Razgovarala: Josipa Bubaš
Iva Nerina Sibila plesna je umjetnica i kritičarka s diplomom Northern School of Contemporary dance iz Leedsa. Više od tri desetljeća prisutna je na hrvatskoj plesnoj sceni kao plesačica, izvođačica, koreografkinja i edukatorica. Autorica je brojnih tekstova o plesnoj umjetnosti te jedna od suosnivačica portala plesnascena.hr. Razgovarale smo o plesnoj sceni u Hrvatskoj, značaju plesne umjetnosti, o projektu Antisezona te inkluzivnim plesnim praksama koje provodi u organizaciji Divert.
Nakon dugogodišnjeg iskustva na nezavisnoj plesnoj sceni, kako bi opisala položaj plesne umjetnosti u širem umjetničkom, pa i društvenom kontekstu? Je li se što promijenilo?
To je zaista veliko pitanje na koje se može odgovoriti iz više perspektiva. Položaj plesa kao suvremene izvedbene prakse bio je, a i dalje je, marginalan unutar polja kulture i umjetnosti u Hrvatskoj. Dio sam ove scene zapravo još od kraja 1980-ih, i kontekst se itekako promijeno, jer su se društvene, političke, ekonomske i sve ostale okolnosti promijenile. Gledamo li vrijeme od proteklih 25 godina, početkom 2000-ih ples je bio, čini mi se, vidljiviji u javnom prostoru kroz jake programe Tjedna suvremenog plesa i Eurokaza, postajao je veliki uzlet smoorganizacije plesne scene u kojem je prednjačila eks-scena koja je iznijela cijelu jednu generaciju sjajnih umjetnica vrlo različitih pristupa izvedbenosti plesa. Na tom valu, političnost plesne scene bila je stalno prisutna i kroz razne protestne i aktivističke programe, krenula je teorija i kritika, pokrenute su razne mreže i festivali… To je bila ta neka DIY faza u kojoj se dosta toga pokrenulo.
Otvaranjem Plesnog odsjeka na ADU prije 10-ak godina u Zagrebu, kao značajnog pomaka u institucionalizaciji plesne umjetnosti došlo je do promjene, čini mi se, u samoj srži načina na koji mladi umjetnici_ce ulaze u profesiju. Jer kroz koridor ADU i stabilnost koji Odsjek pruža, profesija postaje jasno definirana, zna se što čini plesača_icu, koje „kompetencije“ mora imati, kako izgleda transformacija od potencijalnog do profesionalnog plesača_ice. I iz te perspektive očekivanja od profesionalne scene su drugačija, i vjerujem da je iz sigurnosti studija izlazak na profesionalnu scenu na drugačiji način zahtjevan od prijašnjih generacija.
Druga velika razlika koju pratimo je povećanje i diverzifikacija izvora financiranja, i otvaranje, barem unutar zagrebačke situacije, novih prostora za ples kroz društvene centre. No, više natječaja znači i više administrativnog rada pa je vidljiva potreba za daljnjim produkcijskim i institucionalnim jačanjima i strukturalizacijama, a to je drugačija zona rada i vještina od one umjetničke. S jedne strane više je mogućnosti za ostvarivanje financija i više je prostora za rad, a s druge administrativni pritisak je jači i zahtjevniji. Sama umjetnički rad ostaje tako i dalje na margini margine.
Seguir moviendo, Dario Bardam / Foto: Nina Đurđević
Što, po tvom mišljenju, ples može ponuditi široj zajednici? Zašto gledati plesne predstave?
Ne znam točno što mislite pod pojmom „šira zajednica“, pretpostavljam da je to neprofesionalna publika, ili javnost koja ne prati suvremenu umjetničku scenu pa plesu prilazi s fascinacijom virtuozne i estetizirane tjelesnosti, i da traže poznate vizualne kodove i prepoznatljive emocije. Balet, ples kao show, i TIKTOK fenomen ili kao kulturni turizam nikad nije popularniji rekla bih. Ljudi vole plesati… No suvremeni pristup plesu je bio i bit će za „širu zajednicu“ teško prihvatljiv upravo zato što će iznevjeriti očekivanja, i publiku suočiti s načinima bivanja u tijelu, načinima kretanja, odnosima koji su kritični, samo-refleksivni, neprepoznatljivi, zbunjujući. Na isti način na koji suvremena glazba ili suvremena vizualna umjetnost stvara potpuno nove kodove i stalno preslaguje vlastiti medij, međutim ples u susretu sa “širom zajednicom” može proizvesti još veću nelagodu jer se od plesa ne očekuje takav pristup, o plesu se ne govori niti u školskim kurikulumima, niti na akademskoj razini osim unutar usko stručnih. Zaista mi se čini da je ples čak i među visoko obrazovanom mladom populacijom neki „blind spot“, za razliku od filma, glazbe, kazališta. To je neki paradoks, ne znam što drugo reći…
A zašto gledati ples… najjednostavnije rečeno zato što je važno vidjeti ljude koji se kreću na neke drugačije načine, da direkcija prema naprijed nije jedini smjer u kojem ljudsko biće može postojati, da je taktilna i poetska imaginacija i inteligencija itekako važan segment ljudskosti, a i investicija koncentracije i energije kojom zrače plesne predstave, je jedinstvena.
Dio si Antisezone, “projekta koji donosi cjelogodišnji program prezentacije i kontekstualizacije suvremenog plesa i srodnih izvedbenih praksi”, kako je navedeno na stranici. Što je Antisezona i kako funkcionira?
Antisezona ili ASZ kako ju unutar tima zovemo, je jedan živ i eksplozivan projekt koji je izravni nastavak samoorganizirajućeg pristupa plesne scene o kojem sam ranije govorila. Radi se konkretno o cjelogodišnjem programu izvedbi, koprodukcija, gostovanja, zatim radionica, labova diskurzivnih programa, koje kuriramo i produciramo u suradnji s MSU u Zagrebu, točnije u Dvorani Gorgona, ali i drugdje. Važno je reći da je ASZ umjetnički i suradnički vođen projekt – u timu su i plesne umjetnice Sonja Pregrad, Silvia Marchig, zatim muzeologinja Tea Kantoci i novomedijska umjetnica Sindri Uču te se odluke donose zajednički. I produkcijski se radi o suradnji naših malih nezavisnih umjetničkih organizacija tako da se radi o sinergiji nezavisne scene i MSU kao jedne od najvećih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Rekla bih da smo razvile jedinstven model suradnje i spajanja resursa kako bi se izgradio jedan stabilan, a opet protočan sustav, koji se temelji na našim umjetničkim senzibilitetima i prioritetima, i stalnom odnosu s kontekstom. Važna nam je interdisciplinarnost, eksperimentalni pristup koreografskim praksama, komunikacija s publikom i zajednicom, i međunarodni aspekt.
Transformativne politike za ples / Foto: Nina Đurđević
Organizirali ste Koreografsku konvenciju. Kako je ona bila koncipirana, tko je sudjelovao i što je rezultat okupljanja?
Radilo se o velikom međunarodnom skupu u studenom prošle godine, u kojem smo okupile nekoliko međunarodnih mreža i inicijativa kojih smo kao Antisezona dio. To su Life Long Burning koji okuplja 12 važnih europskih partnera, s kojima realiziramo brojne razmjene umjetnika i koprodukcijske programe, zatim mreža Nomad Dance Academy kao vjerojatno najbitnija suradnička platforma u post-jugoslavenskoj regiji i naravno hrvatska scena. Osim niza predstava i umjetničkih participativnih programa važan je bio i međunarodni zagovarački i stručni skup „Transformativne politike za ples“ kao cjelodnevno događanje, kojem je bila namjera osloviti što nosi budućnost za plesnu profesiju i kako je iz same struke ideirati. Smatramo da je Hrvatskoj potrebna samostalna institucija koja će razvijati ovu struku, koja će se baviti koreografskim i plesnim istraživanjem kako u smislu arhiva i povijesti, tako u suvremenom i interdsiciplinarnom smjeru pa onda sudjelovati i u policy-making-u i razvoju kulturne politike za ples. Bez toga, plesna scena ostaje na projektima, na osobnim inicijativama, na malim grupacijama koje neprekidno iznova grade kontekste i strukutre. Tako je i naša konvencija imala naziv “Tijela u slobodnom padu”, baš kako bismo ukazali na taj problem. Važan segment Konvencije bilo je i otvaranje izložbe u MSU “Ples, otpor, (ne)rad. Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije” koja je dio dugogodišnjeg projekta koji se odvija unutar NDA mreže. I ovo je prva tematska plesna izložba u MSU koja ostaje otvorena čak do kraja veljače.
Baviš se i plesnom teorijom, napisala si brojne tekstove, uredila brojne časopise, vodila diskurzivne programe. U kakvom su odnosu plesna umjetnost i teorija?
Kao i u svakoj drugoj umjetničkoj grani, idu zajedno. Plesu je potreban diskurs, jezik, komunikacija, referentno polje, veza sa znanstvenim i teorijskim poljem. Baš kao i vizualna, filmska, glazbena umjetnost. A i teoriji je potrebno tjelesno, življeno i taktilno iskustveno znanje. Uobičajeno je mišljenje da je o plesu teško pisati i da izmiče teoriji no mislim da je to samo nedostatak prakse i uvjeta. Puno je toga već odrađeno na našoj sceni u smislu proizvodnje teorijskog, kritičkog i povijesnog diskursa, a sad je potrebno to okupiti, institucionalizirati i razviti dalje.
Divert radionice / Foto: Sindri Uču
Tvoja organizacija Divert bavi se inkluzivnim plesnim praksama. Što je to, kako funkcionira i koji su planovi za dalje?
Inkluzivni pristup plesu, edukaciji, koreografiji, izvedbi, izuzetno mi je važan aspekt djelovanja. Divert se bavi stvaranjem uvjeta za ulaz osoba ne – standardnih fizičkih mogućnosti u suvremeni ples, putem radionica i raznih projekata. U preko 10 godina rada u ovom polju postigli smo nevjerojatno puno prateći ideju da za suvremeni ples drugačija konfiguracija tijela nije prepreka, već da otvara drugačije mogućnosti promišljanja koreografije i plesne izvedbe, i vuče praksu dalje. Kreirali smo cijeli repertoar cjelovečernjih predstava koje su gostovale diljem Hrvatske, održali brojne radionice, prezentacije, edukacije, tu su i neke divne nagrade. No ponovno, bez ozbiljne strukture i sustavne promišljene podrške raditi na takvoj razini, od projekta do projekta, postalo je nemoguće.
Trenutačno radimo samo na edukativnoj razini, odnosno održavamo radionički kontinuitet u suradnji s Plesnim centrom TALA, tu su suradnje s Plesnim odsjekom ADU i osječkom Akademijom za umjetnost i kulturu. U planu su novi ambiciozniji projekti kojima bi se pokrenula diskusija oko ableizma i dostupnosti plesa kao umjetničkog polja no još je u nastajanju.
