Piše: Ivana Perković Rosan
Svake godine pomoć u skloništima za žrtve nasilja u obitelji traži sve više žena. Mnoge se na ovaj korak odlučuju nakon dugotrajnog zlostavljanja, a mnoge nažalost nikada. Jedno od velikih pitanja s kojim se suočavaju prije nego se odluče potražiti pomoć u skloništima jest: što ih tamo čeka. Iskustva boravka u skloništima su različita, no naša sugovornica (podaci poznati redakciji), koja je pomoć zatražila i dobila u skloništu za žene u Osijeku, imala je samo pozitivno iskustvo koje je odlučila podijeliti kako bi pomogla ženama koje se sada nalaze u situaciji u kakvoj je ona bila.
Naša sugovornica ispričala nam je kako su joj odlazak u sklonište ponudili iz Centra za socijalnu skrb, no trebalo joj je vremena da donese takvu odluku. U tome joj je pomoglo iskustvo žene koja je prošla isto prije dvadeset godina.
‘Kad sam došla kući iz Centra, nakon dan-dva razmišljanja sjetila sam se jedne žene u selu koja je bila u skloništu za žrtve nasilja i nazvala sam je kako bih je pitala za njeno iskustvo i što mi preporučuje. Ona mi je rekla: ‘Idi, pomozi si, tamo ćeš dobiti psihosocijalnu pomoć’. To je bila prevaga zbog čega sam potražila pomoć u skloništu’, započela je svoju priču naglasivši kako je tako i bilo – najviše su joj pomogle socijalna radnica i psihologinja.
‘Svaki dan smo u skloništu na raspolaganju imali psihologa i socijalnu radnicu. U svako vrijeme smo mogli otići na razgovor. To vam je poput kantice s lego kockicama, stručne osobe vam pomognu posložiti ‘kockice’, a onda vas navode da to nastavite sami dalje, bez ikakve prisile. Ne govore vam napravite to i to, dobijemo izbor, usmjere nas i upute, a sve odluke su na nama’, rekla nam je sugovornica. Ispričala nam je i kako je za žene koje potraže pomoć u skloništu za žrtve nasilja sve bilo osigurano. Od higijenskog pribora do rublja.
‘Kad dođete u sklonište, možete doći doslovce bez ičega. Bilo je žena koje su dolazile s jednom vrećicom ili s ničim. Tamo i vi i djeca dobijete odjeću, higijenski pribor, pribor za školu kao i sve upute. Sve je organizirano i pomažu koliko god mogu da se stvari donekle vrate u normalu. Naravno da to ne može biti normalno, s obzirom da se žene i djeca izdvoje iz doma u kojem su naviknuli, ali to osigurava mir. Ja sam se tek tamo smirila i uzela knjigu pročitati, napokon sam se mogla sabrati. Tamo dobijete mir koji je potreban, mislim da je to broj jedan’, istaknula je dodavši i kako su si sve žene koje su bile u skloništu međusobno pomagale i tješile jednu drugu.
‘Kad sam došla tamo sve žene su bile mlađe od mene, mogu mi biti kćeri po godinama. Njih sam promatrala očima majke, ali od njih sam dobivala informacije koje nisam znala o tim procedurama. Bilo nas je u tih šest mjeseci osam žena s djecom i bila je jedna gospođa koja je nekoliko godina starija od mene. Ona mi je postala uzor u donošenju odluka. Bila je staložena i jednostavno je odlučila kako više ne može podnositi nasilje i da nema više osvrtanja, kajanja ni vraćanja. Njen čvrst stav mi je motivacija i inspiracija, a s njom sam ostala u kontaktu jer je stvarno dobra i plemenita žena’, ispričala nam je.
Naglasila je i kako se svaki dio programa u skloništu na kraju pokazao korisnima.
‘Nedugo nakon što sam došla radili smo radionicu za Valentinovo i meni je to bilo suludo. Kroz glavu mi je prošlo ‘Što me sada ova žena tjera da izrezujem srce i pišem ljubavne poruke, a meni nije do toga’. Kasnije sam shvatila da je cilj radnih okupacija da nam odagnaju misli te da je to jako dobra terapija. Otišla sam se kasnije ispričati mada to nikad nisam rekla naglas, ali sam rekla da sam to pomislila. Poslije sam na svakoj radnoj okupaciji sudjelovala s radošću jer sam vidjela kakav to efekt ima i na mene i na djecu i na druge žene. Sve ono što tamo rade, rade s razlogom i to se pozitivno odražavalo na sve nas’, rekla je.
Savjetovala je i svim ženama koje trpe bilo kakav oblik nasilja da potraže pomoć u skloništu.
‘Ja bih poručila svim tim ženama koje se nalaze u sličnoj situaciji neka se ne boje, tamo će dobiti pomoć. Svaka žena je dobila pomoć, ako ju je prihvatila. Ja sam zahvalna što sam prošla taj period, jer ne znam kako bih to izdržala sama, jer se to izdržati ne može. A ovako premostite taj dio dok ne počnete samostalno živjeti i svojom glavom razmišljati’, prisjetila se.
A posebno je naglasila koliko je važno naučiti zauzeti se za sebe.
‘Kroz sustav bi trebali biti informirani kako se zaštititi od toksičnih odnosa. Svi smo mi ljudi s vrlinama i manama, ali kad je nešto previše to se počne odražavati na zdravlje. Kad vidite da se to loše odražava i na djecu tu treba povući crtu i založiti se za sebe. A mi smo žene slabe jer smo tako odgojene, to je taj balkanski mentalitet gdje žene trebaju šutjeti. To je tako bilo kod moje majke i tako je jedno vrijeme bilo kod mene, dok nisam vidjela da to neće dobro završiti jer mi se to loše odražava na zdravlje. Tada treba uzeti stvari u ruke i pregrmjeti. Kad smo došli u ovaj stan ja sam spavala na madracima i imala sam samo stol na rasklapanje, trebalo je vremena da opremim stan. Pa što ima veze?’, istaknula je.
Nakon svega naglašava kako ni u jednom trenutku nije požalila iako je znalo biti teško.
‘Treba se odvažiti i nema plakanja. Treba ići dan po dan, to je mene iscrpljivalo i teško je sve to skupa, ali ne želim se vratiti na staro. Ne želim da me netko ponižava, da mi netko bilo što loše radi, jer se to ne može podnositi niti treba podnositi, nego treba potražiti pomoć i s jedne i s druge strane. Ja sam potražila pomoć, a suprug nije. Ne želim život potratiti u strahu, razbijati glavu jesam li dobro postupila jer sam ostavila djecu da to gledaju. Kakav sam ja njima onda primjer? Je li bolje zauzeti se za sebe ili dati im da gledaju nasilje? To za mene nije normalno, život nema reprizu i ja sam rekla da to više ne želim trpjeti i zato sam potražila pomoć i evo zato sam tu gdje jesam i imam mir, ono najvažnije. Mirno spavam, ne događa se više da spavam zgrčena u fetus položaju i da me bole zglobovi zbog toga kad se ujutro probudim. Polako se sve to slaže, svako zlo za neko dobro’, ispričala je sugovornica koja je u skloništu boravila pola godine.
Tada je, naime, s djecom dobila stan na korištenje. Nažalost, neki na ovakvo rješenje dugo čekaju.
‘Ja sam u toj nesreći imala sreću. Poslije tri dana kad sam stigla u sklonište otišla sam u županiju i podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje kao žrtva nasilja. Tek sam u skloništu saznala da je to uopće moguće. Nekoliko puta sam morala ići u županiju i tu su mi dosta pomogle socijalna radnica i psihologinja. Kad god je trebalo nešto kopirati, poslati mail ili dostaviti bile su pri ruci. Bila sam uporna, ‘zivkala sam’ i kontinuirano radila na tome i na kraju sam dobila stambeno zbrinjavanje nakon šest mjeseci, objasnila je.
