Piše: Nika Šintić
Predstavljanje nove knjige teatrologinje, književnice i kritičarke Nataše Govedić u neku se ruku može uzeti kao kontrapunkt izložbi Lekcije iz prošlosti o kojoj smo pisali prije nekoliko tjedana. Dok se razvojna linija hrvatskog školstva izložbom prikazuje kao slijed gotovo autoreferencijalnih zahvata odozgo, knjiga Pohvala odriješenim rukama: odvažna čitanja i kritičke pedagogije (Zagreb: Naklada Ljevak, 2025) zalaže se za stanovitu demokratizaciju učioničkih procesa. Dok nam izložba podastire historijat oglušenosti za glasove onih koji imaju provoditi prosvjetne reforme ili njihovim posredstvom stjecati ključne utiske o znanju i svijetu, Nataša Govedić osvrće pogled na sve one koji doista žive, popunjavaju ili izbjegavaju tu, kako kaže, „rešetkastu strukturu“ školstva.
Svatko tko je u utorak, 28. siječnja prisustvovao promociji u prostoru Zagrebačkog kazališta mladih, nedvojbeno je uočio da je posrijedi djelo nastalo iz duboke ljubavi prema predmetu i empatije prema svim „učačima“, jednom od autoričinih originalnih novokova. Prevoditeljica Anda Bukvić Pažin u svom je osvrtu istaknula da se temeljna premisa knjige nadaje u ideji čitanja kao hrabrog, kreativnog i potentnog čina, od posebnog značaja srednjoškolskoj populaciji čiji se interpretativni i kritički rezon možda najviše oštri na građi pred sobom. Utoliko, nastavlja Bukvić Pažin, autoricu nećemo čuti kako lamentira nad rigidnošću obrazovno-odgojnih pogona i tobožnjom nezainteresiranošću učenica i učenika, nego pronalazi i osnažuje ravni na kojima se njihov dijalog sa profesoricama, predavačima, učiteljima i pedagoginjama već odvija. Kroatistkinja Maša Rimac Jurinović kazuje da Nataša Govedić poziva svoje adresate na akciju i promjenu, čiji ulazi nisu samo ‘odozdo’, već i ‘iznutra’. Usudili bismo se i ovdje uočiti kontrast spram spomenute izložbe kao vrijednog izvora za razumijevanje razvoja školskog sustava u Hrvatskoj: ako je, kako se iz izložbe dade zaključiti, reformizam tijekom posljednjih nekoliko desetljeća postao samosvršna kozmetika političkih autoriteta, onda je on određen izostankom volje za razvijanjem itekako prisutnih snaga i resursa na polju obrazovanja. Dovoljno je pritom navesti i eksperimentalni program „Osnovna škola kao cjelodnevna škola“, prema mišljenju mnogih učiteljica i nastavnika osmišljen u ministarskim laboratorijima bez doticaja s aktericama na terenu.
Pohvala odriješenih ruku u tom bi smislu mogla ponuditi stanoviti epistemološki obrat kroz upravljanje pogleda prema onomu što već postoji – bilo u obliku motiviranih i upornih edukatora, bilo kroz heterodoksnu literaturu koja uistinu nalazi svoj put do mladih ruku, ako i jest a priori diskvalificirana iz službenih kurikuluma. Rimac Jurinović naglašava i mnogolike strategije čitanja ukotvljene u njegovu poimanju kao mjesta razmjene, kontakta i razgovora, usuprot, dodali bismo, umrtvljenoj relaciji subjekta i objekta gdje se autentične kreativne vijuge gube u prostoru nametnutom od pisca.
ZKM Promocija knjige Nataše Govedić / Foto: Marko Ercegović
Nakon opaski moderatorice i urednice Marije Ott Franolić o subverzivnoj moći djela, psiholog Boris Jokić objašnjava da je oblast formalnog obrazovanja obuzeta tehnicističkom i mehanicističkom logikom, zbog čega su tim vrijednije sve odriješene ruke čije vlasnice spremno prihvaćaju teret i odgovornost slobode u ophođenju s učenicima. U razdoblju hiperprodukcije posebno je značajno inzistiranje na stvaralačkoj dimenziji čitanja i učenja što su u opisanoj paradigmi osuđeni na trpno stanje.
Napokon, sama se autorica o knjizi oglasila obrazloživši razloge za njezin nastanak. Prvi se razlog može sažeti kao otpor kvantitativnom shvaćanju učenja i znanja nastao iz niza malenih iskoraka neophodnih za njegovanje međuprostora u kojima živahna sinkronija tumačenja, ushita i maštanja o najrazličitijim tekstovima raspiruje čitanje kao praksu slobode i modusa postojanja onkraj jednog jedinog vremena i prostora. Drugi je pak razlog vezan za slobodu i hrabrost kao trpni glagol, odnosno radnju čiji se učinak osigurava opetovanim djelovanjem. Posvećen rad s drugima, upućuje nam Nataša Govedić, sadrži u sebi element pragmatičnog idealizma s vrlo vidljivim rezultatima; ako im samo dopustimo, djeca su kadra uočiti stvari koje su nama samima promaknule, razviti nove osjećaje i, možda najvažnije, podučiti svoje podučavaoce.
