Antonija Dujmović
Nakon što je svoj radni vijek provela kao profesorica engleskog jezika, prevoditeljica, aktivistkinja za ljudska prava žena, zagovarateljica humanog odnosa prema prirodi i životinjama te kao dugogodišnja savjetnica za medije Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Nevenka Sudar u mirovini je pronašla nove aktivnosti i životne ciljeve. Kako kaže, pisanje ju je oduvijek privlačilo. Napisala je stotine članaka, provela brojne analize medija, a objavljene su joj i neke kratke priče. No, pisanju se u potpunosti posvetila tek s odlaskom u mirovinu. U svom romanu prvijencu Trinaest talenata gospođe Sonje Horvat na vrlo duhovit način progovara o umirovljeničkoj svakodnevici. Inteligentan, neusiljen humor prožet autoironijom odlika je njezina stila pisanja i na blogu gdje redovito objavljuje svoje članke. O ženama u šezdesetim godinama života, o talentima i antitalentima, književnim junakinjama i antijunakinjama razgovarale smo s Nevenkom Sudar.
Što Vas je ponukalo na pisanje Trinaest talenata gospođe Sonje Horvat?
Neposredno nakon mog rođendana 2021. godine otišla sam u mirovinu i konačno imala vremena za sve što sam tijekom svog radnog vijeka ostavljala sa strane, a jedna od tih stvari je bilo pisanje. Iako sam se već iskušala u pisanju kratkih priča koje sam slala na natječaje, i od kojih su dvije objavljene u zajedničkim zbornicima finalista, napisati roman je bila moja velika životna želja od kada znam za sebe. Nisam imala unaprijed u glavi o čemu bih mogla pisati pa sam prvo počela zapisivati svoju svakodnevicu. Nakon nekog vremena sam vidjela da bi se u romanu na humoristički način moglo opisati kako se osjeća žena u svojim šezdesetima. I tako je, malo-pomalo, nastala knjiga o “talentima” moje vršnjakinje i njezinim odnosima s najbližima. Ne bih ju nazvala junakinjom romana, jer i Sonja i njezine prijateljice su više anti-junakinje, baš kao što i talenti nisu oni koje obično tako zovemo. Kao ni ja, ni Sonja iz knjige ne plače za mladošću, već iz prve ruke i kroz odnose s ljudima u svom okruženju svjedoči o tome kako ni u starosti ne prestajemo biti kompleksna bića i koliko god mislimo da poznajemo sami sebe i dalje nam se događaju stvari koje iz nas izvuku neke naše skrivene karakteristike i natjeraju nas da preispitamo vlastita uvjerenja.
U književnosti, a pogotovo hrvatskoj, ne susrećemo baš puno žena umirovljeničke dobi u ulozi glavnih junakinja. Kako to pojašnjavate?
U književnosti su pedeset i šezdesetgodišnjakinje, a o starijima da ne govorimo, uglavnom sporedni likovi svedeni prvenstveno na uloge baka koje su odigrale važnu ulogu u odrastanju glavnog lika ili čangrizavih baba koje zabadaju nos u tuđe stvari. Tu i tamo pojavi se neka knjiga u kojoj je glavni lik starija žena, ali rijetko. A kada se i pojave takvi romani, glavna tema nije iskustvo starenja i odnos prema samoj sebi i drugima u sadašnjosti, već se radnja uglavnom temelji na sjećanjima lika na mladost ili povijesna događanja u kojima se ta mladost odvijala.
Osim što ih nema u književnosti, slabije su vidljive u medijima, društvu, u stvarnom životu…
Manje su vidljive zbog predrasude prema starijim osobama općenito, a ta je da su samim time što više ne sudjeluju na tržištu rada postale manje važne i na teret svojoj djeci i društvu općenito. O njima se rijetko govori, uglavnom kad ih se spominje vezano za zdravstvene probleme, visinu mirovina ili se napravi reportaža o nečijem stotom rođendanu. I prometnim rješenjima u našem gradu najvećem je dijelu starije populacije, koja nerijetko kuburi sa zdravstvenim problemima, većim ili manjim vezanim za kretanje, ograničen pristup mnogim dijelovima grada pa tako i aktivnostima. Grade se novi vrtići i škole, dok se domovi za starije osobe kojih je tragično premalo, ne grade. Prema posljednjim podacima u Zagrebu imamo 60 gradskih dječjih vrtića i samo 11 domova za starije, u kojima se desetljećima čeka na mjesto. Najčešće i ne dočeka. A prema statistici svaka treća žena od ukupnog broja žena u RH je starija od 60 godina. Ako njima pribrojimo i osobe između 50-60 godina, koje također nisu baš društveno vidljive, onda je svaka druga žena od ukupnog broja žena u RH starija od 50 godina. Ima ih skoro milijun (931.909 da budemo točniji), a o njima se ne piše, ne govori, ne uvažava ih se. Nevidljive su. Čast iznimkama, ali to su kapi u oceanu.
Naravno da vrtiće i škole treba graditi, ali nažalost i neki drugi izdaci su dobili prioritet koji u odnosu na brigu za starije ne bi trebali imati, na primjer nogometni stadioni. Jer, ne zaboravimo, svi koji danas donose i provode odluke o tome što je važno i tko je važan, sutra će i sami ostariti i suočiti se sa drugačijim prioritetima i svim problemima koje danas uopće ne vide ili ne uzimaju u obzir.
Drugi problem manje vidljivosti je i u tome što se starije osobe tretira kao “otpisane” pa se i one same počinju tako osjećati i povlačiti u sebe. Malo je onih koje starost doživljavaju kao samo još jedno životno doba koje nosi neke nove izazove i iskustva, a ne doba nostalgije za mladošću i pasivnog čekanja na konačan kraj.
Kažete da žene starije životne dobi društvo najčešće doživljava kao čangrizave babe ili dobre bakice. Riječ je o duboko ukorijenjenoj predrasudi…
Predrasude su, čini se, nešto čemu smo kao ljudi skloni, jer je mnogo lakše nekoga strpati u unaprijed određenu šablonu, nego ga doživjeti kao cjelovitu osobu. Starije žene često rade kao “baka servisi” jer kao takve daju svrhu svom postojanju, a drugima su od koristi. Od žena se očekuje da i u starijoj dobi njihovi prioriteti budu prioriteti njihove djece, odnosno drugih, a njihove vlastite želje i potrebe su ponovo zanemarivane. S druge strane, one koje nemaju unučadi, pa sukladno tome ni svoju korisnu društvenu ulogu, smatra se frustriranima jer nemaju ništa čemu bi se posvetile pa, smatra se, mrze sebe i druge, sebične su i samožive. I jedna i druga predrasuda je pogrešna. Naravno da ima žena koje su i jedno i drugo, ali svesti sve starije žene na te dvije krajnosti je neistinito i nepošteno kao i svaka druga generalizacija. Mnoge žene i u starijoj dobi nastoje ispunjavati vlastite želje i potrebe, mnoge otkrivaju da imaju vremena koje im je prije nedostajalo pa nadoknađuju sve što prije nisu stigle zbog radnih i obiteljskih obaveza. Eto, ja nisam ni dobra bakica, jer nemam unučadi, a nisam ni čangrizava baba jer volim svoje popularno zvano “treće doba” i osjećam se povlaštenom što sam ga doživjela, jer mnoge nisu i neće imati tu sreću.
U roman su utkani mnogi autobiografski elementi, no Sonja Horvat ipak je samo književni lik s kojim se mogu poistovijetiti brojne žene?
U roman sam utkala neke svoje doživljaje i iskustva za koja mislim da bi se u njima mogle prepoznati i čitateljice, pa i čitatelji, ili se podsjetiti na neke svoje slične dogodovštine, osobe ili iskustva. Trinaest Sonjinih talenata su: slaba orijentiranost u prostoru, nesposobnost da bude ‘prava žena’, ostavljanje dojma na ljude da je psihijatrica jer joj svi u detalje pričaju o svojim životima, pomno planiranje putovanja, zapažanje sitnica, nesposobnost otvaranja ambalaže, neprekidna aktivnost mozga, magnetizam kojim privlači sve ono što najmanje želi privući, smirenost u situacijama u kojima su drugi uznemireni, reagiranje uvijek kontra većini, izvlačenje iz neželjenih situacija uvjerljivim bijelim lažima, pretvaranje u ratnicu Xenu zbog tuđeg bezobrazluka i sumnjičavost u stilu: svi su krivi dok ne dokažu da su nevini. U opisivanju događaja i (anti)talenata koristila sam se humorom i samo-ironijom jer na taj način, osim što je istinito, sve rečeno postaje prihvatljivije i zabavnije. Mislim da je s humorom lakše prihvaćati ono loše što sam se događa, a nema osobe koja živi u kontinuiranom osjećaju sreće i zadovoljstva. Sonja Horvat je ipak samo književni lik preko kojeg sam progovarala o onim stvarima koje sam smatrala bitnima za reći i podijeliti s drugima. Mnogi zapleti u knjizi su izmišljeni, iako su potencijalno realni, kao i drugi likovi u koje sam utkala pojedine karakteristike ljudi koje poznajem, ali svaka sličnost sa stvarnom osobom je zaista slučajna.
U dijelovima romana gdje se glavna junakinja prisjeća svoje mladosti mogla bi se danas naći i bilo koja djevojka. Zašto je mlađim ljudima tako teško zamisliti da su starije osobe živjele svoju „mladost ludost“ i da ta iskustva nisu iščezla već su dio njih zauvijek?
Ne znam odgovor na to pitanje, ali znam da niti ja kao mlada nisam mogla zamisliti da su osobe, koje su tada bile starije od mene, ikada bile mlade. Moja baka je za mene bila samo moja baka i iako sam vidjela njezine fotografije iz mladosti, budući da ju kao mladu nisam poznavala, nisam ju mogla tako ni doživjeti. Vjerojatno je to slučaj i sa svim drugim mladim ljudima u odnosu na starije. Oni starije ne vide jer ih ne zanimaju, jer im zbog svog zdravstvenog stanja često smetaju u prostoru, jer im zbog onoga što govore idu na živce, jer im se čini da im pametuju, a da nemaju za reći ništa što bi njima bilo bitno ili što bi se uopće odnosilo na njihov život i potrebe. Tuđe iskustvo je neprenosivo. Mladi nisu svjesni da će i oni jednom, i to ako budu imali sreće, biti stari, a neki drugi klinci će onda njih doživljavati na način na koji oni danas doživljavaju starije.
Ljubavni život žena 60+ još uvijek je svojevrsni društveni tabu, no ljubavi se događaju i u toj dobi? Pa tako i Sonji Horvat…
Nažalost, ljubav se često poistovjećuje s putenim užicima koji su u svim sadržajima rezervirani za mlade ljude, a ljubav je daleko dublji i sveobuhvatniji osjećaj koji se ne može svesti samo na jedan fizički način svojeg ispoljavanja. Nikada nismo prestari za ljubav. Jer, kao što Sonja sama kaže u knjizi, postoje različite vrste ljubavi. Ljubav nije samo ona koja se desi između muškarca i žene u točno određenom razdoblju i na točno određeni način. Ljubav možemo osjećati i prema sebi, nakon što smo ju dugo negirale, ignorirale, odbijale prepoznati. Ljubav je i osjećaj koji gajimo prema životu samom. Ljubav je nadahnuće, i radost, i lijepa iznenađenja, i prijateljstvo.
Nevenka Sudar / Foto: privatni album
Čitajući roman otkrivamo kako umirovljenička svakodnevica uopće ne mora biti monotona, sve te male uobičajene stvari i situacije ispunjavaju život u njegovoj svrsi. Osim toga, tek u toj dobi neki dobiju mogućnost raditi ono što vole, a ne ono što moraju?
Mnogi mirovinu doživljavaju kao dosadu, vrijeme koje nemaju čime ispuniti, ljude koji se s njima ne žele družiti i usamljenost. Ja sam mirovinu jedva čekala i uživam u njoj jer napokon imam vrijeme samo za sebe i mogu ga ispuniti onim što volim i želim raditi. Zapravo mi nedostaje vremena za sve što mi padne na pamet da bih htjela isprobati. Naravno, još uvijek ima stvari koje moram napraviti; skuhati, počistiti, oprati, obrisati, pospremiti. Međutim, to sam i prije morala raditi, ali uz posao i sve poslove doma imala sam premalo vremena za svoje interese. Dosadno je samo onima koji čekaju da im netko drugi ispuni vrijeme, osmisli aktivnosti dok oni samo pasivno čekaju. Ljudi se s takvima rijetko vole družiti pa kad ne moraju, na primjer na poslu, onda ih neće ni potražiti kad odu u mirovinu. No, ako ste osoba u čijem je društvu ugodno, onda će vas se ljudi itekako sjetiti, ali i vi morate drugima dati do znanja da ste zainteresirani za druženje i sami predložiti ili organizirati neku aktivnost. Tako da je i usamljenost vrlo često vlastiti odabir i odraz naše unutarnje pasivnosti. Život nema drugi smisao osim onoga koji mu sami pridajemo.
U romanu se dotičete važnih društvenih problema, iščitava se duhovita kritika potrošačkog društva, stariji ljudi često kupuju nepotrebne stvari jer su zavedeni reklamama, a bivaju i česte mete prevara…
Pokušala sam se nekih društvenih fenomena dotaknuti na duhoviti način jer sam primijetila da smo svi mi podložni nekim boljkama modernog doba, neovisno o tome jesmo li toga svjesni ili ne, jesmo li mlađi ili stariji. Sonja je svjesna da je mnogo kupljenih stvari, koje su joj se činile praktičnima, završilo neupotrebljeno upravo zbog nepraktičnosti ili lažne reklame. No, kupuje ih i dalje. Mislim da je to boljka sviju, ne samo starijih osoba. Danas smo kao nikada prije bombardirani oglasima za kupnju raznih super povoljnih proizvoda koji atraktivno izgledaju, a zapravo nam ne trebaju. Evo, moj nedavni “uspjeh” u toj domeni je kupnja tave za pečenje jaja sa četiri posebna odjeljka, svako jaje peče se u svojem odvojenom okruglom dijelu u istoj tavi. Ništa gluplje od toga ne mogu zamisliti, svi su me ismijavali, a ja sam ipak to kupila. I sada stoji neupotrebljena i jaja pečem i dalje u svojoj staroj, običnoj tavi. A to je tek jedan primjer. I kako to uopće opisati drugačije, nego šaljivo jer i jest beskrajno smiješno. Često i skupo.
Kritičko rastakanje trendovskih kalupa života, i kalupa općenito, draga je zanimacija gospođi Sonji Horvat. Ako već ne ide nordijsko hodanje, onda bi trebalo ići obično hodanje ili bilo koja tjelesna aktivnost…
Kad sam otišla u mirovinu zarekla sam se da ću se više kretati nego do tada pa sam gledala što bi mi najviše odgovaralo. Slučajno sam naišla na nordijsko hodanje, upisala tečaj i nabavila štapove. Mjesecima sam bila sretna što sam svakodnevno sat i pol vremena provodila na Bundeku radeći krugove sa nordijskim štapovima i osjećala sam se odlično. Nažalost, krajem 2022. sam pala (ne u šetnji sa štapovima) i slomila desni lakat i ramenu kost i šaku na lijevoj ruci tako da sam cijelu 2023. provela na fizioterapiji i bolnim tretmanima vraćanje desne ruke u funkciju. Štapovi sada kupe prašinu, a u međuvremenu nema više besplatnog parkiranja kod motela Zagreb i tako nema ni mog nordijskog hodanja. Prošlo ljeto sam bez štapova radila krugove po školskom igralištu, a sada sam opet fizički neaktivna što će me sigurno koštati nekih idućih boljki, no to je još jedna od onih stvari kad znaš da to što radiš nije dobro, a ipak to i dalje radiš. S godinama ne prestaneš raditi gluposti ili ići sebi na štetu.
Je li prihvaćanje svojih talenata i antitalenata mudrost koja dolazi s godinama?
Mislim da je prihvaćanje svojih mana i karakteristika mudrost koja dolazi s godinama iako nije pravilo za sve. Promatrajući neke svoje vršnjake i vršnjakinje, otvoreno mogu reći da mi je neugodno u njihovo ime. I o tome sam pisala u knjizi gdje spominjem kako se ponašaju kada se nađu u grupi.
Ja sam s vremenom sve više propitivala mnogo toga u što sam vjerovala ili što sam zagovarala tijekom života. Što duže živiš gubiš zauvijek neke drage ljude pa te i to natjera na neka razmišljanja s kojima prije nisi bila suočena, izvlačiš neke pouke koje su ti sasvim nove i koje utječu na sve što si mislila da znaš, ili da moraš, ili da bi netko drugi trebao. Preduvjet je da budeš otvorena novim spoznajama, novim preispitivanjima svega, a prije svega sebe same. Najsmješnije mi je kad netko kaže ja sam takav/va i neću se mijenjati. Što to znači? Možda takva kakva si nije najbolje što možeš biti. Zbog sebe, ne zbog drugih. Ako si tolerantna, manje tvrdoglava, manje ljuta, bit će tebi lakše. Možda bi te promjena učinila boljom zbog tebe same. Danas se prihvaćam takvom kakva sam postala kroz sve životne promjene, a uvjerena sam da će ih biti još. Najveća mudrost je u tome što te sve manje briga za mnoštvo stvari koje su ti nekada stvarale stres, nezadovoljstvo, napetost.
Nevenka Sudar i maca Taša / Foto: privatni album
Usamljenost je veliki problem današnjeg društva, ali čovjek može živjeti sam i ne biti usamljen…
Moj primjer možda i nije najbolji za druge jer sam ja od onih koje su oduvijek voljele biti same pa samoću ne doživljavam kao teret. Nikada se stoga nisam osjećala usamljeno. Kao dijete, mogla sam se satima sama igrati, imala sam bujnu maštu i nisu mi trebali drugi da me zabavljaju. I kao odrasla osoba, nisam se nikada osjećala usamljeno, a obožavala sam biti sama i imati svoj mir. Mnogo sam godina i putovala sama jer mi je tako bilo najopuštenije i najpraktičnije. Danas mi više paše putovati, ići na izlete ili odmor s nekim. Srećom imam za to osobu s kojom se 100% slažem, a što je jako teško naći.
Jasno je da nitko neće doći u našu kuću ili stan da nas zabavi, utješi ili pozove van. Moramo same iskoračiti. Postoji bezbroj aktivnosti koje se danas nude svima zainteresiranima i koje ne traže velike izdatke; od raznih tečajeva do izleta, predavanja, izložbi, promocija, koncerata, aktivnosti volontiranja, vježbanja, učenja novih recepata ili svladavanja novih vještina. Mnogi se učlanjuju u lokalne podružnice umirovljenika koje često organiziraju plesne večeri, vježbanje ili jednodnevne izlete. Najbolji lijek protiv usamljenosti je druženje s kućnim ljubimcima, briga za njih i uzajamna ljubav. Kad sam imala pse za vrijeme šetnje sam upoznala mnoge ljude jer smo imali zajedničku temu. Oni koji su dovoljno zdravi da mogu planinariti i tamo mogu upoznati nove ljude, a oni koji ne mogu, naći će društvo na bilo kojem tečaju. I naravno tu su i knjige, jer čitati znači živjeti tisućama života. S knjigom naprosto ne možeš biti usamljena.
U romanu Trinaest talenata gospođe Sonje Horvat jedna je maca glavni-sporedni lik…
Sonja, kao i ja, živi s mačkom koja svojim govorom tijela komentira Sonjine aktivnosti. Njezina mačka Mijau je doslovno prekopirana moja maca Taša koju sam nabavila prije skoro šest godina i koja je u moj život unijela neočekivanu radost i veselje pa sam ju željela ovjekovječiti i u romanu.
Roman je prožet zanimljivim ilustracijama, pripremate li možda nešto novo?
Naslovnicu romana i ilustracije u romanu potpisuje jedna od naših najboljih i najuspješnijih ilustratorica, Zrinka Ostović, koju poznajem već dvadesetak godina i čije crtane likove jako volim. Roman sam prvo poslala na V.B.Z. natječaj, ali nije prošao. Umjesto da godinama čekam da me netko “otkrije”, i to ako, odlučila sam sama izdati knjigu uz pomoć nakladnika Redak iz Splita preko kojih se knjiga i naručuje i dobiva na kućnu adresu u roku od dva-tri dana. Također sam ju ponudila knjižnicama, kako bi se mogla posuđivati, i za sada je ušla u tri gradske knjižnice, a uskoro bi se trebala pojaviti i u novozagrebačkim.
Kako bih promovirala knjigu sama sam izradila svoje web stranice na kojima, osim informacija o knjizi, objavljujem i svoje kratke priče te preporuke filmova, knjiga i serija za koje me mnogi pitaju. U nastajanju je i novi roman koji neće biti nastavak prvog i čiji ton neće biti šaljiv, ali će i dalje, nadam se, biti životan. I u kojem će glavni lik ponovo biti jedna šezdesetgodišnjakinja.
A osim pisanja… Sigurno planirate još štošta?
Spremam se sama uređivati stan, sobu po sobu, od bojanja, stavljanja tapeta, pa možda čak i pločica, iako sam potpuni amater. Što se izleta i putovanja tiče, sad ću se malo pritajiti dok je zima pa ću pokušati slikati, i dalje puno čitati, gledati dobre filmove i serije, piti kavice s dragim ljudima, a na proljeće imam par destinacija koje bih svakako željela vidjeti: centar svijeta Ludbreg, Ogulin, Ozalj, Daruvar, Rastoke… Radim i tematske albume obiteljskih fotografija koje pretvaram u foto knjige.
Ideja mi nikada ne nedostaje, samo neka me zdravlje služi. Jer, iako mi je moja baka uvijek išla na živce kada mi je govorila: Nenice, samo nek je zdravlja i nek nema rata, sada znam da je bila 100% u pravu. Ali tko bi mislio da stari nešto znaju.
O autorici, romanu i kratke priče možete pročitati OVDJE.
