Piše: Ivana Perković Rosan
Hrvatska književnica i dramaturginja Željka Horvat-Vukelja ove godine je nominirana za najvažniju svjetsku nagradu za dječju književnost, Memorijalnu nagradu Astrid Lindgren (ALMA). Među nominiranima je i hrvatska književnica Sanja Pilić koja je u užem izboru bila i prošle godine. I sama nominacija je velika čast jer je to svojevrsno priznanje za ukupni doprinos na području književnosti za djecu i mlade, za visoke umjetničke domete i humanističke vrijednosti. Ovim povodom razgovarale smo sa Željkom Horvat-Vukeljom o nominaciji, o njenom radu s djecom, a nismo propustile ni zatražiti preporuke za dobru knjigu.
Najnovije generacije književnicu i dramaturginju Željku Horvat-Vukelju poznaju po “Slikopričama” te igrokazima “Reumatični kišobran” i “Hrabrica” Gradskog kazališta Žar ptica. Autorica je brojnih slikovnica, igrokaza, radioigara na Hrvatskom radiju, a njeni tekstovi su u čitankama i na popisu lektire. Skoro je dvadeset godina bila urednica Modre laste, a nakon objavljivanja prvih slikovnica krenula je s književnim susretima po školama, vrtićima i dječjim odjelima bolnica. Stalna je suradnica Udruge Korablja Arka koja pomaže osobama s intelektualnim poteškoćama.
Kao prvo čestitamo na nominaciji za najvažniju svjetsku nagradu za dječju književnost, Memorijalnu nagradu Astrid Lindgren. Koliko Vam znače ovakva priznanja?
Veliko mi je priznanje to što sam uvrštena među 265 nominiranih pisaca, ilustratora i udruga za promicanje čitanja. Ugodno je znati da se cijeni to što radim. No jednako je važno i to što takva priznanja jačaju zanimanje za autora i pomažu da njegova djela dopru do još većeg broja čitatelja.
Željka Horvat-Vukelja na druženju s djecom, Dubovac / Foto: privatni album
Nakon objavljivanja svojih prvih slikovnica 1990. počeli ste održavati književne susrete po školama, vrtićima, dječjim odjelima bolnica. Možete li podijeliti neku anegdotu s književnih susreta i usporediti generacije djece nekad i sada?
Anegdota ima mnogo, znate kakva su djeca: iskrena i izravna. Odmah pitaju koliko imam godina. Vjerojatno ih zbunjuje to što mi se na licu primijeti da imam lijepi broj godina, a pokreti su mi živahni i razmišljam otprilike kao i oni, moja dječja publika. Ne postavljaju mi komplicirana filozofska pitanja, njih zanimaju konkretne stvari, npr. kako radim svoje rekvizite od kartona i kolažnog papira. Zanima ih jesu li u priči o svetom Nikoli u omotima od čokoladica prave čokolade i je li onaj neobični perec u priči o ježu Žinku pravi ili od plastelina. Po tome su ova današnja djeca vrlo slična djeci od prije 30 godina. Različito je trajanje njihove pažnje. Sada im fokus traje malo kraće, no kada uđu u priču, njihov senzibilitet i njihova empatija rade na istom principu kao i kod nekadašnje djece.
Podržavate rad Udruge Korablja Arka sudjelovanjem u izvedbi edukativnih radionica u osnovnim školama. Kakve su reakcije djece?
Reakcije su bez iznimke dobre, štoviše jako dobre. Dolazimo među učenike četvrtog razreda, jer smo krenuli od pretpostavke da su djeca te dobi dovoljno zrela, a još nezahvaćena pubertetskim mušicama pa se s njima dade vrlo lijepo razgovarati i raditi. U jednu školu je s nama išao i novinar jednog portala želeći napraviti reportažu, pa kad je u razredu vidio naš način rada s djecom i čuo povratne informacije, rekao je da nije mogao ni zamisliti da se tako lijepo i ozbiljno može raditi s djecom te dobi.
Druženje s djecom u knjižari Školske knjige Arkadija / Foto: privatni album
Koja Vam je najdraža dječja knjiga, što ste Vi voljeli čitati kao dijete?
Obožavala sam knjige Ericha Kästnera, Mate Lovraka (osobito njegov manje poznati roman “Zeleni otok”), zatim romane Ivana Kušana, romane poljske spisateljice Hane Ožogovske te “Junake Pavlove ulice”. Bila sam već odrasla kad su se pojavili Matošecov “Strah u Ulici lipa” i Krilićev “Prvi sudar”, no ja sam te knjige čitala s toliko znatiželje i zadovoljstva kao da mi je 12 godina. Ipak jednu knjigu moram istaknuti, a to je “Heidi”. Kad je Julijana Matanović nas nekolicinu spisateljica pozvala da za njezin serijal sa ženama autoricama pišemo priču na temu najdražega literarnog lika, ja sam pisala o Heidi i mislim da sam se u toj prozi prilično objektivno i vjerno opisala. Jer ono što smo čitali i ono čime smo se bavili u djetinjstvu uvelike oblikuju naš karakter, naš pogled na svijet i naš životni put.
Što trenutno čitate i možete li izdvojiti pet knjiga koje bi preporučili?
Nedavno sam s velikim zadovoljstvom i uzbuđenjem pročitala roman Roberta Perišića “Brod za Issu”. Poslije toga sam se uhvatila čitanja zbirke priča i eseja “Spisateljice biraju”, u kojoj je i priča o mojoj Heidi. Odmah nakon toga pročitala sam roman Jasminke Tihi Stepanić “Dan kada sam ubrala cvijet” – vrlo ozbiljan roman, koji nije pisan samo za djecu i mlade nego i za odrasle. Jučer sam za jedan božićni dar kupila knjigu Jorgea Bucaya “20 koraka prema naprijed” i prije nego što je darujem svakako ću je pročitati, ima u njoj izvrsnih priča pogodnih za pričanje odraslima. I na kraju preporuka za jednu stručnu knjigu, “Školski sat” Massima Recalcatija – da je pročitaju svi učitelji i svi profesori kako bi se uvijek iznova podsjetili na važnost i dostojanstvo svojega poziva.
