Razgovarala: Ivana Perković Rosan
Milena Bušić viša je knjižničarka i djelatnica Muzeja grada Zagreba koja priprema izložbu o omiljenom izletištu Zagrepčana – Sljemenu. Prvo je na redu pozivna putujuća izložba Pozdrav sa Sljemena! razglednice iz fundusa MGZ-a, kojoj je cilj da se građani uključe u projekt, a glavna izložba pod nazivom Zagrebačka gora na vrhu gojzerice planira se za sredinu 2026. Zanimljivo je da je ideju za izložbu Bušić dobila tijekom jednog izleta na Sljeme, a stare fotografije Zagrebačke gore koje nam je ustupila već daju naslutiti da će to biti izložba kakvu svakako vrijedi pogledati. Osim o izložbi s autoricom smo razgovarale i o njenim planinarskim pohodima te značajnim ženama za koje bi se moglo reći da su ostavile svoj trag u povijesti Zagrebačke gore.
Možete li nam reći malo više o izložbi koju pripremate o planinarenju i Zagrebačkoj gori?
Zagrebačka gora, Medvednica, Sljeme, redom su toponimi koji našim sugrađanima simboliziraju određenu kulturu življenja – uživanje u prirodi, miru, zelenilu, planinarenje, rekreaciju, oazu zdravlja… Generacije zaljubljenika u prirodu posjećivale su Medvednicu te još uvijek to čine. Planinari, rekreativci, obitelji s djecom – svi pronalaze svoj djelić naše Gore – hodaju, trče, opuštaju se, posjećuju planinarske domove, špilje, rudnik… Medvednica predstavlja posebno mjesto za sve stanovnike Zagreba. Upravo zato planiramo u prvoj polovici 2026. godine u Muzeju grada Zagreba prirediti izložbu Zagrebačka gora na vrhu gojzerice, u središtu koje će biti planinarske, izletničke, sportske i druge aktivnosti, obuhvaćajući planinarske staze i domove, planinarska i sportska društva, događanja, odijevanje i uporabne predmete, prepoznatljiva mjesta i znamenitosti te naposljetku kulturu ponašanja i ekologiju. Prva u nizu aktivnosti povezanih s pripremom izložbe o Medvednici je pozivna putujuća izložba Pozdrav sa Sljemena! razglednice iz fundusa MGZ-a. Ova mala pop-up izložba bit će postavljana na različitim lokacijama (planinarski domovi, knjižnice i dr.), kao poticaj sugrađanima da se uključe u projekt. Uskoro će se moći vidjeti u Knjižnici Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu. Također, za 2025. najavljujem fotografski natječaj na temu Zagrebačke gore, koji će rezultirati izložbom odabranih radova. Sve kojima je naša Medvednica inspiracija, pozivamo da se jave na natječaj. Aktualne informacije o projektu bit će na mrežnoj stranici MGZ-a i našim društvenim mrežama, tako da pozivam zainteresirane da nas prate.
Proslava pred novootvorenim planinarskim domom Runolist, 1935. (MGZ)
Kako je došlo do ideje da napravite takvu izložbu, kakve su reakcije, javljaju li se ljudi sa starim fotografijama?
Poticaj je prvotno proizišao iz osobne sklonosti prema planinarenju i penjanju na Sljeme, a istaknula bih anegdotu s jednog uspona prema PD Risnjak, kad smo po putu susreli svojevrsnoga gospodina Ivana. Kako se bio zaustavio i oduševio što se naš sin, tada trogodišnjak, samostalno penje, tako je nastavio dalje hodati s nama te je ispričao razne dogodovštine. Posebno me se dojmila ona o redovitim veselicama gore u domu. Spomenuo je da su jednom prilikom svirala čak dva benda na smjene, od kojih se jedan, u sviračkom zanosu, popeo na drvo i svirao, dok su svi ispod plesali. Rekao mi je da ima i fotografiju toga događaja. Tek kasnije sinulo mi je da sam ga mogla pitati je li voljan darovati spomenutu fotografiju Muzeju, ali nažalost prekasno, jer nisam uzela njegov kontakt. Ova situacija i susret, ali i neki kasniji, potaknuli su ideju o izložbi. Osim toga, tema se nametnula i iz promišljanja što bi bilo zanimljivo za predstavljanje našim sugrađanima, ne samo kao konzumentima muzejskih sadržaja, već i kao poticaj za njihovo aktivno participiranje u našim programima – kroz sabiranje sjećanja i znanja te sakupljanje predmeta. S projektom smo u javnost izišli polovicom listopada 2024. i vrlo smo zadovoljni odazivom. Sugrađani se javljaju ponajviše s fotografijama i povezanim pričama, zatim su tu planinarski dnevnici, iskaznice, publikacije, ali i uporabni predmeti poput skija ili gojzerica. Istaknula bih i jedan veoma zanimljiv dokumentarni film u nastajanju o lječilištu Brestovac. I ovim putem napominjemo da u Muzeju još uvijek nemamo gondolu stare sljemenske žičare, pa ako je netko čuva u svojem dvorištu, bila bi nam dobrodošla!
Sreća i veselje na „Runolistu“, 1941. – fotografija prikupljena u okviru projekta (MGZ)
Koliko se Vi dugo bavite planinarenjem, tko Vam je prenio ljubav prema planinarenju?
Lagala bih kad bih rekla cijeli život, ako izuzmem „penjačko-istraživačke poduhvate“ po obližnjim brdima u blizini doma za vrijeme djetinjstva. S pubertetom i odrastanjem zavladalo je jedno dugo razdoblje negacije ikakvih aktivnosti, pa mi je u vrijeme fakulteta osobito bila mrska ideja penjanja subotom na Sljeme u okviru nastave tjelesnog odgoja. Danas, kada srećem veliki broj mladih ljudi, upravo na sljemenskim planinarskim stazama, moram priznati da mi je stvarno drago. Pogled na dobrobiti kretanja i općenito briga o zdravlju za mene su se promijenili ulaskom u tridesete, kada shvatite da se ni zdravlje, a ni linija više ne podrazumijevaju sami od sebe. Počela samo pomalo s vikend-penjanjima na Sljeme, a onda i okolna gorja. Upoznala sam radosti planinarenja i njegove dobrobiti – ne radi se samo o pukom kretanju, bivanju u formi, puno je više od toga – odmor od gradske svakodnevice, uživanje u prirodi, povezivanje s drugima i sa sobom, sreća zbog prevaljenog puta, ali i zbog uživanja u zasluženom piću i obroku ponesenima u ruksaku ili degustiranima u nekom od planinarskih domova. Za sad planinarim najčešće u krugu obitelji, ponekad s prijateljima. Nismo članovi planinarskog društva, ali trenutno razmatramo u koje bi se mogli učlaniti. Moram napomenuti da je suprug upravo spiritus movens većine naših obiteljskih planinarskih pohoda. Nastojimo ljubav prema planinarenju prenijeti i na dijete, a oboje se slažemo da je planinarenje stvarno kvalitetan oblik obiteljskog druženja.
Milena Bušić ispred Aljaževa doma u dolini Vrata, Slovenija, 2024. / Foto: privatni albuma
Koja su Vam omiljena mjesta na Sljemenu i možete li usporediti Sljeme danas i nekada u smislu atmosfere, posjetitelja i planinarenja?
Čovjek se uglavnom kreće s određenim ciljem, odredištem, a u slučaju planinarenja najčešći cilj je popeti se na neki vrh ili prevaliti neku određenu stazu. Moram priznati da na Medvednici rijetko za cilj postavljam njen vrh – Sljeme (nađe se na putu), već to najčešće bude neki od planinarskih domova, a posebno bih izdvojila, možda kao najdraži, već spomenuti Risnjak. Ni drugi ne zaostaju po simpatijama. Osim toga, fascinirana sam Horvatovim stubama, a ponajprije me oduševljava ljubav, entuzijazam i trud pojedinca – Vladimira Horvata (i pomagača), u ostvarivanju nauma da svojim rukama izgradi 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. S obzirom na planinarski „staž“ teško mogu iz vlastita iskustva uspoređivati odnos nekad i sad. Međutim, u razgovorima s prekaljenim, starijim planinarima, znam se ponekad uhvatiti s klasičnom, romantičnom primisli kako je sigurno nekada sve bilo bolje. To se dogodilo i u ranije spomenutom susretu s gospodinom Ivanom. U žaru njegova pripovijedanja, mogla sam jasno zamisliti veselicu – taj spontani prizor glazbe i plesa, iskonskog veselja i sreće ispred ondašnjeg Risnjaka. Istodobno sam shvatila koliko nama danas nedostaju takvi trenutci – jednostavne spontane zabave, opuštanja i sreće, bez zadrške.
Vladimir Horvat izrađuje stube na Medvednici, 1955. (MGZ)
Milena Bušić sa sinom na Horvatovim stubama, 2024. / Foto: privatni album
Koja ste sve mjesta izvan Hrvatske posjetili kao planinarka?
Ne mogu se pohvaliti osvajanjem nekih istaknutih vrhova, međutim, često, osim hrvatskih planinarskih toponima, posjećujemo one u susjednoj nam Sloveniji. Prošlu jesen prešli smo neke staze u austrijskom nacionalnom parku Hoche Tauern. Prije dvije godine posjetili smo Theth u Albanskim Alpama, prešli smo neke poznatije ture u talijanskim Dolomitima, a ljetos u središnjim Apeninima. Planinarili smo i u Bosni i Hercegovini, od čega bih posebno izdvojila penjanje na vrh Prenja Zelena glava, a čak i u ravničarskoj Mađarskoj, na ugaslim vulkanima uz Balaton, našlo se staza za penjanje i šetnju.
Listopad na prijevoju Stalle, Južni Tirol, granica Austrije i Italije, 2024. / Foto: privatni album
Jedan od najpopularnijih simbola Dolomita, Tre Cime di Lavaredo, 2023. / Foto: privatni album
Ima li među planinarima više žena?
Zaista ne mogu s ikakvom sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje, no vjerojatnost je velika da su modernija vremena sigurno donijela i porast ženske populacije među planinarima. Međutim, svakako mogu spomenuti pionirku planinarstva u Hrvatskoj iz 19. st., Dragojlu Jarnević, književnicu i prosvjetnu radnicu, avanturistkinju i alpinisticu, rođenu u Karlovcu. U kontekstu značajnih žena, planinarenja i Zagrebačke gore navest ću i povjesničarku umjetnosti Anđelu Horvat, čije je alpinističke vještine na Kamenim svatima zabilježio foto-objektivom stariji brat Vladimir Horvat, ili primjerice etnologinju, muzeologinju i planinarku Marijanu Gušić, čiji rad i djelo proizlazi iz spoja planinarskih sklonosti i interesa za etnologiju, pa je već za vrijeme studija objavila rad Etnografski prikaz Medvednice.
