Josipa Bubaš
Razgovarala sam s akademskom kiparicom Marinom Bauer, predavačicom izbornog kolegija Uvod u psihologiju umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na kojoj je prošle godine i doktorirala. Bauer izlaže od polovine 90-ih u zemlji i inozemstvu, autorica je više javnih skulptura i instalacija među kojima se posebno ističu njeni radovi u Labinu i Vrsaru. Razgovarale smo o njenom radu kojeg karakterizira kinestetički i taktilni doživljaj umjetničkog djela, o članstvu u europskoj mreži Sculpture Network kao i o njenoj posljednjoj zagrebačkoj izložbi “Evo, samo da se zbrojim”.
Tvoj kiparski rad usmjeren je ka istraživanju tjelesne percepcije. Što je za tebe kiparstvo i kako ga doživljavamo? Postoji li nesporazum između osjetilnog doživljaja i konvencionalne percepcije kiparstva?
Za mene je kiparstvo oduvijek bilo nešto što mogu zagrliti, obgrliti, obići, nešto što osjećam kao tijelo nasuprot svog. Nešto stvarno. Istina, nisam zaista grlila skulpture, jer, konvencionalno je tako nešto i zabranjeno i smatra se nedoličnim, ali u sebi sam imala takve slike i taj osjećaj. Smatram da je to poriv koji mnogi osjećaju, ako ne grliti, onda barem dotaknuti ili opipati izložene radove. To su potvrdili i posjetitelji jedne moje izložbe koji su sudjelovali u istraživanju metodom fokusnih grupa, a neki među njima su spomenuli da žele dirati i slike. To je naprosto prirodan poriv, kada nam nešto privuče pažnju želimo to istražiti svim osjetilima. Kasnije, u svom sam radu širila mogućnosti tjelesne uključenosti gledatelja na razne načine, a kroz doktorsko istraživanje osvijestila da je to osnovica mojeg kreativnog poriva.
„Prsti (Gaia)“, 2022., Marina Bauer, foto: Jelena Kovačev i Valerija Djanješić
Nedavno si doktorirala. Koja je bila tema i čime si se sve bavila?
Pisanje doktorata bilo je zanimljivo iskustvo osvještavanja vlastitih doživljaja vezanih uz umjetnički rad. Tema mog umjetničkog doktorata baziranog na praksi je „Tjelesna percepcija u doživljaju kiparskog djela“. Proučavajući VARK teoriju o stilovima učenja oduševila sam se spoznajom o različitim modalitetima na koje primamo i izražavamo informacije i razumijevanjem da je moj preferirani modalitet tjelesno – kinestetički. Ne vizualni, ne tekstualni i samo malo slušni (volim pričati :). To znači da se oslanjam na vlastito iskustvo, da mi je važna veza s fizičnošću i stvarnošću i da bih nešto zaista razumjela i usvojila najbolje je da to sama napravim. Volim zabavljati poznanike izjavom kako sam shvatila da nisam vizualac, iako sam završila Likovnu akademiju i bavim se kiparstvom. Mislim, znam gledati, ali to nije kanal koji spontano odabirem i u kojem se osjećam doma. Zanimljivo mi je također kad u razgovoru s nekim kolegama kiparima čujem kako i oni ne započinju svoj kreativni proces crtanjem, što se konvencionalno smatra početkom oblikovanja, nego izradom trodimenzionalnih skica ili direktnim radom u materijalu, a ako uz neki projekt treba priložiti crteže, da ih rade naknadno. Razumijevanje ova četiri modaliteta donosi mi dodatno razumijevanje tuđeg rada, ponekad i stavova, a također i bolje razumijevanje publike.
Pišući doktorat našla sam i teorijsko objašnjenje osjećaja u tijelu koji imam kad gledam umjetnička djela, pa i kad razvijam svoje ideje. To je kao neko unutrašnje poistovjećivanje, koje je jednom prilikom rezultiralo plesom po galeriji, prijateljica i ja smo, naime, oduševljeno otplesale Brancusijevu „Pticu u letu“. Talijanski neuroznanstvenik Gallese i američki povjesničar umjetnosti Freedberg pojašnjavaju takve utjelovljene osjećaje i potrebu za mimikom relativno novom neuroznanstvenom spoznajom o mehanizmu zrcalnih neurona. Sistem zrcalnih neurona omogućuje nam da gledajući neki pokret i sami u tijelu djelomice ostvarujemo taj pokret (jedan manji dio neurona odgovornih za pokret se aktivira) i time ga dubinski razumijemo, a daljnja istraživanja pokazuju da se to događa i kad gledamo statičnu sliku/prikaz pokreta te čak i ako gledamo samo trag koji je neki pokret ostavio. Taj se mehanizam istražuje i kao važan dio procesa empatije, a po mišljenju ovih autora (te mom iskustvu) važan je i u umjetničkom doživljavanju, kao prva, empatična, razina doživljaja i razumijevanja umjetničkog djela, prije (ili umjesto) uključivanja pitanja što je to, zašto, što je autor time htio reći i slično.
„Izvedba koja se dira“, 2019., Marina Bauer i Zrinka Šimičić Mihanović, foto:
Jasenko Rasol
Sa Zrinkom Šimičić Mihanović radiš brojne projekte i radionice. Kako je nastala suradnja i čime se bavite. Koje ste radove/radionice realizirale?
Od Zrinke sam prvi puta čula za zrcalne neurone koji su njoj kao plesačici bili naročito zanimljivi. Pozvala sam ju na okrugli stol koji sam organizirala u sklopu projekta Sculpture network-a u MSU na temu „Društvo gladno dodira“, kao i tebe :). Razgovarali smo o tome kako su dodir i fizičko iskustvo važni za osjećaj povezanosti (i s drugima i s okolinom i sa samim sobom) i osjećaj stvarnosti, naročito danas kad sve više živimo u digitalnom virtualnom svijetu. Zrinku i mene veže ljubav prema tjelesnom iskustvu ljetovanja i boravka u prirodi, hodanja bose, na primjer, a u svom umjetničkom radu obje tražimo načine kako da publici omogućimo uključivanje u rad, aktiviranje. Tako je nastala „Izvedba koja se dira“, interdisciplinarni rad koji je usmjeren na tjelesno iskustvo posjetitelja, a povezuje elemente iz područja plesa i likovne umjetnosti, pa smo tu formu nazvale izvedbena instalacija. Traje dva sata tijekom kojih posjetitelji sami odlučuju koliko dugo će ostati, što će doživjeti i kojim redom, pa im je tako ponuđeno više „postaja“, od pismenih prijedloga do žičanih skulptura „vodiča za pokretanje“, iskustva „koreografije dodirom“ ili „vođenja zatvorenih očiju“ (u čemu sudjeluje 6-8 izvođača) do „otoka za bosonoge“. Publika je fantastično reagirala, razgovarale smo o tome s njima kroz nekoliko fokusnih grupa, a rad je nagrađen i na Trijenalu hrvatskog kiparstva. Ta suradnja rezultirala je i nizom kreativno-kinestetičkih radionica koje smo provodile u sklopu Somahut festivala te u suradnji s Tiflološkim muzejom i Muzejom grada Zagreba.
Na ALU predaješ kolegij Uvod u psihologiju umjetnosti. Odakle interes za takve spone i zašto su, prema tvom mišljenju, bitne?
Da, zajedno sa psihologinjom Ivom Šverko držim izborni kolegij na Akademiji. To je područje koje nije pokriveno, a bavi se osobnim iskustvom onih koji stvaraju i onih koji doživljavaju umjetnost i pitanjima koja su me uvijek intrigirala. Psihologija je područje unutar kojeg, ili pomoću kojeg, se može tražiti odgovore na pitanja kao što su zašto stvaramo umjetnost, koja nam je psihološka motivacija za to, kako se inspiriramo, na koje sve načine teče kreativni proces, što kad nastane blokada, kako doživljavamo umjetnost, koje su datosti naše percepcije (i kakvu ulogu u tome ima sinestezija koju imam), kao i zašto trebamo umjetnost, zašto ju gledamo, slušamo, čitamo, zašto se odlučujemo na to. Mnogim ovim pitanjima bavi se teorija umjetnosti, ali kroz filozofski i sociološki pristup koji meni nisu dali odgovore koje tražim.
„Taktilne metafore“, 2023., Marina Bauer, foto: Jasenko Rasol
Kakav je današnji prevladavajući diskurs o umjetnosti i koji je tvoj odnos prema njemu?
Mislim da je moj interes za psihologiju u umjetnosti velikim dijelom reakcija na prevladavajući pogled na umjetnost koji je zanemario ono što je mene privuklo da se time bavim, a to je fizičnost, osjetilnost, intuitivnost, duhovni i emocionalni aspekti. Dugo godina sam bila zbunjena raskorakom onog što ja želim od umjetnosti od onog što se traži u svijetu umjetnosti. Mislim da je umjetnost u zadnjih dvadesetak godina (kod nas, u svijetu i ranije) drastično otišla u smjeru projektizacije i naglašeno intelektualističkog pristupa, zanemarujući sve ostale aspekte našeg funkcioniranja i postojanja. U psihoterapiji bi se reklo da je „u glavi“, odvojena od cjeline iskustva.
Dio si Sculpture Networka. Kakva je to mreža?
Europska platforma koja omogućuje povezivanje svih koji su zainteresirani za skulpturu i trodimenzionalnu umjetnost. Postoji sad već dvadesetak godina, najrazvijenija je u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, a funkcionira putem web portala, redovnih lokalnih događanja te internacionalnih skupova svakih par godina. Uključiti se može svatko, a meni je omogućila upoznavanje internacionalnih kolega s kojima se dobro razumijem i s kojima dijelim iste interese – za trodimenzionalnost i skulpturu. Pripadanje toj mreži dalo mi je jako potrebnu podršku, jer kiparstvo je kao disciplina izuzetno zahtjevno. Kiparstvo je sporo, teško (u kilogramima) i skupo. U usporedbi s drugim medijima, to je kao da ste u utrci, ali vi imate i ruksak pun kamenja na leđima. Teško je izlagati (a naročito internacionalno) jer su postav i transport komplicirani i skupi (da ne spominjem skladištenje radova nakon izložbe), a ja, „kinestetičarka“, ne odustajem od tog materijalnog, fizičnog, trodimenzionalnog, realnog…
„Prekapanja“, 2019., Marina Bauer, foto: Marina Bauer
Na izložbi „Evo, samo da se zbrojim“ u Galeriji CEKAO otvorenoj 29. listopada (naslovna fotografija), u prostor na okrugla ogledala postavljaš autoportrete iz različitih razdoblja života. Koja je misao vodilja izložbe?
Ovaj rad je donekle odmaknuo od upravo spomenutog. Cijelu sam izložbu dovela u prtljažniku i mogla postaviti sama, bez pomoći. Izložba se bavi kompleksnosti našeg unutarnjeg života, u ovom slučaju emocijama, koje su ponekad toliko bogate i jake da je nevjerojatno da nešto toliko važno nije vidljivo, nije izmjerljivo, nije prepričljivo. Rad se oslanja na moj stari rad „Refleksije“ iz 2006., ali ovaj put sam dodala selfije koji su spontano nastali (kao neki osobni terapeutski alat) u trenucima velike tuge, kada sam se upitala da li se ta silina osjećaja vidi na mom licu? Portreti mene u djetinjstvu (s fotografija iz obiteljskog albuma) i autoportreti (selfiji) obrađeni su u crno-bijeli crtež i gravirani s obje strane akrilnih ogledala, koja sam postavila u prostorne odnose, u kojima se lica međusobno ogledaju u nekoliko razina odraza, a posjetitelj u njima… Misao vodilja je da svi ti dijelovi nas, od male bebe i djeteta do danas, istovremeno supostoje, a zanimljivo mi je bilo otkrivati gotovo identične izraze lica/emocije (i ugodne i neugodne) na svojim fotografijama iz djetinjstva i danas. Također, posjetitelji su jako reagirali na izlaganje selfija koji nisu nasmiješeni i superzadovoljni. Smatram da je važno prisjetiti se da je iskustvo života za sve nas puno kompleksnije od toga. A što se tiče „kinestetičkog“ pristupa, vizure i refleksije u ogledalima ovise o kretanju posjetitelja, a dobili su i priliku sami kreirati jednu razinu doživljaja koristeći svjetiljke za stvaranje refleksija i istraživanje projekcija crteža s ogledala na zidovima galerije.
