Ivana Perković Rosan
Dugogodišnja urednica i novinarka Branka Primorac na spisateljskoj sceni pojavila se 1992. kao autorica romana za djecu i mlade Maturalac i Mama, pazi pas!, a devet godina kasnije napravila je iskorak u književnost za odrasle romansiranom biografijom Perešin, život i smrt. Autorica je i brojnih kriminalističkih priča, kao i romana o maloljetničkom zločinu Divlje godine, koji je inspiriran stvarnim događajem. S ovom dobitnicom brojnih nagrada razgovarale smo o izazovima s kojima se suočava književnost za mlade, njenoj novoj knjizi kao i o položaju novinarki danas.
Nedavno ste sudjelovali na tribini Kako digitalno doba utječe na književnost na mlade. Koji je Vaš odgovor na to pitanje?
Sva područje ljudske djelatnosti doživjela su promjene nakon pojave računala i novih medija. Tko se tu nije snašao, doživio je sudbinu diližanse koju je zamijenila parna, pa električna lokomotiva: otišao je u muzej. U memoriji čovječanstva knjiga je mnogo delikatnija od prijevoznog sredstva, ako zanemarimo činjenicu da s njom možemo putovati svijetom i doslovno i nedoslovno. Bilo je pokušaja da ju se zauvijek smjesti u vitrine, ali se unatoč Amazonovoj inovaciji Kindle (uređaj za čitanje elektroničkih knjiga) to nije dogodilo. Ljudi e-knjigu koriste kada je to praktično, ali daleko je to od istisnuća Gutenbergove galaksije nastale sredinom 15. stoljeća. Papir se žilavo opire cyber-svijetu, što ne znači da pisanu riječ u digitalnom vremenu ne sustižu razni problemi. Što se tiče knjige za djecu i mlade, tu ih je možda najviše. Važno je otkriti probleme. Ima ih svih vrsta. Ne možemo reći da knjige ne izlaze, da se ne prodaje baš ništa…
Naravno, vodi lektira, slikovnice. Izvan toga to je svijet s mnogo nepoznanica. Iznenađenje je bilo kad su prateći trendove jedna za drugom naše velike izdavačke kuće počele tiskati proizvodno skupe slikovnice. Tako danas imamo, uz ostale vrste dječjih knjiga, i hiperprodukciju slikovnica. Sve je to dobro do određene mjere. Naime, veliku produkciju ne prati marketing, pa mnoge dobre knjige i mnogi dobri autori ne dopiru do roditelja i učitelja. Mjesto za kritičke osvrte ne postoji. Specijaliziranih kritičara nema, a oni koji su nekad pisali o dječjoj knjizi jedva dočekaju prebaciti se na književnost za odrasle. Nigdje nije rečeno, ali osjećaj jasno govori da je autorstvo knjige za mlade podcijenjeno. Uz to se nadovezuje zaokupljenost mladih internetom i platformama skromnog intelektualnog sadržaja, što vodi u sve slabiju čitanost, ali i razumijevanje bilo koje vrste složenijeg teksta. Mnogo je prepreka s kojima se cijelo društvo mora uhvatiti u koštac, ali odustati ne smijemo jer odustajati znači ostati bez vlastita jezika.
Prije malo više od godinu dana objavili ste knjigu Marin i Sarin čarobni vrt. Možete li nam reći malo više o knjizi?
Toliko se u nas piše, raznoliko i dobro, da je teško naći novu izazovnu temu a da se o njoj već nije pisalo. Teme se, naravno, ponavljaju, i kad bi bilo „zabranjeno“ ponavljati ih u drugim vremenima i drukčijim okolnostima, malo bi se o čemu imalo pisati. Jer, svako vrijeme i svaki autor, čak i u najeksploatiranije teme kao što su primjerice ljubav i mržnja, donosi nešto novo, svoje. To novo, u književnom smislu, mora biti zanimljivo, izazovno, snažno, mora oslikavati vrijeme u kojem nastaje da bi pobudilo zanimanje i pažnju suvremenih čitatelja. Ja sam neke tzv. vječne teme ispisala onako kako znam. Međutim, novinarka u meni uvijek traži nešto novo. Poticaj za temu romana za djecu Marin i Sarin čarobni vrt našla sam u novinskom tekstu o brižnim čuvaricama autohtonog sjemenja. Naravno da ju je trebalo osmisliti tako da bude prihvatljiva mladom čitatelju. Naoko ekološka tema dobila je širi smisao u avanturi dviju prijateljica – jednoj sa slušnim aparatićem i drugoj s naočalama velike dioptrije, koje razotkrivaju kradljivce vode, prirodnog blaga koje u današnje doba postaje neprocjenjivo. Tako sjemenje već nestalih poljoprivrednih kultura, koje je unuci Sari u staroj škrinji ostavila vrijedna vrtlarica baka Teodora, postaje vrjednije od zlata.
Branka Primorac, novinarka i književnica / Foto: DHK
Radite li na novoj knjizi?
Uvijek nešto pišem. Ove bih godine trebala završiti romančić za tinejdžere naslovljen Nestala, u kojem pripovijedam o odlascima djece iz roditeljskog doma u nepoznato, koje zna potrajati tek dan-dva, ali kadšto i zauvijek. Razlozi su različiti. Tu bih se zaustavila, nema smisla da ispričam sadržaj prije izlaska knjige koja nije završena. Pozabavit ću se i jednom dosta raširenom ljudskom manijom koja se javlja već u djetinjstvu, ali često ne biva prepoznata.
Na književnu scenu ušli ste 1992. s čak dvije knjige – Maturalac i Mama, pazi pas! Možete li nam ispričati tko Vam je prenio ljubav prema pripovijedanju i kada ste počeli pisati?
U mojoj obitelji nije bilo književnika. Otac mi je rano umro, ali očito je talenta za pisanje imao; zaključila sam to po pismima koja su ostala u arhivi moje mame. Nema smisla nagađati što bi bilo da je bilo. Mogu dakle govoriti o svojem iskustvu i o tome što je mene dovelo do novinarstva, a onda i do statusa spisateljice. Nikakav eliksir mudrosti ili čarobni štapić, nego puno čitanja od najranijeg djetinjstva i strast za pisanjem kojoj je dugo trebalo da se probudi. Naime, zbog respekta prema onome što sam pročitala, prema vrhunskim imenima domaće i svjetske književnosti, nisam bila sigurna da ja tu mogu naći neki svoj kutak. No, kad sam kupila ulaznicu – prema onom vicu „ne možeš dobiti ako ne kupiš srećku“ – nisam više stala. Ali moram reći da je novinarstvo bilo i ostalo moj izbor broj jedan. Dugo mi je trebalo da zadovoljstvu što sam novinarka dodam i književni rad.
Jednom prilikom ste rekli da ste se dječjom književnošću počeli baviti zbog stresa na poslu. Može li se reći da Vam je pisanje bilo odličan način za smanjivanje stresa?
Da se čovjek pokrene, nešto ga mora izbaciti iz zone komfora, kako se to danas često kaže. Ljutita, ojađena, nesretna zbog nepravde i s puno slobodna vremena mislila sam da ću nešto nekome pokazati, a pokazala sam isključivo samoj sebi. Da, pisanje može biti dobar lijek protiv stresa.
Produkcija knjiga za djecu veća je nego ikad, a s druge strane medijska vidljivost dječjih pisaca sve je manja. Zašto je to tako?
Problem nije od jučer. Kad iz današnje perspektive promatramo literarni status majke svih hrvatskih književnica Ivane Brlić-Mažuranić u prvoj polovici 20. stoljeća, čini se da njezine knjige za djecu nisu smatrane manje važnima od knjiga njezinih kolega, najpoznatijih naših pisaca toga doba. Inače je ne bi čak četiri puta predlagali za Nobelovu nagradu. Gdje je puklo? Što je produkcija postajala veća, granica između knjiga za odrasle i knjiga za djecu postajala je sve dublja. Pa i unatoč trudu teoretičara književnosti da ublaže tu podjelu iskazom kako „knjigu za djecu mogu čitati i djeca i odrasli, a knjigu za odrasle samo odrasli“. Primjerice, Ivan Kušan nije se za života mogao osloboditi atributa dječji pisac iako je pisao i za mladež i za starež. Getoizacija je dosegla vrhunac u naše doba, s medijima koji dječjoj knjizi dodjeljuju mrvice. Ni u jednim dnevnim i tjednim novinama nećete na stranicama kulture naći stalnu rubriku za kritiku dječjih knjiga, bilo nagrađenih bilo novoizašlih… Ali aferica s knjigom koju popljuje neinformirani zastupnik i koji ništa ne čita, to će naći mjesto. Bolje da tu stanem. Ipak ću dodati, da ne ispadne sve crno, da je medijski odjek nedavno održane Tribine DHK Bez cenzure: Kako digitalno doba utječe na književnost za mlade bio izuzetan. Navikli smo da nas nitko ne prati pa je to bilo iznenađenje. Treba reći da ju inovativno i stručno vodi Lada Žigo Španić. U tu ljepšu stranu spada i u DHK ponovo pokrenut ugašeni časopis za dječju književnost. Svi mu želimo dug život, jer je sada jedan jedini takav u Hrvatskoj.
Tribina Društva hrvatskih književnika “Bez cenzure: Kako digitalno doba utječe na književnost za mlade” / Foto: DHK
Možete li kao žena koja je cijeli radni vijek provela kao novinarka i urednica usporediti položaj novinarki nekada i sada?
Čuli ste, vjerujem, tvrdnju koja kaže: kad neka djelatnost gubi tlo pod nogama, muškarci je napuštaju i prepuštaju kormilo ženama. Naravno, među šefovima ima muških. Uostalom, pogledajte oko sebe, pogledajte potpise pod tekstovima u novinama. Nije to nikakva ženska pobjeda, već stanje stvari, iako se žene, mlade kolegice hrabro bore za profesiju koja je na infuziji.
Zanimljivo je da ste kao studentica boravili u Milanu i Londonu. Koliko Vam je to iskustvo značilo u životu?
U mojim studentskim danima nije se putovalo u inozemstvo kao danas premda je onaj tko se želio provući kroz birokratske zapreke bivše države mogao otići kamo je htio. Prvo je bio Milano, ali ne zbog manekenstva, već radi učenja talijanskog jezika koji sam upisala kao početni jezik na Fakultetu političkih znanosti. Ne samo da sam tamo naučila jezik nego i mnogošto drugo. Osim toga naučila sam da je svaka nova kultura dobitak za razumijevanje širih obzora od onih u kojima smo odrastali. London je bio još veći izazov. Imala sam sreću živjeti u ortodoksnoj židovskoj obitelji koja je mene nežidovku jako lijepo primila. Uvijek bi mi kroz smijeh objasnili zašto oni kao Židovi vjernici nešto ne smiju, a ja smijem. A šokova je za mene bilo prilično, no naučila sam postupno da je to njihov život koji treba prihvatiti s razumijevanjem. Čuđenju nema mjesta.
Za kraj Vas molim da nam otkrijete što trenutno čitate te da izdvojite knjige koje biste preporučili svakoj ženi da ih pročita?
Trenutno završavam čitanje romana Brod za Issu Roberta Perišića, a na noćnom ormariću čekaju me dvije knjige koje su mi preporučile knjižničarke u GK „Vladimir Nazor“. To su Godine francuske nobelovke Annie Ernaux i Dobar dan, ljepoto nagrađivane američke spisateljice Ann Napolitano. Podsjetila bih i na Han Kang, prošlogodišnju južnokorejsku nobelovku i njezine na hrvatski prevedene knjige Vegetarijanka i Ljudska djela. Zanimalo me zašto je počašćena Nobelovom nagradom, a vjerujem da bi slična znatiželja mogla potaknuti i neke čitateljice da ih uzmu u ruke, osobito Vegetarijanku. Još bih preporučila nešto iz novije hrvatske produkcije – Četiri plamena, led Zagrepčanke Nade Gašić, Stoji ti put neumorne Julijane Matanović i Žene koje vrište u sebi, prvu knjigu Nives Madunić Barišić za odraslu publiku. Sva tri romana napisale su žene, svaki od njih na visokoj je književnoj razini i svaki zavređuje da za njih odvojite svoje slobodno vrijeme.
