Razgovarala: Josipa Bubaš
S Anamarijom Amlicom Levak, svestranom aktivistkinjom, pokretačicom Male otočke biblioteke na Mljetu, koja je u sklopu 22. Festivala Prvih izvela performans Kitovi za koji je dobila glavnu nagradu žirija razgovarala sam o aktivizmu, hrabrom performansu, umjetnosti i pokretanju otočke biblioteke.
Josipa: Nedavno si izvela performans na 22. Festivalu Prvih koji se bavio temom Gubitka/Tugovanja za koji si i dobila nagradu žirija. Bio je to tvoj prvi iskorak u performans, što te motiviralo?
Amlica: Ne znam što je prvo ugrabilo moju pozornost, krilatica ”art is for everyone” na koju se zakačio moj stvaralačko-umjetnički impuls kojem su potrebni i takvi podstreci i podsjetnici, ili sama tema koja mi je kao živom stvoru, i to još čovjeku (smijeh), bliska i važna. S organizatorkom Anom Janjatović Zoricom, po primitku koncepta rada u program festivala, koji sam gotovo do početka održavanja nazivala ”Rastanak/Žalovanje” (smijeh), u par sam navrata telefonski razgovarala o mogućnosti pokušaja – kreiranja, nastupanja, iznošenja, razrješenja… Bila mi je dovoljno snažna podrška na daljinu (najbliže na relaciji Pelješac – Mljet) da se ne pokolebam, da ustrajem u bilježenju, da prigrlim proces. Značajnu podršku iz New Yorka dala mi je i prijateljica i umjetnica Vesna Mačković.
Josipa: Performans je, iako participativan, izuzetno intiman i u izvedbi i u sadržaju. Kako si se odlučila za taj iskaz i kakvi su tvoji dojmovi i osjećaji nakon izvedbe?
Amlica: Na formu performansa odlučila sam se ne samo jer je umjetnička forma u kojoj se još nisam okušala, već i jer nisam znala kako drugačije – izvesti sebe. Učinio mi se pogodnim i poradi ovih njegovih obilježja koja si spomenula, intimnosti i participativnosti. Znala sam da su scena i publika neizbježne, ali uvidjela sam i svoju potrebu za njima: da istodobno stojim pred ljudima, ali i sjedim medju njima i bar se na časak polegnem u njih.
Ponosna sam na samu sebe jer sam tekla u čitavom iskustvu i cijenim nagradu, makar je dio mene još uvijek nepovjerljiv spram opravdanosti te odluke: je li zaista bilo dovoljno umjetničko, kvalitetno, drugačije, povezujuće…? Svakako sam zahvalna na prilici i publici koja je bila važan dio svega, uključujući i podršku mojih prijateljica, kojima sam je i posvetila kao onima koje nisam izgubila i na koje u tugovanju mogu računati, kao i nekadašnjoj terapeutkinji Sandri koja nije dopustila da me izgube i za mnom žaluju drugi_e.
Do samog izlaska na scenu (a sudjelovala sam iz publike i u performansu izvodjenom netom prije (smijeh)), i zatim i tijekom same izvedbe, nisam imala jasnoću, bilo je više go with the flow, improvizacija u odnosu na osjećaje i prijemčivost publike, makar po šinama koje sam prethodno ne sasvim čvrsto postavila pred sebe.
Tema me zaokuplja (ili su ipak teme, množina? – ta i naziv je ”Kitovi”) i dalje i tek mi predstoji vidjeti što ću s njom, ovom izvedbom i čitavom pričom u nastavku, osobno, umjetnički i aktivistički.
Foto: privatni album
Josipa: Živiš na Mljetu gdje si pokrenula Malu otočku biblioteku. Kako je otočka zajednica prihvatila tvoju inicijativu? Kako ju financiraš, održavaš i kako izgleda dan u knjižnici?
Amlica: Mala otočka biblioteka nastala je prije sedam ili osam godina iz potrebe da na otoku imam što čitati. (Smijeh.) Volonterska samoinicijativa uskoro je prerasla u ozbiljno prikupljanje štiva (prvenstveno u suradnji sa Infoshopom Pippilotta, udrugom Vestigium i klubom Booksa u Zagrebu) i želju za uspostavom svima javno dostupnih malih knjižnica po raznim punktovima po otoku, makar bila riječ o kojoj polici u kafiću. U medjuvremenu se otvorio prostor mjesne zajednice u zaselku moga sela, Zadublju u Babinom Polju, i tako se desila prilika da u njemu koordiniram aktivnosti od interesa lokalnoj zajednici, poglavito djeci, što mi je važno kao dadilji, nekadašnjoj polaznikinji Mirovnih studija, permakulturnoj dizajnerki, aktivistkinji, volonterki, wannabe-pjensikinji, danas i edukantkinji ekspresivne art terapije…, a s obzirom da sam i ja dio te iste zajednice i da marim. Zadnjih nekoliko godina putem Kulturne udruge Mljet dobivam i plaću, suradjujem sa ostalim akterstvom u zajednici (udruge MARS, Za životinje na Mljetu, Deša…), izmještam aktivnosti i programe u ostale otočke (Hanging by the Bridge, sa NP Mljet) i neotočke prostore (Dubrovnik, Zagreb, onlajn), kontinuirano se educiram na više polja (od GOOD školica i terapijskog rada preko tema odrasta i tranzicije do pripovijedanja i kazališta potlačenih), na pomoć sam u domaćinskoj ulozi književnom rezidentstvu Odisejevog utočišta (Sandorf i NP Mljet), organiziram čitalački klub, aktivnosti za djecu i mlade (od podrške pri izvršavanju školskih zadataka do reciklažnih radionica), pozivam na gostovanja zanimljivo ljudstvo željno podijeliti svoje darove sa stanovništvom otoka…
Novo štivo, potrepštine i ostalo nabavljam putem fejsbučnih aukcija izdvajanjem vlastitih sredstava, putem direktnih donacija i onih financijskih od strane Općine Mljet za opremanje prostora.
Moj posao u knjižnici svakodnevno obuhvaća raznolikost: brigu za mačke, biljke i prostor, održavanje specifičnog dogadjanja (pa i radionice kuhanja ili izrade kozmetike), ponavljanje gradiva iz kemije, bivanje pri ruci za posudbu knjiga i razgovor uz napitak, društvene igre sa tinejdžerstvom, kreiranje od otpada uz glazbu, dogovore o predstojećim aktivnostima sa voditeljstvom drugih organizacija, onlajn sastanke i edukacije…
Otočku zajednicu involviram ne samo pozivima putem društvenih mreža ili direktnom komunikacijom, već i pridruživanjem aktivnosti programima postojećih aktualnih manifestacija na otoku i svaki dan iznova biram da ustrajem u posvećenosti i strpljivosti da naprosto vjerodostojno budem, nudim i činim, što je u skladu i s mojim dosadašnjim obrazovanjem, kao i mjestom gdje se nalazim na putu u osobnoj terapiji (smijeh).
Foto: Udruga MARS
Josipa: Prije dolaska na Mljet, bila si aktivna u brojnim inicijativama vezanim uz ljudska prava i ekologiju. Možeš li reći kakva su to bila iskustva, koliko je važan aktivizam i koliko pojedinac ili grupa mogu, po tvom mišljenju, pridonijeti promjenama?
Amlica: Tek stalnim boravkom na Mljetu zaista uvidjam razlike u radu u zajednici, za zajednicu i sa zajednicom u odnosu na Zagreb koji je nudio obilje iskustava i to specifičnih s obzirom na to što je na kopnu, grad, metropola… i, iako stečena znanja i vještine dobro dodju i na otoku, drugačije su prilike da ih dijelim, kao i prijemčivost zajednice. Moj je volontersko-NGO-ovski put započeo nedugo po završetku srednje škole i 10-ak se godina nastavio u terapiji pomoću konja. Nakon toga uslijedili su aktivističko-volonterski podvizi komunalnog karaktera, od zajedničkog kuhanja do skvotiranja. Okušala sam se kao volonterka mnogih organizacija, makar nakratko (od pomoći na koji sat štandovanjem i postavljanja onlajn oglasa do dugotrajne asistencije gluhoslijepim osobama i privremenih udomljavanja neljudskih životinja), a na mene je, zacijelo, najviše traga ostavio boravak u više navrata na relaciji Kuterevo-Kosovo (utočište za medvjede i udruga GAIA), kao i bivanje dijelom kolektiva Hrana, a ne oružje i pohadjanje Mirovnih studija u Zagrebu.
Mnoge i raznolike su incijative i udruge kojima sam se pridruživala kontinuirano ili sporadično, popis je zaista dugačak i šarolik (smijeh), a ovog časa kao aktualna zalaganja na prvu na pamet padaju Super izazov 22 čija sam mentorka putem whatsappa, u podršci implementiranja veganluka u svakodnevni život, te udruga Plavi križ koja brine o napuštenim, bolesnim, ozlijedjenim, starim i invalidnim mačjim i psećim, ali i drugim neljudskim osobama, za koju organiziram prikupljanje novčanih sredstava i nekoliko puta godišnje izravno fizički doprinosim suživotom u utočištu, hvatam se metle i lopate, ljubim njuškice (smijeh).
U svom volontersko-aktivističkom činjenju uvidjam da nipošto nisam sama, da mnogo umova i srca itekako radi, mnogo toga je već i itekako vidljivo, i to mi dodje kao redovita okrijepa, čak i uza sve različitosti pristupa pojedinim izazovima (feminizmi, veganstva i ostale množine). A i u povremenoj usamljenosti i naizgled-nemoći, i naročito u razdoblju osobnog bluza, podsjetim se da je posaditi drvo, i u doslovnom i u prenesenom značenju, ne samo plemenito, ako već neću u njegovom hladu sjediti niti plodove ubirati, već i meni itekako smisleno, ispravno i drago.
Da su promjene moguće i da se dogadjaju ponajviše uvidjam (i guštam) u suživotu s ocem koji gotovo svakodnevno tvrdi da je prestar za promjene – a itekako se mijenja (smijeh), kao i u mnogočemu drugome, samo ako se malo odmaknem, vremenski i egom. I volim što ja ne ostajem ista, što još uvijek imam mnogošta dati, što me život svakodnevno inspirira.
Foto: Martina Vuković
Josipa: Edukantkinja si tjelesno orijentirane integrativne psihoterapije i ekspresivne art terapije. Koji je po tebi, potencijal umjetnosti u terapiji? Zašto si se odlučila za tjelesno orijentiranu terapiju i što, po tebi, donosi rad s tijelom?
Amlica: Umjetnost je, po meni, divno izražajno sredstvo za ljude, potrebno im i blisko, a u nekakvom tijelu na ovome svijetu jesu. Ekspresivnu art terapiju i tjelesno orijentiranu integrativnu psihoterapiju upisala sam uvidjajući da je za početak dovoljno što imam stvaralačku dušu i tijelo koje pamti, ostalo se slaže putem (smijeh). Meni su oba vida bavljenja sobom donijela… ukratko – volju za življenjem. I iz tih privilegija želim svojom snagom, kao i nježnošću, biti možda za koju godinu osoba koja podržava druge kada zapnu.
Foto: Mjesni odbor Blato – Ropa – Kozarica
Josipa: Vodiš i radionice reciklaže za djecu? Kako one izgledaju i koliko su mladi danas svjesni važnosti reciklaže?
Amlica: Nazivam ih reciklažnim radionicama jer koristimo donirane i rabljene alate i materijale koje bismo, u najboljem slučaju, odbacile na odgovarajuće mjesto, ali u radu s djecom i mladima ponajprije mi je (bilo) bitno uspostaviti sigurno mjesto za slobodno izražavanje. Nudim ono za što procijenim da postoji potreba (odabir teme i improvizacija na licu mjesta), spremna sam slušati najbolje što mogu i postavljam pitanja na koja odgovor ne trebam primiti ja, već dijete samo od sebe, sve uz neku inicijalnu ideju i dostupan art bife. Dogodi se tako da na radionici uoči božićnih blagdana ne izradjujemo samo ukrase za bor (možda i za sajam humanitarne prirode) koristeći nešto što je na prvu otpad, već se putem procesa i razgovora pritom (sa tinejdžerstvom) dotaknemo i tema mentalnog zdravlja, solidarnosti, kvira… Volim se družiti i sa malenima, omogućivati im da u punini budu djeca, radoznala i očarana životom, da izgrade što čvršće temelje za povjerenje u sebe i svijet. O specifičnostima reciklažnih radionica u ponešto praktičnijem smislu nedavno sam govorila i za Razvojnu raketu u organizaciji KOHO pedagogije, no takodjer ističući kako se reciklažnost skoro pa naprosto dogodila i kako sada svaka radionica ima komponentu stvaralaštva (ako to dijete želi) i reuoprabe. Drago mi je što djeca i roditelji pridonose prikupljanjem materijala – nekad su to omoti slatkiša za pravljenje kukaca, vrlo često famozno multifunkcionalni tuljci toaletnog papira (smijeh). Velika mi je želja u skoroj se budućnosti više baviti suradnjom s Komunalnim Mljet (npr. pepeljare za plažu) i uspostavom (zajedničkih) kompostišta.
