazeća izložba biti će zasnovana upravo na razotkrivanju ovih predrasuda, čijemu tvrdoglavom opstanku svjedoči već i dosadašnji izostanak sustavnog istraživanja njihova rada i zasluga.