Piše: Ivana Perković Rosan
Ostatak života Lade Bonacci monodrama je s elementima stand upa s kojom se mogu poistovjetiti mnoge žene. Potplaćenost, osjećaj besmisla i anksioznost samo su neki od problema s kojima se žene bore, a s kojima se razračunava i Lada u svom novom autorskom projektu kojeg je realizirala s aktivisticom, dramatičarkom i dramaturginjom Doroteom Šušak. Predstava je premijerno izvedena na sceni Crnog mačka 2. studenoga, a reprize su na rasporedu 10. i 11. prosinca. O ovom najnovijem projektu, kao i o položaju žena i glumica u našem društvu razgovarale smo s Ladom Bonacci.
U novom autorskom projektu Ostatak života progovarate o vlastitom iskustvu upisivanja u autoškolu u četrdesetoj godini života?
Ostatak života je nastao “slučajno”, odnosno morao se dogoditi i cijeli proces je imao neki svoj put na početku kojega predstava nije bila ni u primisli. Upisala sam autoškolu iz želje i potrebe da naučim nešto novo i izvučem se tim činom iz dosta mračnog perioda u životu, iz teškog burnouta i gubitka smisla. Bila sam strašno umorna od svega, od rada, od truda, od potplaćenosti, od iskorištavanja na poslovnom planu od osjećaja da sam zapela i da ne mogu naprijed. Od osjećaja da stalno netko drugi ili nešto drugo ima kontrolu nad mojim životom, željama, žudnjama, slobodom – što ljudskom, što kreativnom. Htjela sam u nečemu „uspjet“ pa se učenje vožnje činilo kao idealan potez. Meni se to pokazalo strašno izazovno i otvorilo je cijelu paletu novih strahova. Počela sam na Facebooku zapisivati razgovore sa svojim instruktorima i stavljati ih u neki duhoviti kontekst da sebi olakšam i nađem drugo lice te izazovne situacije. Reakcije na te moje male zapise su bile sjajne i učinilo mi se da u tome postoji neki materijal koji bi mogao imati scenski život. Nazvala sam dramaturginju, Doroteu Šušak i pitala je što misli o tome, samo je pitala; „Kad počinjemo, to je sjajna ideja!“
Znači svoj pečat na predstavi dala je dramaturginja i ujedno izvršna direktorica Centra za ženske studije Dorotea Šušak?
Dorotea je žena „sve“, osim što poznaje kazalište i dramaturgiju Dorotea je nepresušno vrelo znanja i još bitnije pravih pitanja. A kada radite autorski projekt potreban vam je netko ne da vas tetoši nego da vas izaziva i postavlja vam prava pitanja o materijalu koji želite proizvesti. Na jednom od prvih sastanaka rekla sam joj da je jedan od njezinih osnovnih zadataka prema meni da mi ne dozvoli da se posramim ili prepadnem neke svoje nemoći koju želim obraditi, da mi ne dozvoli da preskočim nešto samo zato što će to možda biti „previše“. Trebala mi je ne samo kao dramaturginja već i kao oslonac da ću iz tog procesa izaći u jednom komadu samo ako se ogolim do kraja i na taj način spojim s publikom. Nisam htjela ništa skrivati, ni koliko se borim s neuspjehom, financijama, pronalaskom posla kao samostalna umjetnica, kao žena, kao običan čovjek na kraju krajeva.
Ali moram spomenuti i ostale suradnice jer ovo je timski rad, i jesam sama na sceni, ali iza mene stoji vojska. Lucija Parać kao žena multipraktik – producentica, autorica glazbe, a sada i tehničarka predstave, žena koja donosi rješenja za probleme za koje ja nisam ni znala da ih imamo, Edita Sentić, moja kostimografkinja i fotografkinja – bez nje kostim ne bi postojao jer sam ja bila spremna izaći na scenu u trapericama, rekla je da to ne dolazi u obzir, Anja Đurinović – moja kolegica glumica i suradnica za pokret koja s jednom rečenicom riješi stvar, Ivana Sansević PR, bez nje nitko ne bi znao da postojim ni ja ni predstava, EODizajn, odnosno Zlata Bilić i Matej Varzić – dizajneri koji su složili vizual i napravili cijelu priču s digitalnim šaranjem po plakatu i Emina Horvat – žena koja dočekuje publiku na svakoj izvedbi. Ja sam svoj tim našla i sad mogu na kraj svijeta. Hvala im do neba i natrag.
Zanimljivo je da je i publika mogla na društvenim mrežama pratiti dio zapleta kao i sudjelovati u sukreiranju vizualnog identiteta same izvedbe?
To s praćenjem zapleta je bilo još u fazi kada predstava nije bila ni u povojima ali otvorio se prostor pričanja neke priče koja je ljudima bila zanimljiva. Ono što je bilo najzanimljivije je sigurno moja borba s vožnjom jer ljudi voze i polažu svaki dan, priča je u upornosti, opstajanju, sustavnom propadaju, ponovnom ustajanju i tako u krug jer to je život. Moje metaforičko shvaćanje voženje je ono gdje se priča nalazi i to je ono gdje postaje zanimljiva. Što se tiče vizualnog identiteta i šaranja po plakatu znala sam da moram sebe staviti na plakat. Od toga zazirem, ali znala sam da moram jer inače nitko neće znati tko je žena koja stoji iza predstave. I tu sam se htjela našaliti sa sobom pa su moji dizajneri osmisli da vizual pustimo na mreže i damo ljudima da šaraju „po meni“. To me podsjetilo na ono kada se po jumbo plakatima nekome nacrtaju brkovi ili razne prostote i onda to stoji mjesecima po gradu, to mi je bilo užasno zabavno i htjela sam se staviti u ranjivu poziciju i na taj način.
Svojedobno ste hrabro progovorili o uznemiravanju i nasilju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Smatrate li da se položaj glumica i žena u našem društvu popravlja na bolje ili tu ima još dosta posla i problema koji se guraju pod tepih?
Ne, na žalost se ne popravlja i čini mi se da ide samo na gore. Žene u svemu moraju biti deset puta bolje i uložiti deset puta više truda od muškarca da bi ih se primijetilo. Mi se stalno moramo dokazivati, muškarci su samim time što su muškarci u povoljnijem položaju i puno stvari u njihovim životima se ne preispituje, dok se u našim secira apsolutno sve. Pri tome stalno moramo „paziti“ da ne budemo ni previše ni premalo kako ili ne bi smetale ili ne bi bile potpuno nevidljive. Kad si samosvjesna, samopouzdana i ne daš na sebe i na svoje onda si agresivna, a kada šutiš onda si potpuno nevidljiva i svatko si dozvoljava raditi s tobom kako mu odgovara, ali si onda ipak „draža“ ovom društvu. Što se mog posla tiče mi se stalno od straha ostanka bez egzistencije ili toga da nam netko neće dati posao pretvaramo u neke karikature sebe samih kako bi zadovoljile gabarite nečega za što nam nije ni jasno koji su to gabariti ili kriteriji. Ja osobno sam se umorila od toga i ne pokušavam više zadovoljiti nikoga osim sebe. Profesionalna i pristojna sam oduvijek bila i uvijek ću ostati, ali da će netko drugi osim mene ikada više određivati moju vrijednost kao glumice, izvođačice ili kao čovjeka, neće. Možete raditi sa mnom ili ne morate, ali dati se potplatiti samo zato jer nisam dovoljno „popularna“, što god to u ovoj zemlji značilo, i samo zato jer sam žena više ne dam. I ja moram plaćati račune i jesti, a cijena svakodnevnog života raste iz dana u dan.
Imate li u planu neke nove projekte?
Ja stalno pripremam nešto novo, stalno pišem, stalno kreiram. Ono što je za sada sigurno u planu je predstava radnog naslova Otete koju pripremam s kolegicom Petrom Dugandžić i dramaturginjom Doroteom Šušak te produkcijskim i kreativnim timom s kojim sam radila Ostatak života. Otete bi trebale biti stand up jazz session, tako smo to nazvale. Petrina i moja želja je vidjeti može li stand up funkcionirati u duetu i u postavljenom okviru sa zadacima koje si zadajemo jedna drugoj na licu mjesta pred publikom.
