Piše: Ivana Perković Rosan
Umirovljena pravnica Vesna Ribarić koordinatorica je Facebook inicijative ‘Od srca do srca za beskućnike i potrebite’ koja već pet godina pomaže beskućnicima u gradu Zagrebu. Za svoj rad dobila je i nagradu Ponos Hrvatske, no ona ističe kako je najveća nagrada za njen rad kad vidi da je nekome uspjela pomoći. S ovom priznatom humanitarkom razgovarale smo o problemu beskućništva u Hrvatskoj i povećanju broja žena koje su u riziku od siromaštva.
‘Pomaganje potrebitima, slabijima, socijalno isključenima je jednostavno dio mojeg karaktera, mojeg odgoja, mojeg ispunjenja. Kroz život sam se bavila humanitarnim radom kada se pokazala potreba, od djetinjstva, kroz radni vijek do sada, odnosno jako intenzivno nakon umirovljenja i to kao organizator akcija, volonter ili donator. Beskućnici su uvijek bili negdje oko mene jer sam radila na Hrvatskim željeznicama, a ciljano pomaganje beskućnicima traje već petu godinu, odnosno intenzivno s početkom covida do sada. Pristupi su se mijenjali ovisno o vrsti beskućnika, njihovom broju i brizi ili nebrizi društva za njihovu resocijalizaciju’, započela nam je svoju priču Vesna Ribarić koja nam je objasnila i kako je tijekom svog humanitarnog rada svjedočila povećanju broja beskućnika i beskućnica.
‘Struktura u ovih pet godina se znatno promijenila, vidjela sam svašta, od ljudi koji su se izgubili u vremenu, bez volje za borbu, onih koji su gladovali na ulici i doslovno progutali ponuđeni sendvič do onih koji su tražili pomoć, prihvaćali pomoć sa zahvalom u očima. Kako društvo nije i ne provodi u praksi Strategije borbe protiv siromaštva, beskućništvo dobiva sve teže konotacije, postaje slično onome iz SAD-a, umjesto da primjenjujemo dobru praksu iz susjedstva, poput Beča koji je u velikom postotku iskorijenio beskućništvo. Dobri primjeri u Hrvatskoj su tek u Puli, Čakovcu i Rijeci, iako su tamo brojke beskućnika neusporedive s brojem u Gradu Zagrebu. Broj beskućnika i prikrivenih beskućnika posljedica je ogromnog porasta siromaštva, odnosno porasta stope rizika od siromaštva koje vodi ravno u socijalnu isključenost, neravnopravnost, sve većeg raslojavanja društva, degradaciju ljudskih prava i dostojanstva’, rekla nam je.
Glavni kolodvor, Zagreb / Foto: privatni album
Ono o čemu se u zadnje vrijeme pisalo jest i zabrinjavajuća činjenica da je sve više žena, pogotovo starije životne dobi, koje ostaju bez krova nad glavom u Hrvatskoj. Nažalost, kako ističe Ribarić, sve je veći broj ljudi i koji su na samome rubu beskućništva.
‘Stopa rizika od siromaštva u 2023.g. iznosila je čak 19 posto. Posebno je zabrinjavajuće da se u tom broju nalazi čak 34,8 posto osoba s 65 i više godina i to najviše je žena. Zašto žena? Jednostavno, žene su zarađivale manje, imaju manje mirovine, osjetljivije su, često su žrtve obiteljskog nasilja, njihove životne potrebe su drugačije. Kako su u pravilu slabije, često su izložene raznim vrstama zlostavljanja. Velik rizik siromaštva nalazimo u strukturi umirovljenika koji u sve većem broju postaju prikriveni beskućnici jer od svojih mirovina ispod granice siromaštva sve češće ne mogu podmirivati svoje osnovne potrebe, te su prisiljeni odricati se životnih navika koje su imali u vrijeme radnog odnosa. Dodatni, i to sve veći problem, je činjenica da nemamo dovoljno domova za starije i nemoćne. Cijene su im previsoke’, naglasila je.
Kao dio rješenja ističe poteze koje treba pod hitno napraviti:
‘Što prije treba napraviti revizije socijalnih prava, osnovati mobilne timove koji bi djelovali institucionalno, žurno učiniti promjenu u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, učiniti niz usklađenja zakona te primarno voditi računa o Lisabonskoj deklaraciji u borbi sa siromaštvom, beskućništvom i socijalnom isključenosti. Veliki problem je neinformiranost građana o njihovim pravima jer staviti takve informacije na web nije rješenje za starije građanstvo. Trebamo socijalne mentore, a nemamo niti iz daleka dovoljan broj socijalnih radnika, posebno ne onih educiranih.U porastu je broj korisnika pučkih kuhinja, posebno crkvenih, što znači da ih koriste i građani koji žive rubno, ali nisu u kategoriji onih socijalno isključenih’.
Što se tiče same inicijative ‘Od srca do srca za beskućnike i potrebite’ ova umirovljena pravnica objašnjava kako joj najviše pomažu žene i to starije od 65.
‘Mi nismo udruga već građanska inicijativa humanitaraca, volontera i donatora iz razloga jer tako ne ovisimo ni o kome, možemo biti inovativniji, više postići u direktnom kontaktu s ljudima u potrebi kroz razgovor, informiranje, direktnu pomoć. Mi smo im često prijatelji koje zovu kada im je teško, posebno ove godine braniteljima beskućnicima. Dobitnica sam nagrade Ponos Hrvatske za 2021., ali ne radi se za nagrade već za zadovoljstvo u očima onoga kome pomogneš na bilo koji način. I ne radiš sam, već je to timski rad. U najvećem broju, u ovoj strukturi su volonteri žene i to većina 65+. Prakticiramo od muških volontera pozvati bivše beskućnike, a ponekad i one koji to još uvijek jesu. Trenutni problem je nedostatak prostora tako da donacije, osim mojeg stana i stanova volontera, usmjeravamo u skladište Udruge Pet Plus, Dnevni centar za beskućnike, prenoćište u Ilici i direktno osobama ili obiteljima koje se nađu u potrebi’, ispričala je.
U pet godina rada s beskućnicima/cama doživjela je i lijepih i teških trenutaka.
‘U kontaktu s beskućnicima nađemo se u raznim situacijama. I onim lijepim, a i onim ružnim. Srce bude puno kada vidite sjaj u očima osobe kojoj si pomogao, a tužno je kada vidiš strah i izgubljenost u njihovim očima, kada shvatiš da spava na klupi, a niti ne zna gdje je, niti gdje može jesti, okupati se, teško je kada sagne glavu i nema snage reći što ga muči. Naravno, uvijek ima i onih drugih i onih kojima je to stil života’, kaže.
Foto: privatni album
A na pitanje što je najpotrebnije beskućnici/ama odgovor je jednostavan.
‘Danas ima dosta hrane koja se posvuda razbacuje, ima puno previše odjeće i obuće, ali nema kreveta, nema prihvatilišta, prenoćišta, stambenih zajednica a istovremeno imamo ogroman broj praznih stanova, raznih poslovnih zgrada, vojarni. Beskućniku daj prvo krov nad glavom, vrati mu dostojanstvo čovjeka, obuci ga, nahrani i resocijaliziraj. Mnogi se mogu vratiti u svijet rada, a posla ima, uložimo u njihovo obrazovanje, umjesto uvoza radne snage. Među beskućnicima ima puno psihički bolesnih ljudi, a i ovisnika o alkoholu i drugim ovisnostima, te im treba omogućiti liječenje ako žele, smjestiti ih u odgovarajuće ustanove, a ne pustiti na klupu. Klupa nije krevet, ulica nije dnevni boravak. Mi nemamo niti dovoljno kreveta, palijativnih timova, imamo samo jedan hospicij u Hrvatskoj. Dostojanstvo u odlasku mogu si priuštiti samo oni koji to mogu platiti. Zagreb sramotno nema hospicij, ali ima niz drugih manje nužnih ustanova. Imamo novac, ali nemamo sadržaje, apsurd, zar ne?’, ističe Ribarić.
Inicijativa ‘Od srca do srca za beskućnike i potrebite’ sve češće pomaže i bivšim braniteljima beskućnicima, a tužna priča o jednom od njih je nedavno došla u medije. Naime, iako se bivši branitelj Pero uspio uz njihovu pomoć spasiti iz ralja beskućništva i alkoholizma prijeti mu zatvorska kazna od 28 dana zbog skitnje.
‘Što se tiče branitelja beskućnika, građani se pitaju kako je to moguće, koliko mi to branitelja odjednom imamo. E, ovi su tada bili mladi, a sad imaju od 53 do 63 godine i nisu se snašli na vrijeme. Ovo su najkritičnije godine za ovu populaciju. Bila sam na jednom razgovoru kod ministra Medveda koji je zadužio dvije djelatnice u Zagrebačkom centru za psihosocijalnu pomoć da se posebno bave beskućnicima braniteljima. Ta suradnja je dobra jer svakog nađenog na ulici ili dovedemo osobno ili uputimo u Centar gdje se realiziraju njihova prava, odlaze na sistematske preglede, u veteranske centre, neki se smjeste, no, to je najveći problem, koji je odavno trebalo riješiti, odnosno izgraditi braniteljski centar za trajni smještaj samaca. Sada imamo već veći broj branitelja kojima pomažemo, nije to samo naš Pero na kojeg smo ponosni, koji je prošao teški pakao, ali se drži i surađuje. Nadam se da ćemo uspjeti odgoditi izvršenje kazne zatvora zbog skitnje, skitnja je rak rana u beskućništvu vezana za prebivalište, osobnu iskaznicu i nemogućnost plaćanja smještaja, jer Pero se liječi od raznih posljedica dosadašnjeg života. Vjerujem da će uspjeti kao i ostali koji surađuju s nama, izvršavaju obveze, koji su iskreni i žele uspjeti, a to je najvažnije’, istaknula je.
A odakle crpi snagu za humanitarni rad koji je daleko od laganog objašnjava:
‘Da bi radili humanitarni posao, morate gledati srcem, pružiti drugu, pa čak i treću priliku jer ljudi nisu svjesni kolika je mala granica između beskućništva i normalnog života, kako brzo padneš s konja na magarca, a kada se jednom nađeš u beskućničkim cipelama, teško je izaći iz njih bez nečije ruke dobrote. Pitaju me često, zašto to radim kao pravnica u mirovini. Jednostavan je odgovor, empatiju ili imaš u sebi ili nemaš i još ako imaš neko osobno iskustvo, to je to i to te puni, od srca do srca’.
