Razgovarala: Josipa Bubaš
U Multimedijalnom institutu MaMA našla sam se s članicama Inicijative za slobodnu Palestinu.
Valerija Gligora, koja se, prema vlastitim riječima, kasnije uključila u inicijativu, istraživala je logore iz NDH, a zanima ju Drugi svjetski rat i genocid. Završila je edukaciju Centra za ženske studije, koji su je, uz primarno područje istraživanja – arheologiju, usmjerile ka Inicijativi.
Diana Meheik porijeklom je iz Libanona. Izjavljuje kako je imala puno osobnih razloga priključiti se Inicijativi. “Moja je motivacija vrlo osobna, imala sam potrebu pronaći neki outlet gdje ću proraditi svu tugu koja se akumulira u meni, pretočiti emocije u akciju”, izjavljuje.
Emina Bužinkić pokrenula je Inicijativu u svibnju 2021. godine s grupom aktivistkinja i mladih žena iz Sirije koje su u Hrvatskoj dobile azil. Tada se obilježavala i godina dana od ubojstva George Floyda.
Emina: Taj smo događaj protestno obilježili velikim mirovnim prosvjedom Black Lives Matter na Trgu žrtava fašizma kojem su se pridružile i mlade žene iz Sirije i afrička zajednica u Zagrebu. Upravo je započeo i četvrti napad na Gazu i u jednom je danu ubijeno 68 djece. U to sam vrijeme živjela između Minneapolisa iz kojeg je George Floyd i Zagreba, odnosno Siska. Radila sam s američkim Palestinkama koje su tražile solidarnost sa žrtvama u Gazi. U to vrijeme sam, radeći s izbjeglicama tu, uvidjela da u Hrvatskoj imamo nošeni sentiment solidarnosti i s Palestinom i drugima mjestima, a možda i budući društveni pokret, i to raznorodan, koji se točkasto pojavljuje u situacijama organiziranih protesta ili intimnijih susreta, te sam odlučila podržati stvaranje nečeg dugoročnijeg i šireg, nešto što povezuje glas protiv anti-crnačkog i antipalestinskog rasizma, antimuslimanskog i antimigrantskog sentimenta. Nastalo je višegodišnje povezivanje različitih krugova koji su se sastali u listopadu 2023. kada je započeo genocid u Gazi. Već se u organizaciji tog prosvjednog skupa počelo raditi na finijem tkanju pokreta solidarnosti u Hrvatskoj.
Josipa: Koliko se različite inicijative spajaju, prate li se međusobno?
Emina: Inicijativa za slobodnu Palestinu je istovremeno jedan manji organizacijski kolektiv i jedan širi društveni pokret. Unutar oba kruga događaju se različite, izrazito povezane aktivnosti. Možda tako ne djeluju povezano u javnom prostoru, ali postoji komunikacija, suradnja i zajedničko planiranje. Nismo uvijek povezani i ne trebamo biti, jer ne proizlazimo svi iz istog registra, ali čini mi se da je Inicijativa za slobodnu Palestinu inspirirala različite grupe, pa je tako pokrenuta i Inicijativa za akademsku solidarnost i epistemičku pravdu, gdje je okupljena grupa ljudi koji rade u znanosti, te su u tom polju odlučili širiti ideju solidarnosti, empatiju i društvenu odgovornost u akademiji. Dogodio se i Štrajk za Gazu koji se provodi od strane kulturnih radnika i radnica koji godinama djeluju po pitanju prekarnih uvjeta rada, statusa kulturnih radnika i solidarnosti s mnogima rasijaliziranim, obilježenim i marginaliziranim skupinama. Taj je krug formirao protest u kulturnom polju koje im je imanentno. Ljudi su počeli i individualno organizirati manje krugove za učenje i čitanje o Palestini.. Intelektualno polje je strašno važno. Mi smo, čini mi se, i ovdje Inicijativom za slobodnu Palestinu inspirirali i Studentice za Palestinu kojima je velik impuls došao iz globalnog studentskog pokreta, blokada i kampanja koje su se u sklopu njega događale. Razne je inicijative inspirirala i/ili podržala Inicijativa za slobodnu Palestinu koja je poput debla koje se grana. Usmjereni smo na raznovrsne aktivnosti kojima želimo palestinizirati kulturni prostor, te stvoriti prostor dubinskog učenja, proizvodnje i razmjene znanja.
Diana: Dok nisam ušla u uži organizacijski tim Inicijative, bio mi je jako bitan širi krug ljudi koji su povezani preko grupe na WhatsAppu. I danas mi je izuzetno bitna ta zajednica, jer u njoj sudjeluju različiti ljudi različitog nivoa razumijevanja, pristupa i perspektiva, ali sa zajedničkom motivacijom i fokusom na Palestinu, s ciljem da se educiramo i pratimo događaje na Bliskom Istoku, uključujući one u Siriju, Libanonu i Jemenu. Dio smo tog šireg kruga u kojem korespondiramo, povezujemo se s različitim ljudima, među ostalim i s ljudima iz Palestine.
Valerija: Navela bih Marš solidarnosti kao odličan primjer spajanja malih grupa poput Mreža antifašistkinja Zagreba, Inicijativa za slobodnu Palestinu, Studentice za Palestinu, Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademsku solidarnost i epistemičku pravdu, Centar za mirovne studije i Zagreb grad-utočište. Marš smo organizirali zajedno, i iako se ponekad ne čini tako, pokazalo se da i dalje mi svi radimo zajedno i imamo isti cilj.
Josipa: Imaju li akcije senzibilizacije kulturnog prostora utjecaja i na širu populaciju? Često se oko sličnih inicijativa okupljaju istomišljenici i njihov je doseg ponekad mali.
Diana: Na prvu bih se složila s tobom i sama često tako razmišljam, no onda bi se trebala pitati zašto nastavljam i zašto započinjem iste razgovore iz početka, s istim ljudima. Tada se sjetim izjave Malcolma X-a koji je, na komentar suborkinje da protivnika ima puno više i da im je propaganda puno jača, odgovorio da ne treba dozvoliti neprijatelju ili bilo kome drugome da govori koliko je ljudi unutar naše borbe. Mnogi možda ne dolaze na prosvjede, ali nešto se nužno pokreće jer se suočavamo s nečim što traje predugo, radi se o više od 75 godina okupacije i kolonizacije palestinskog teritorija. Mnogi od nas se svakodnevno bude s ovom temom i s njom navečer idemo spavati. Oni koji su pasivniji i koji misle da ništa ne može promijeniti situaciju na terenu, polako osjećaju da se moraju pokrenuti, ne zbog ljudi u Gazi, nego zbog sebe. To se možda može dogoditi vrlo polagano, ne prilazim tome s velikim očekivanjima, ali mislim da je nužno. Moramo biti podrška jedni drugima da bi se promjene dogodile, bilo gdje u svijetu.
Emina: Htjela bih naglasiti da je kulturno polje reagiralo drugačije nego što bismo očekivali na genocid u Gazi. Zadnjih smo 20 godina povezani s kulturnom scenom koja se uvijek različitim akcijama protivila raznim oblicima represije. U slučaju Gaze, šutnja je bila evidentna i glasnija nego bilo što drugo. Nije se dogodila očekivana solidarnost s palestinskim narodom i palestinskom i manjinskim zajednicama u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o borbi naroda za samoodređenje nego o presedanu u kojem live gledamo genocid iza kojega stoje propagandna i ratna mašinerija. Suočavamo se s masovnim izbrisom zemlje, naroda, kulture, a kulturna scena šuti jer navodno nema dovoljno informacija, jer je sve to jako kompleksno. I jest kompleksno, no nismo mogli dobiti više informacija, sve su podastrijete. Ali u konstelaciji te strašne diskurzivne i političke propagande oko antisemitizma i naravno zbog financijske logike stvari, pa i financijske lojalnosti, kulturna scena, akademska zajednica i civilno društvo u velikoj mjeri šute.
Josipa: Možeš li pojasniti o kakvoj se financijskoj lojalnosti radi?
Emina: Mislim da uvijek treba pratiti tokove novca. Oni daju objašnjenja do kojih se drugačije teško može doći. Program Horizon primjerice financira veliki broj znanstvenih projekata u polju razvoja prehrambenih, okolišnih i vojnih tehnologija izmedju europskih i izraelskih institucija. U nedavno objavljenom izvještaju Transnacionalnog Instituta, navodi se kako je “od 7. listopada 2023. Europska unija odobrila 130 istraživačkih projekata u sklopu programa Horizon Europe u ukupnom iznosu od 126 milijuna eura. Ukupna vrijednost tih projekata je znatno veća. Najmanje dva od tih projekata izravno financiraju Israel Aerospace Industries (IAI), jednu od najvećih izraelskih tvrtki za proizvodnju oružja, koja je primila gotovo 640.000 eura. Dva druga projekta izravno financiraju izraelsko Ministarstvo zdravstva, koje je dobilo 983.775 eura”. Takvi financijski tokovi grade lojalnosti unutar znanstvenih institucija, a u prekomjernoj neoliberalizaciji akademije kada se smanjuju javna sredstva, a znanstvenici moraju glumiti poduzetnike na tržištu i provoditi kompetitivne projekte, onda lojalnost postaje utemeljena u strahu od gubitka egzistencije. Ili moći, statusa…
Odredjeni financijeri tako održavaju i organizacije civilnoga društva na životu analogno institucionaliziranoj degradaciji civilnog društva, posebice kada govorimo o Hrvatskoj posljednih 8-9 godina. Neoliberalna logika i administrativno nasilje prema brojnim organizacijama u kulturi i organizacijama koje se bave mirom i ljudskim pravim doveli su do ozbiljne prekarizacije birokratskim poslovima, a samim time i do pacifikacije i otupljivanja oštrice u vidu političke akcije i reakcije. Razorni su efekti neoliberalizma i kapitalističkom pohlepom gonjene ratne mašinerije.
Foto: Inicijativa za slobodnu Palestinu
Josipa: Čini se da se antisemitizam često koristi kao obrana od kritike genocida koji Izrael vrši nad Gazom.
Valerija: Kada sam se uključivala u Inicijativu, bila sam svjesna da moram prihvatiti moguće antisemitističke etikete. I sama sam osjećala prezasićenost informacijama i činjenicama u javnom prostoru i u kojima se ljudi ne mogu snaći, no na kraju sam shvatila da je sve to nebitno. Koji je razlog da se toliko ljudi ubija na takav, zvjerski, način? Možemo sjediti i raspravljati o različitim informacijama, ali nijedna informacija neće promijeniti činjenicu da je to što se događa krivo, da nitko nema pravo ubijati toliko ljudi. Iako organiziramo kružok o povijesti u sklopu inicijative, smatram da nije bitno raspravljati o tome zašto se nešto dogodilo u prošlosti, ako je ono što se događa u sadašnjosti toliko krivo. Kada pričaju o povijesti, ljudi su rijetko dobro informirani. Unatoč hrpi informacija i dalje prevladava neinformiranost i neznanje. Za početak, trebalo bi napraviti jasnu razliku između Židova i judaizma kao religije i cionizma kao političkog pokreta. Cionizam nije počeo 40-ih, problem ide puno dublje u povijest. S druge strane, ne priča se o onome što se u NDH dogodilo za vrijeme 40-ih i koliko je Hrvatska odgovorna za cijelu situaciju za progon Židova.
Emina: Paralela se može povući s današnjicom, kada je Hrvatska opet produžena ruka Njemačke. Nema odudaranja, ništa nije drugačije, samo je fokus zločina usmjeren prema Palestini, opravdana pologetikom prema Židovima odnosno spram njihova stradanja za vrijeme Holokausta od iste genocidne vlade. Baš zbog ovih političkih motivacija i logika koji propalestinske pokrete naziva antisemitskim, moramo raditi tu važnu razliku između judaizma i cionizma kao pokreta koji se veže uz uspostavu države Izraela. Dakle, Židov nije istovjetan cionistu, ali država Izrael jest istovjetna cionističkom projektu. Mislim da nam treba taj tip razlikovanja i učenja o tome koliko je uspostava države Izrael antisemitska, motivirana premještajem preživjelih Židova van Europe. Malo se zna, uči i podučava, kritički razgovara o Drugom svjetskom ratu, a kamoli o povijesti Palestine i povijesti Bliskog Istoka, vrlo malo o tome učimo, gotovo ništa. Ne znamo gotovo ništa ni o pokretu Nesvrstanih i solidarnosti s Palestinom, Alžirom, Vijetnamom, niti da je Jugoslavija primjerice izmedju 1949. i 1959., prema dokumentima iz arhiva koje smo nedavno čitali, godišnje slala brašno, suhe šljive, grah, rižu u iznosu od 40.000 američkih dolara u Palestinu, a nerijetko i donacije krvi.
Diana: Palestinci svoj otpor definiraju kao antikolonijalni otpor, ne bore se protiv Židova nego protiv kolonijalizma i okupacije, za oslobođenje svog naroda i teritorija. Ne radi se o nedavno začetom pokretu. O tome su jasno govorili Edward Said i Ghassan Kanafani, među ostalima, a mi za to ne znamo jer je naše znanje, od ideje suverniteta i ljudskih prava do same povijesti, oblikovano imperijalističkim viđenjem svijeta.
Josipa: Možete li pojasniti pojam epistemička nepravda?
Emina: Ima jedan sjajan tekst, mislim da je pisao Abdaljawad Omar. Zove se Can the Palestinian mourn?/Može li Palestinac tugovati? Ima li na to pravo? Po meni je to zapravo jedan od izbrušenijih primjera epistemičke nepravde koja je nanesena Palestini i palestinskom narodu jer je palestinski život toliko dehumaniziran da se za njim ne može, ne smije tugovati, nema se zapravo za čim tugovati iz agresorske perspektive, a iz palestinske ni kako ni kada. Diskurzivna je proizvodnja palestinskog tijela, palestinskog života, u registru apsolutne nevažnosti i nepoželjnosti. Ona je, usporediva s onim što bi Homi Bhabha iz postkolonijalne perspektive nazvao ljudskim smećem, nešto s čime bismo mogli usporediti primjerice migrante, strane radnike ili Rome u našem kontekstu, pa čak i niže od toga. Čini se da u rasnoj hijerarhiji ne postoji niže rangirano biće od Palestinca. U kontekstu politika okupacije i kolonijalizma koje je spomenula Diana, takva je dehumanizacija usporediva s genocidom i drugim nasiljem kojima su bili podvrgnuti urođenici u Sjevernoj Americi koje su pobili bijeli Europljani, oduzevši im zemlju, stavili ih u rezervate, otimali im djecu i vodili u i internate pod krilaticom Kill the Indian, make a man.. Sličan je primjer aparthejdska Južna Afrika. Spomenute su mjeste upravo i primjeri najtvrdokornijih naseljeničkih kolonijalizama.
Diana: Genocid ide ruku pod ruku s naseljeničkim kolonijalizmom.
Emina: Prvi princip kolonijalizma je zaposjedanje zemlje, drugi princip je širenje. Dakle, na toj zemlji ne smije biti blokade, uništava se svaki otpor, makar on bio i u korijenu biljke. Također, naseljenički kolonijalizam gradi arhitekturu koja segregira. Cijela je Palestina potpuno rascjepkana kako bi njezini dijelovi bili međusobno odmetnuti, kako ne bi mogli komunicirati i graditi zajedno život i otpor. Cionisti su naselili Palestinu pod egidom “Zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje”. Ta laž, taj konstrukt cionističke propagande, je sve epistemička nepravda, a ona se događa kroz izbris jezika, arhiva i muzeja, obrazovnih institucija, protjerivanje i ubijanje naroda, postavljanje novog jezika i medijaciju uspostave i održavanja novog i trajnog režima, sasvim sigurno kroz obrazovanje primjerice. Sva izraelska sveučilišta stvorena su da bi producirala uniformirano znanje i diskurs i razvijala tehnologiju, principe, načine i pristupe koje će osnaživati obrambene snage, odnosno militarizacijsku snagu Izraela. Obrazovanje je uvijek, kako bi rekao Michael Apple, produžena ruka režimu. Svi smo produkti režima u određenom smislu, a režimi koji su posebno nasilni i destruktivni logiku destrukcije integriraju u sve što poučavaju i rade. A genocid – genocid je započeo 1948. godine, a posljednjih 15 mjeseci dogadja se prema ranije dizajniranom planu i programu.
Foto: Inicijativa za slobodnu Palestinu
Josipa: Koliko sami Izraelci odbacuju ovakve politike? Postoje li protestne inicijative u Izraelu?
Diana: Izraelsko društvo se izbjegava baviti svojim rasizmom, ne bavi se vlastitim pristupom Palestincima niti načinima na koje razgovara o njima. Narativi naših vlada, a Izrael sebe smatra zapadnjačkom zemljom, izbjegavaju te teme. Tome svjedoče sporazumi do kojih se dolazilo u povijesti Palestine, a iz kojih su većinom Palestinci bili isključeni. U izraelskom društvu postoje malobrojne kontra-inicijative. Teško se oduprijeti režimskom sustavu vrijednosti koji se usvaja edukacijom i odbaciti naučeno da bi se preispitao kontekst u kojem živimo i mislimo. Malo je tko u Izraelu to napravio, ali ima primjera, poput intelektualaca koji sebe zovu palestinskim Židovima, kao npr. Ariella Azoulay, što je po meni nešto predivno. Povijesno, naravno, to nije ništa neobično jer su u Palestini oduvijek živjeli i Židovi, iako nama to zvuči kao nova kategorija. Postoje različite inicijative u Izraelu koje pozivaju na prekid vatre. To je osnova koju zapravo svi želimo, no da bi dobili pravi, dugotrajni mir, trebamo tražiti puno više. Postoje inicijative poput One Democratic State Campaign koje traže jednu državu, ne dvije, u kojoj bi svi građani, bez obzira na vjeru, rasu i etnicitet, imali jednaka prava. Neki smatraju da država uopće ne treba postojati, što zapravo ide protiv nacionalnih država kao takvih. Ne treba nijednu od tih inicijativa smatrati beznačajnom, iako ih je malo i treba ih biti više.
Emina: Naseljenički kolonijalizam računa na buduće generacije koje će formirati a koje neće propitivati je li nešto ispravno ili ne, nego će srasti u ideji da se trebaju boriti za opstanak Izraela, jer je Izrael ozbiljno ugrožen.
Josipa: Je li slično i s nekim postavkama u Hrvatskoj?
Diana: Jedan od argumenata koji često čujem je da je Izrael primjer naseljeničkog kolonijalizma, ali u njemu živi druga, treća generacija rođena u Izraelu koja nema kamo otići. To nije slučaj kao primjerice u Alžiru s Francuzima, gdje su se Francuzi mogli vratiti u matičnu zemlju. U Izraelu imamo Izraelce koji su zaista od tamo, nemaju kamo otići. I što sada, kome dati državu? I još uvijek, čak niti unutar tog argumenta koji priznaje naseljenički kolonijalizam, nikome ne padne na pamet da je nužan politički sustav koji će osigurati jednaka prava svima, već se još uvijek traži odgovor na pitanje tko ima veće pravo na tu zemlju i tko je ranije u nju stigao.
Valerija: Po meni je najveći uzrok nepostojanja stvarnog otpora unutra Izraela činjenica da je teško priznati grešku. Ako priznaju grešku, sve na čemu su izgradili državu, sva propaganda, sva ta povijest koja je na jako krhkim nogama, sve pada u vodu. Dio problema je i rušenja identiteta. To je ljudima jako teško.
Emina: Teško je priznati i promijeniti politiku – trebaš se suočiti s činjenicom da si držao puške, da si nekog ubio. Vidjela sam na internetu djevojku iz Izraela koja je govorila da je ubila dijete, da ima noćne more i pri tome se cijelo vrijeme — smije. Istraumatizirana je vlastitim postupkom ali je i dalje borkinja za svoju zemlju. Jako je teško biti u toj poziciji u kojoj znaš da si dio neetične i neispravne strukture u kojoj si samo broj za izvedbu zločina, a istovremeno se grčevito boriš da opravdaš takav čin da bi zadovoljio strukturu.
Diana: Iako je teško analizirati, takav se procijep može osjetiti i na kolektivnoj razini u Izraelu. Moja obitelj u Libanonu tješi me riječima da su posljednji udarci umirućeg konja najopasniji, što znači da je Izrael ozbiljno ugrožen i zato svjedočimo najgorim napadima. Ratuju na pet frontova – u Gazi, Zapadnoj obali, Libanonu, Siriji i Jemenu. Izraelski ratovi su prije ovog bili krvavi, ali nisu dugo trajali, to znaju narodi s napadnutih teritorija, no ovaj put svjedočimo nečemu daleko agresivnijem.
Emina: Izrael je dobio poticaj u naoružanju, imaju malo vojnika ali imaju oružjem najopremljeniju vojsku.
Diana: Ne prognoziram kraj, ali možemo vidjeti da je i izraelskom društvu nemoguće održati se na ovaj način. Genocid se ne može nastaviti unedogled, bez obzira na naoružanje izvana. Izraelsko društvo je u dubokim ekonomskim problemima. Ovakva situacija nije održiva ne samo za narode oko Izraela nego i za sam Izrael.
Josipa: Koje sve aktivnosti održavate u sklopu Inicijative? Spomenuli ste i kontakte s ljudima iz Palestine i Gaze.
Diana: Imamo kontakte s ljudima koji su trenutačno u Gazi, konkretno s dvije Palestinke koje nam svakodnevno šalju poruke. Surađujemo i s Majdom Nasrallahom, aktivistom i kulturnim radnikom iz Ramallahe koji je bio na Maršu i projekciji filma Jedina zemlja.
Emina: Postoji kontakt s različitim inicijativama iz Palestine, a ovdje smo u kontaktu s palestinskom zajednicom te ljudima iz Libanona, Sirije i Sudana koji su ovdje došli kao izbjeglice. Organiziramo kulturne aktivnosti, senzibilizaciju kroz kulturu, potom se bavimo edukacijom kroz tribine, čitalačke kružoke, promocije knjiga, djelujemo širenjem epistemičkog polja. Promišljamo kako kreiramo produkciju znanja u pedagogiji dijeljenja i otvaranja dijaloga. Dodatni aspekt našeg rada je komemorativnog karaktera, a ponajviše smo vidljivi po organizaciji akcija i prosvjeda.
Valerija: U MaMi će se od ove godine održavati čitalački kružok. Trudimo se biti u kontaktu s ostalim propalestinskim organizacijama u regiji, sve je još u začetku, ali tu smo.
Diana: Sudjelovali smo u blokiranju broda MV Katrin koji je nosio oružje za Izrael, brod je blokiran u Crnoj Gori, Sloveniji i na Cipru. Na kraju je izbacio teret u Egiptu, no ta se kampanja nastavlja, zove se Block the Boat. Predvodi ju međunarodni BDS pokret, a cilj je spriječiti transport vojne opreme u i iz Izraela.
