Piše: Ivana Perković Rosan
Prof. dr. sc. Blaženka Filipan-Žignić prošle je godine, kada je Učiteljski fakultet slavio 105 godina postojanja, postala prva dekanica u povijesti tog fakulteta. Bila je to važna godina za Učiteljski fakultet i zbog toga što je napokon završena obnova zgrade nakon potresa, a razloga za zadovoljstvo bilo je i jer je zabilježen povećan interes studenata za upis. O svemu tome, kao i o položaju učitelja danas razgovarale smo s dekanicom Filipan-Žignić, autoricom brojnih znanstvenih radova i četiriju znanstvenih monografija.
Čestitamo. Kakav je osjećaj na ovaj način ući u povijest, pogotovo jer je riječ o fakultetu gdje prevladavaju žene i među zaposlenima i među studentima i moglo bi se reći da je bilo i vrijeme da se i na vodećoj poziciji nađe žena?
Evo, Vi ste već ne znam koji novinar po redu koji me to prvo pita. Lijep je osjećaj da je sve više žena na čelu fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pa je tako u mandat koji je otpočeo 2024. godine ušlo nas pet žena. A što se tiče Učiteljskoga fakulteta, mislim da su me svi djelatnici jako lijepo primili kao prvu ženu te da me doživljavaju jednako ozbiljno kao i sve ostale dosadašnje muške dekane, barem mi se tako čini u ovih pet mjeseci otkako sam preuzela funkciju dekanice. Inače nisam pobornik da se ističe samo činjenica da sam žena na čelu Učiteljskoga fakulteta, već mi je puno draže da se istaknu moje kvalitete za obavljanje funkcije dekanice koje su, vjerujem, moji kolege prepoznali kad su me između četiri muška kandidata odabrali za dekanicu Učiteljskoga fakulteta. Dakako da je vrijeme da sve više žena preuzme odgovornost za vođenje kako fakulteta tako i drugih obrazovnih institucija, ali i institucija u svim drugim područjima društvenoga ili privrednoga života. Na Učiteljskom fakultetu ja sam utrla put ženama i na tu sam činjenicu ponosna, a vjerujem da će se ubuduće sve više njih odvažiti na kandidaturu za dekanicu. Ja ću im pri tome biti od pomoći, posebice one savjetodavne.
Prošle godine je završena obnova zgrade nakon potresa, a jedan od razloga za zadovoljstvo jest i to što je zabilježen povećan interes studenata za upis. Čini se je da unatoč brojnim izazovima učiteljska profesija još uvijek itekako cijenjena među studentima?
Početkom ove akademske godine obnovljena nam je zgrada fakulteta u koju smo se uselili i započeli s nastavom, ispitima i konzultacijama, no možda malo prebrzo s obzirom na to da je ostalo puno nedostataka koje je bilo potrebno otkloniti i s čijim velikim dijelom se još hrvamo. Ipak, bez obzira na to što je zbog navedenih nedostataka preseljenje bilo jako izazovno, mislim da smo donijeli dobru odluku što smo studente i profesore vratili u svoju omiljenu zgradu. Nakon izbivanja zbog Covida, a potom i zbog gotovo dvije godine obnove tijekom kojih smo nastavu održavali po brojnim školama i dvoranama od Dubrave do Studentskog doma Stjepana Radića, sretni smo što smo ponovno u svojoj matičnoj zgradi. Nakon povratka primjećujem očigledno zadovoljstvo kod većine studenata i profesora da se mogu međusobno družiti i viđati u ovom prelijepom i novoobnovljenom zdanju. Moderna tehnologija u našim suvremeno obnovljenim prostorima svakako je bila dodatni plus za čim ranije useljenje jer nam podiže kvalitetu nastavnoga procesa. Osim što smo zadovoljni jer smo se vratili da tako kažem doma, veseli nas i činjenica da smo u ovoj akademskoj godini popunili kvote kako u našoj Središnjici u Zagrebu tako i na naša dva odsjeka, u Čakovcu i Petrinji. Učiteljski fakultet danas broji preko 2700 studenata što uključuje studente prijediplomskih i diplomskih studija uz još stotinjak studenata poslijediplomskih doktorskih i specijalističkih studija, a to je, složit ćete se, respektabilan broj. A što se tiče profesora i djelatnika, vrtimo se oko brojke 200, s time da imamo i oko 150 vanjskih suradnika. Riječ je o doista impresivnim brojkama koje svjedoče da se radi o velikoj ustanovi koju je izazovno voditi.
Učiteljska i odgojiteljska profesija i nadalje su omiljene mnogim mladim ljudima, a raduje nas da kod većine naših studenata i dalje primjećujemo one ključne karakteristike koje odaju pravog učitelja ili odgojitelja. Upravo ta činjenica itekako je važna i za budućnost našega društva. Što se tiče učitelja, prije više godina imali smo malo problema kod upisa na naše odsjeke u Čakovcu i Petrinji, no unazad par godina i tamo se situacija popravila. Što se odgojitelja tiče, moram istaknuti da smo prije pet godina gotovo udvostručili upisne kvote i da ih od tada kontinuirano popunjavamo, no na tržištu rada odgojitelja još uvijek nema dovoljno. Od sljedeće akademske godine započinjemo i sa Združenim studijem Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja kojeg ćemo izvoditi u suradnji s Dubrovačkim sveučilištem budući da u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bilježe velik nedostatak odgojiteljskog kadra. Učiteljski fakultet u Zagrebu kao najveći i najstariji učiteljski fakultet u Hrvatskoj ima društvenu odgovornost kako bi svojim velikim znanjem na tome području potpomogao studij odgojitelja i na samome jugu Hrvatske. Aktualno vodstvo Učiteljskog fakulteta i svi njegovi profesori će se i nadalje truditi da interes za studij učitelja i odgojitelja ostane velik kao i da naš kvalitetan rad sa studentima doprinese cjenjenijem društvenom položaju reguliranih profesija učitelja i odgojitelja.
Prije desetak godina na Učiteljskom fakultetu bilo je na Odsjeku za učiteljske studije samo šest posto muškaraca, a preddiplomskom studiju Rani i predškolski odgoj i obrazovanje 1,3 posto muškaraca, je li se u međuvremenu povećao udjel muškaraca/studenata ili se nije puno toga promijenilo?
Što se tiče broja, odnosno udjela muških studenata učiteljskih studija ili studija Ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja, kako onoga prijediplomskoga tako i onoga diplomskoga, vrtimo se oko tri posto. Moram ovdje istaknuti da nam je jako drago kad se muški studenti odlučuju za naš fakultet i da bismo voljeli da ih ima kudikamo više. S našim muškim studentima koji se odlučuju za ova zvanja smo jako zadovoljni, kako mi profesori, tako, primjećujemo, i njihove kolegice studentice. Evo, nedavno smo imali promociju diplomanata i kad se nakon više od 100 promoviranih diplomantica pojavio jedan diplomant, po cijeloj se do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani SC-a prolomio pljesak i uzvik oduševljenja.
Blaženka Filipan-Žignić, dekanica UFZG / Foto: Nikola Bakšić
U svom govoru prilikom inauguracije istaknuli ste važnost predanosti i uloge učitelja u obrazovanju budućih generacija, smatrate li da je danas teže nego ikad biti učitelj/ica?
Znajući da je obrazovanje ključno za razvoj društva, uloga učitelja i odgojitelja doista je od neizmjerne važnosti za društveni napredak jer oni su ti koji oblikuju buduće naraštaje. Učitelji i odgojitelji su ti koji će oblikovati umove, razvijati talente, inspirirati i poticati mlade ljude da postanu nositelji budućeg društveno-gospodarskog napretka. Učitelj i odgojitelj nisu samo profesije, to su pozivi. Pozivi koji zahtijevaju ljubav, strpljenje, razumijevanje, ali i hrabrost da se oblikuju životi. Učitelji i odgojitelji doista odabiru najodgovorniji i najvažniji zadatak u društvu, a to je da budu svjetionici u životima djece, da ih vode kroz izazove, da ih upute na pravi put i pruže im temelje za uspješan život. Od njih ne zavisi samo obrazovanje novih generacija, nego i njihova osobna, socijalna i emocionalna izgradnja. Znamo da ljudi koji postanu veliki u određenim područjima društvenoga života uvijek spominju učitelja ili učitelje koji su tome pridonijeli i koje vole kroz cijeli život!
Je li danas teže i izazovnije biti učitelj/ica? Naravno da jest. Današnji se učitelji suočavaju s nedovoljnom priznatošću svojega posla, nerijetko i omalovažavanjem okoline. Pritisci roditelja postaju sve veći zbog borbe za ocjenama kako bi postigli da njihovo dijete ima prosjek 5.0. Nedavno smo, nažalost, svjedočili i kobnom nasilju u školi koje dodatno ukazuje na težak položaj današnjeg učitelja. Nadam se da ćemo u skorije vrijeme kao društvo uspjeti maknuti taj pritisak da učenici moraju imati 5.0 da bi bili priznati kao izvrsni. Mi ćemo kao Učiteljski fakultet dati sve od sebe kako bismo doprinijeli tome da se učenika cijeni na temelju njegovoga znanja i napretka, da ga se cijeni zbog njegovih ljudskih vrlina, a ne samo po završnoj ocjeni i prosjeku.
U istraživanju od prije tri godine je otkriveno da je više od većine ispitanih učitelja i nastavnika bilo zabrinuto zbog ekonomske neizvjesnosti, a čak devet posto učitelja i nastavnika reklo da im je stres na poslu stvaralo to što su ih vrijeđali ili zastrašivali njihovi vlastiti učenici? Kako bi se to moglo i trebalo promijeniti?
Na jednom od svojih kolegija sa studentima sam diskutirala upravo o tome kako učitelji i nastavnici doživljavaju svoj posao, svoje zanimanje, okruženje, osjećaju li se dobro u ulozi učitelja na temelju istraživanja koje spominjete. Zatim smo rezultate toga istraživanja uspoređivali s rezultatima istraživanja učitelja u SR Njemačkoj i ispalo je da u obje zemlje imamo jako veliko poklapanje kod većine, gotovo svih točki po kojima su učitelji i nastavnici u istraživanju trebali dati odgovore. Teme su bile (ne)dovoljne plaće u školama, stres, nasilje u školi, uvrede, osjećaj da se zanimanju učitelja ne pridaje dovoljno važnosti koju oni svakako zaslužuju itd. Sad bismo sarkastično mogli utvrditi da se i po tom pitanju približavamo visokorazvijenoj Europi, a ne samo po kvaliteti obrazovanja koju mnogi kod nas osporavaju. U visokorazvijenim zemljama otimaju se za naše odgojitelje, liječnike, inženjere, matematičare, medicinske sestre kao i za mnoge druge radnike što ipak ukazuje na činjenicu da se kod nas obrazuju dobri stručnjaci. No mislim da ovu situaciju oko društvenog položaja naših učitelja i obrazovnih stručnjaka u skoroj budućnosti moramo popraviti. To zasigurno nije lako jer se (pre)dugo išlo u ovome smjeru kojeg je potrebno zaustaviti, a onda i preokrenuti kako bi učitelji i obrazovni stručnjaci bili priznati za ono što rade i koliko doprinose društvenoj zajednici. Započnimo slanjem pozitivnih poruka sa svih razina društva uz istovremeno unaprjeđenje kućnoga odgoja. Pridajmo zasluženo veće mjesto odgoju djece u odgojno-obrazovnom sustavu kako bi naučili poštivati svoje učitelje i nastavnike ukazujući im na njihovu neizmjerno važnu ulogu za napredak našega društva. I uz sve to potrebno je omogućiti učiteljima i nastavnicima veću autonomiju u rješavanju problema u razredu. Ovi koraci sami po sebi nisu teški, a njihova sinergija omogućila bi promjenu koja nam je prijeko potrebna.
