Razgovarala: Josipa Bubaš
S Ivanom Ognjanovac, vizualnom umjetnicom širokog izražajnog raspona razgovarala sam o umjetničkoj praksi, temama kojima se bavi te recentnim radovima.
U prosincu si imala samostalnu izložbu u Galeriji Siva Međunarodni cirkus. Čime si se bavila i što osjećaš kao iskorak u odnosu na dosadašnja djela? Zašto naziv Međunarodni ciklus?
Međunarodni cirkus je ciklus kolaža na kojem sam radila od 2020. godine. Radni materijal sam prikupljala putem oglasa na društvenim mrežama, od prijatelja, poznanika i suradnika, s buvljaka i sajmova miješane robe u Hrvatskoj i drugim državama na proputovanjima i umjetničkim rezidencijama. To su uglavnom bili časopisi, fotografije, tapete, tkanine, ukrasni papiri, ambalaže prehrambenih i drugih proizvoda i dnevne novine. Prikazala sam scene iz izmišljenih života „likova” koji su u nekoj vrsti raskoraka s okolinom ili sa samima sobom. Karikirala sam i fragmentirala općeprihvaćene narative o spolnosti, rodnim ulogama, infantilnosti, nevinosti, uzorima, etičnosti, uspješnosti, ljepoti, redu, moći, politici i smislu života. Neiscrpnu inspiraciju za to naravno pronalazim u svakodnevnim situacijama individualne i kolektivne podložnosti apsurdnim društvenim „pravilima igre” koja nas trpa u pretince, određuje našu vrijednost po kriterijima u čijem postavljanju nismo imali prilike ravnopravno, ili uopće, sudjelovati. To je možda neko objašnjenje naziva izložbe iako sam ga odabrala intuitivno, više po zvučnosti, a tek naknadno promišljala zašto sam rad nazvala tako. Međunarodni cirkus je stanje društva.
Kroz ovu feminističku grotesku potencirala sam mučna opća mjesta do stadija tragikomičnosti kako bih ih prepoznala i s punim suosjećanjem se zapitala, kako je moguće da sam/smo se uopće u njima našla/i. Melem za ranu, i psihološki izlaz iz te igre koju nisam odabrala, kroz jedan duži period pronalazila sam u hranjivom kaosu kolažiranja koji mi je dozvolio neograničene mogućnosti reinterpretacije i reinvencije postojećeg.
Kolažima sam pridružila i igračke, obučene i našminkane. Iako često zalazim u dječji svijet po načine i alate za izražavanje, igračke su novi element za mene kao i ready made uostalom, s obzirom na to da volim oblikovati i izrađivati stvari rukama, čega u tom mediju nema. Veseli me kako barbike same kroz mjehuriće s tekstom progovaraju o apsurdnoj situaciji u kojoj su se našle: “Tu smo. Rodno smo obilježene do bola, nemamo pojma šta nam se dešava, tko nas je ovakvima napravio pa ovamo stavio i s kojom svrhom. Vidimo da je sve oko nas potpuno ludo i ništa nam drugo ne preostaje nego izraziti svoje misli i osjećaje o tome i igranjem toga što vidimo oko sebe, preživjeti.” To je uloga s kojom snažno rezoniram. Igra i humor su velike i postojane rupe u zidu sagrađenom iz besmislom obojene perspektive.
Osim ready madea, ono što je novost za mene je rad sa sadržajem dnevnih novina. Radila sam puno sa svojim obiteljskim i kupljenim vintage fotografijama, s intimnim temama, ali nikada nisam radila s prizorima aktualnih događanja koja su od velike važnosti za šire mase, s likovima prominentnih ličnosti, političara i njihovih poteza, na primjer. Neobičan je osjećaj oblikovno se igrati sa stvarima koje se dešavaju baš sada, koje su još svježe i od kojih nemamo odmak. Pogotovo kada se radi o političkim događanjima. Postoji popriličan pressing na umjetnike da trebamo biti društveno angažirani, koristiti svoj rad za komuniciranje jasnih političkih stajališta. Čak se častimo izjavama da umjetnik koji nije društveno angažiran uopće nije umjetnik, što odražava ogromno neznanje o tome kako umjetnost uopće nastaje. Ne vjerujem da ću u buduće otići usko u smjeru društveno angažirane umjetnosti jer je za mene proces oblikovanja oduvijek bio i ostao puno potentnija stavka od bilo kakvog koncepta ili angažmana, ali imam komentar na svijet oko sebe i neću se ustručavati od toga da ga prirodno ispoljim kroz svoj rad.
Izložba Međunarodni ciklus / Foto: Ivana Ognjanovac
Prošle si godine napravila film Žena kuća koji je obišao brojne festivale. Kako je nastao, što te inspiriralo i čime se rad bavi?
Htjela sam napraviti video koji povezuje ljudsko tijelo (iskustvo bivanja u njemu) i građevinu (iskustvo bivanja u nekretnini koja je u nekom trenutku u funkciji doma). Iskustveno, zanima me problematika samoidentifikacije nasuprot klasnoj i rodnoj društvenoj uvjetovanosti. Kako i u kojoj mjeri mogu izgraditi osjećaj sebe, uopće identificirati autentičan osjet sebe u unaprijed zadanim socioekonomskim uvjetima? Vizualno, vodilja mi je bila prizor tjelesnosti i tjelesne inteligencije (fluidno, pokretno, meko, organsko, intrinzično, vlastito, jedinstveno, uključivo, povezano) naspram stambenosti, stambene sigurnosti (pravolinijsko, kruto, strukturalno, određeno, mnogostruko, tuđe, odvojeno, isključivo).
Tema filma je iskorijenjenost i osvajanje onoga što mi pripada na drugačiji način. Tema se podjednako odnosi na ljudsko tijelo i na kuću, dom. Motivacija dolazi iz solidne količine nedobrovoljnog seljenja i spoznaje da najvjerojatnije nikada neću moći posjedovati svoj životni prostor te iz pitanja pripadnosti koje se posljedično otvara. Što se tijela tiče, za njega se vežu rodne uloge koje su na najperfidniji moguć način prisilne i odvode nas od samih sebe u nekakve otuđujuće, zatupljujuće šablone. Zbog toga je posjedovanje i po tom pitanju velika tema. Tijelo bi prema društveno prihvaćenom stajalištu trebalo poslužiti nekakvoj odradi duga kojeg eto prema svijetu imamo. Produkcija, reprodukcija… odrađivanje ljudske dužnosti u ovom ili onom smislu. Tako mi tretiramo tijelo, uglavnom.
Proces je izgledao tako da sam otputovala u Ilok i fotografirala kuće u raznim stanjima. Htjela sam zabilježiti sve, i propadanje i obnovu i nešto što vjerujem da doživljavam lijepim iz potpuno sentimentalnih razloga, jer sam tamo rođena i to me podsjeća na djetinjstvo. To su kuće koje su formirale moju prvu ideju o “domu” i “domaćem”. Htjela sam tu ideju obnoviti, analizirati, osjećati sve što ona izaziva u meni, vidjeti mogu li ju razgraditi ili barem premjestiti na neko prikladnije mjesto u sebi. Fotografirala sam i zgrade u Zagrebu koje se iako djeluju moćno i svjedoče o vremenu u kojem se gradilo planski, promišljeno i posvećeno, također pomalo raspadaju, ne doživljavaju obnovu za kakvom vape. Zgrade, beton, funkcionalizam i brutalizam su također u estetskom i emotivnom smislu imali formativnu ulogu za mene. Sve to što me gradilo se sada raspada ili se već raspalo. Za sada još ne vidim da niče nešto za mene značajno, novo.
Zatim sam na isti način analizirala i fotografirala svoje tijelo. Od fotokolaža iločkih kuća, zagrebačkih zgrada i svog tijela, napravila sam fotokolaže mutanata, Ljudi kuća, koji kao takvi proživljavaju svoje, u ovom slučaju, fiktivne živote: sklepani, pomalo slijepi, sudarajući se, putujući amo tamo i tražeći gdje da se stave.
Ovaj rad je nastavak na mnoge prijašnje radove koji su me vodili ka razrješenju stanja koje me činilo polovičnom. Omogućio mi je prijelaz iz identiteta “djeteta prognanika iz hrvatskog Podunavlja”, koji se za mnom rasteže poput prožvakane, bezukusne ali jako ljepljive žvake iz koje se nikako ne znam isplesti, u neki novi identitet odrasle osobe koja je voljna trajno se graditi, biti bez vanjskih temelja, postojati nekako mutantski, transformerski. Ne odbacujem svoje razne stečene, naslijeđene i raznorazne proživljavane identitete, ali želim vjerovati da sam ih uspjela okrenuti u svoju korist. Tako je i u filmu. Ljudi kuće su stvorili sami sebe od dijelova koje su drugi prije njih gradili i rušili. Oni su te dijelove preuzeli, prisvojili, promiješali i napravili od njih nešto novo: sebe – kuću.
U filmu se pojavljuje i mačka kao domaćica – hedonistica, predstavnica ultimativne emancipacije od služenja i posjedovanja. Ona obilježava svoj teren tamo gdje se slučajno nađe. Iako zapravo ne posjeduje ništa, guru je postojanja u svom tempu po svojim uvjetima, bez brige i ustručavanja. Žena kuća uživanje nije mogla naučiti od drugih Ljudi kuća jer se s njima nalazi u istom starom vrtlogu u kojem se svi podjednako ne snalaze. Naučila ga je zato od mačke. Žena kuća i Cat lady su u mom svijetu superheroja dosta bliske. Sve nedostatke i sve što je pogrdno – pod hitno usvojiti i okrenuti u svoju korist. Nema nam druge.
Međunarodni ciklus / Foto: Ivana Ognjanovac
Izražavaš se brojnim sredstvima – od participativnog performansa, filma, kolaža, vezenja i kolektivnih inicijativa. Što je zajedničko svim tim medijima i zašto je potrebno istraživanje različitih medija?
Ništa im nije zajedničko osim načina na koji ih koristim. Zato ih i mijenjam. Bitno mi je ne vladati alatom savršeno. Nikad ne želim napraviti tehnički savršen rad zato jer želim graditi upravo na grešci u postupku. Zanimaju me nesavršenosti. Način da se one spontano pojave je da ne vladam alatom ili tehnikom u potpunosti, da radim užasno brzo ili presporo, da radim s međusobno nekompatibilnim elementima npr. grubim alatom na krhkoj podlozi, uglavnom, da nemam potpunu kontrolu. Tek onda je to što radim jednako stvarnom životu. Greške su jako bitne. Osjećam da je promašaj eliminirati ih. Treba ih iskoristiti kao smjernice u radu, kao mogućnosti na mjestima gdje se nisam nadala da ću ih naći.
Nedavno si održala i participativni performans Nacrtaj mi kuću. Možeš li reći nešto njemu, koja je misao vodilja i kako su sudionici reagirali?
Nacrtaj mi kuću je izravna referenca na izjavu Malog princa „Nacrtaj mi ovcu”. Prolazi i kutija s rupom, ako se može zamisliti da je ovca unutra. Po površinama haustora smo bijelom kredom bilježili tokove svijest na temu odnosa djetinjstva i odraslosti. Htjela sam s posjetiteljima zaroniti u dob kada nam se činilo da je samo odraslost postojanje u svojoj (zadanoj) kompletnosti i mahnito smo ju pokušavali oponašati iako nam nije uspijevalo, a nije bilo ni potrebno da nam uspije. Bilo mi je bitno da se tog stanja iz djetinjstva podsjetimo skupa, kao da smo djeca iz istog susjedstva i stvaramo neku zajedničku igru u jednom od dvorišta.
U svom crtačkom stilu često kombiniram apstraktno znakovlje i dječje piktograme, pokušaje realističnog linearnog prikazivanja „stvarnosti” koje je kod djeteta otežano nedostatkom motoričkih vještina i percepcije fizičkih proporcija, a kod odrasle osobe može biti grubošću alata i površine na kojoj se iscrtava misao. Zato kreda po betonu. Opet, htjela sam s posjetiteljima graditi crtež na dopuštenim „greškama”.
S lampicom pričvršćenom na čelo, u mraku haustora smo si uskim snopom svjetlosti osvjetljavali samo onaj dio crteža u koji uperimo pogled i na kojem smo u tom trenutku radili. Takvo fragmentirano viđenje omogućuje snažan fokus na detalj i potpunu neopterećenost njegovim uklapanjem u cjelinu, a samim time i lakoću uključivanja u proces crtanja. Cilj crtačke seanse nije bio upotpuniti smisao prikazanog niti dovršiti likovnu kompoziciju, nego upustiti se u zajedničko iskustvo stvaranja „nečega” čega svatko kontrolira tek fragmente, tek privremeno. Izložba u prostoru ostala je vidljiva dok se nije izbrisala prolaženjem posjetitelja i susjeda kroz haustor.
Ne znam kako ljude dobiti da ne samo gledaju nego takoreći višekanalno doživljavaju umjetnost i kroz umjetnost. Bojim se da je taj dio potpuno izbačen iz formalnog obrazovanja i da svi uče pojmiti, znati, ali ne i doživljavati, osjećati. Djeca to prirodno jako dobro znaju a obrazovni sustav se onda pretežito bazira na tome da im senzorne kanale pozatvara kako im neposredno doživljavanje i osjećaji ne bi ometali znanje, naučeno, najčešće tako što ih senzorički niti emotivno uopće ne potiče. To je naravno jednostavnije, ali to je polovična priča i zato me zanima kako mogu ljudima ponuditi rad koji počiva na njihovom ulogu, na njihovoj otvorenosti i senzibilitetu, ne kao smetnji nego kao jednom vrlo preciznom i korisnom kompasu pomoću kojeg održavamo kontakt sa sobom i jedni s drugima. To sam pokušala postići u ovom radu i još nekoliko drugih, vjerujem da ću se time ponovo baviti.
Ivana Ognjanovac / Foto: Victor Hugo Martin Caballero
Primjetno je da je tema tvojih radova upravo stanovanje. Što možeš reći o poziciji umjetnice u današnjem društvu? Koji je odnos tržišta, arta ali i trendovskih smjernica? Može li se živjeti od arta?
Da, stanovanje je jedna od mojih dugoročnih tema.
O poziciji umjetnice u društvu puno sam toga rekla kroz tekstove za rad Meni je bolje dok ti šutiš, koji sam 2018. napravila u suradnji s Marom Šuljak. Umjetnica u društvu zauzima položaj dvorske lude, niškoristi, sebičnjače, naivčine, ometala a ponekad i mitskog bića. Ništa pametno, uvaženo a ni plaćeno, uglavnom. No to može vrijediti i za umjetnike. Ovisi o puno raznih faktora. U svakom slučaju nije loše imati poznate ili bogate roditelje, partnere ili kumove, biti dopadljivog ponašanja, izgleda i izričaja, nikako ne biti teška, ne propitivati postojeće postavke društva i sistema, biti voljna ubiti se radom i prigrliti burnout kao nešto neminovno i sve ono što već znamo i što je tisuću puta na tisuću mjesta kritizirano ali i dalje opstaje kao što i umjetnice naravno neće prestati postojati niti djelovati usprkos svemu nabrojenom. Može biti korisno i raditi za institucije koje se bave umjetnošću, pogotovo ako želiš osvajati nagrade.
Ne želim se opterećivati pitanjem tržišta. Par puta godišnje mi se netko javi da bi nešto naručio ili kupio i ako se možemo na obostrano zadovoljstvo dogovoriti, poslujemo. Međutim nisam se voljna baviti ekonomijom i menadžmentom. Nisam studirala umjetnost da bih se bavila time, a nemam niti zaleđe uz pomoć kojeg bih mogla platiti nekoga da to radi za mene. Povremeno zarađujem od umjetnosti, ali ne oslanjam se na to. Moji glavni prihod je redovita mjesečna plaća koju zarađujem radom u vrtiću.
Tvoje radove često karakterizira naizgled naivna, no izuzetno lucidna dječja perspektiva. Kako pristupaš radu? Što te zanima kada stvaraš?
Zanima me pratiti šta se razgrađuje, a šta gradi od dijelova toga. Znaš, kao u mom prastarom radu Nestajanje/Nastajanje za koji si pisala predgovor. Teme se možda mijenjaju, ali uvijek kroz njih promatram vrlo bazične univerzalne principe i kvalitete: odumiranje – rađanje, promjene, razmjena, tijek, flow, gdje zapinje, šta ako se bacim, šta ako ne, komunikacija, šumovi, ritam, izobličenost, oblik, teksture, dinamike, intenziteti, greške, odstupanja, mogućnosti… takve stvari. Volim teme, ali se zapravo kroz njih uvijek bavim i nečim sasvim drugim. To su kao neki simultani slojevi. Sve se uvijek dešava istovremeno pa ima slojeve iščitavanja i mogućih fokusa. Teme koje odabirem uvijek su osobne, makar u njima bila samo promatrač. Zato dječja perspektiva. Dijete je član društva na kojeg još ne računamo u potpunosti. Ono je netko tko će tek nešto postati, navodno. Pa ta pozicija daje slobodu praćenja i komentiranja slojeva za koje kao društvo tvrdimo da ne postoje. Dječja perspektiva je procjep u stvarnosti koju smo kompromisno stvorili i pravimo se da nemamo drugog izbora.
Veliki broj suradnji ostvarila si s kolegicom Marom Šuljak. U nekim ste se radovima čak i bavile pitanjem suradnje. Kako ste počele surađivati i kakva vam je dinamika rada? Kako teče takva razmjena?
Mare je nedavno postala mama. Što se mene tiče, tu sam da joj pravim društvo u tom iskustvu a kada i ako joj to bude potrebno, budem podsjetnik na jednu važnu dimenziju nje koja trenutačno na zanimljiv način hibernira. Jako me zanima kakva će izroniti jednom kada ponovo počne stvarati, a i hoće li se i kako to zrcaliti u nekoj novoj suradnji. Ali ne planiramo ništa. Svaka trenutačno postoji u svom ritmu na različitim poljima. Poznajemo se od prvog dana prijemnog ispita na Akademiji likovnih umjetnosti i od tada paralelno razvijamo prijateljski i suradnički odnos. Obično kažemo da surađujemo od 2018. ali to nije sasvim točno. Mislim da je to samo bio trenutak u kojemu smo postale svjesne da surađujemo i počele svjesno razvijati sisteme planiranja i provođenja koprodukcije. Komunikacija je ključna stavka a jako često upravo nju istražujemo. To istraživanje sistema komunikacije kroz medije i stvaralaštvo nije prvo što se vidi u našim zajedničkim radovima, ali uvijek se odvija u pozadini. Ono što prvo radimo je jako puno razgovaranja, brainstormanja, zapisivanja, skiciranja, razmjenjivanja memova i gifova, pijenja kava i jedenja voća i kolača, jer nismo lude da naučenu domaćinsku brižnost ne okrenemo i u svoju korist. Ogromna količina komunikacije odvijala se i putem WhatsAppa, maila, Messengera o čemu smo izdale Artists’ book „Kronični razgovori”.
Kada definiramo temu ili sadržaj koji nam je u fokusu počnemo se s njim dodavati kroz različite medije, obično jedna spontano inicira. Često kombiniramo digitalne i takozvane tradicionalne medije. Na primjer, ja imam tekst, ali nemam sliku. Mare po vlastitom nahođenju odabere medij kojim će mojim tekstovima pridružiti sliku, prizor, što je takoreći odgovor ili reakcija na ono što sam napisala. Na primjer, to može biti fotografija. Ja zatim reagiram kolažirajući fotografiju ili crtajući po njoj, a Mare to prenese u neki treći medij, recimo video pa zatim potpuno odustajemo od teksta jer ja odlučim na video odgovoriti nekim zvukom i tako dalje dok ne iscrpimo naboj koji dogovoreni sadržaj nosi. Ponekad i svaka radi na svojoj temi ali imamo dogovorene, točnije, uočene dodirne točke. Kada osjetimo da je rad (za sada) gotov, stanemo, reflektiramo šta smo stvorile i u koji kontekst to želimo postaviti. Tako nastaje zajednička izložba, film, web stranica, participativni projekt ili nešto drugo.
Međunarodni ciklus / Foto: Ivana Ognjanovac
Možeš li reći nešto o projektu Utkano pod kožu?
Ministarstvo kulture je za vrijeme pandemije Covid 19 raspisalo javni poziv za programe digitalizacije umjetničkih sadržaja. Bio je opći zastoj svega i svi smo bili željni društva ali i zarade. Ja sam bila svježe prekinula dugogodišnju vezu i prvi put u životu osjetila potrebu okružiti se zanimljivim ženama kao ogledalima jer sam si bila izmijenjen, nov i nepregledan teritorij. Da stvar ne bi završila kao kratkoročna zoom – self – help – čajanka, pozvala sam 5 autorica (Hanu Lukas Midžić, Kseniju Španec, Anu Sladetić, Maru Šuljak i tebe) da stvaramo nove radove zajedno, s fokusom na 2 stvari: internet kao prostor prezentacije radova i žensko nasljeđe u kontekstu lockdowna. Teme koje smo otvorile su tjelesnost, seksualnost i simboli „ženstvenosti”, osjećaj nevidljivosti i starenje, transgeneracijsko nasljeđe i mogućnost mijenjanja naslijeđenih obrazaca, odnos prema zdravlju, transmedijalnost, obiteljski, rodbinski i partnerski odnosi, odnos digitalnog i osjetilnog zapisa.
Stvaralački proces učinile smo transparentnim putem web stranice Facebook i Instagram profila, tako što je svaka autorica objavljivala tijek produkcije, slobodne asocijacije na temu s kojom radi, poticaje za promišljanje, skice, neuspjele pokušaje, fragmente radova u nastajanju i slično. Projekt je privukao dosta veliku pažnju i javljale su nam se poznate i nepoznate osobe koje su nas pitale kako se mogu uključiti. S obzirom na to da to nije bilo u planu, pokrenule smo i „Njihova tkanja”- online platformu za propitivanje i razmjenu ženskog nasljeđa putem koje je bilo tko mogao objavljivati. Razvila se jako zanimljiva razmjena, a nakon lockdowna smo sve prikupljene materijale izložile u Galeriji događanja te pozvale sudionice na upoznavanje, druženje i panel diskusiju na temu ženskog nasljeđa s voditeljicom Centra za ženske studije, voditeljicom centra za roditelje Klubko, članicom udruge Solidarna koja je sufinancirala projekt i kustosicom Etnografskog muzeja u Zagrebu koja je kurirala nekoliko izložbi o ženskom nasljeđu.
Projekt je odjeknuo u regiji, ali na žalost nismo uspjele naći adekvatan način nešto dugoročnijeg financiranja njegovog nastavka pa smo ga za sada stopirale. Također, žensko nasljeđe kao tema je bilo snažan magnet za okupljanje ali je polučio pregled iskustava, ne izazove za rad s njima što je jednom dijelu koautorica zadovoljavajući ishod, ali meni nije. Kada mi bude jasno u kom smjeru bih htjela da se projekt nastavi, vjerujem da ću naći i načina za to.
Ivana Ognjanovac / Foto: Darija Jelinčić
Što su Roze priče i kako su nastale?
Roze priče su obračun sa stvarima koje su nas tijekom pandemije i lockdowna zaskočile. Za Maru je to bio odnos s tjelesnošću, a za mene s partnerom. Svakako je to bilo i već spomenuto logističko pitanje suradnje i prezentacije rada u tim uvjetima. Mare se vratila slikarstvu po promatranju kojim se dugo nije bavila, počela je slikati tijelo i uvećane detalje kože akrilom na platnu, a zatim je slike slala meni Uberom na drugi kraj grada, gdje sam ih preuzimala i po njima koncem i vunom vezla prizore iz svakodnevnog života u kućanstvu i odnosu čija pravila me frustriraju, a ne uspijevam ih promijeniti. Nakon što se otvorio javni poziv Ministarstva kulture za sudjelovanje u programu digitalizacije umjetničkih sadržaja, kroz razgovor smo došle do zaključka da nas samo dokumentiranje ovog rada ne veseli, nego da bismo radije od postojećeg napravile skroz novi rad. Također smatrale smo da izloženo na izložbi PoVEZivanje 2020. u Zbirci Richter (kao zamjeni za Salon Isidor Kršnjavi koji je organizirao izložbu ali je jako oštećen potresom) nije bilo dovoljno viđeno jer se nisu smjela oglašavati okupljanja pa nije bilo adekvatnog načina za promociju izložbe, i da ima još potencijala u sebi koji želimo iskoristiti. Razmišljajući kako slike i vezove prikazati na internetu umjesto u galeriji, Mare je napravila gif. Kad sam ga vidjela, meni je to bila jasna stvar – radimo animirani film! Animirale smo vezove na slikama poput crteža, a naslikano tretirale kao tkivo u kojem se radnja odvija. Tako je uostalom nastao naziv za projekt Utkano pod kožu. Rodno obojena problematika iz svakodnevice koju sam izvezla na Marine slike ženske kože, metafora su svega onoga što nam je utkano pod kožu i što u sebi moramo dekodirati ako želimo slobodno živjeti u svojim tijelima i koristiti ih za užitak, a ne za patnju.
Koji su ti planovi? Što te sada zanima?
Zanima me uživanje u svemu što radim. Nisam više spremna mučiti se, a mučenje u smislu žrtvovanja je ideja koja mi je i po ženskoj i po umjetničkoj liniji snažno sugerirana. Želim ugodu i konačno osjećaj pripadanja ovom pošemerenom društvu koje je neiscrpan izvor tema za refleksiju i stvaralaštvo i u kojemu se osjećam ukorijenjeno iako na svakom koraku triput okrenem očima i ne vjerujem šta vidim oko sebe. Mislim da se dugogodišnje ronjenje po unutarnjim mrakovima koje sam krčila stvarajući, konačno isplatilo. Mogu pozornije gledati prema van jer sam unutra puno toga vidjela, razlučila, preorala. Imam puno više ljubavi za podijeliti i posvetiti stvarima koje me okružuju, a manje se dam iscrpljivati glupostima. Stanovanje je i dalje velika tema, posljedično i pripadnost, pa u tom smjeru ide i sljedeća izložba koja će biti krajem 2025. u Galeriji Cekao. Film Žena kuća će se još prikazivati, sljedeće prikazivanje bit će u Galeriji Vladimira Bužančića u ožujku, što ću još oglasiti na društvenim mrežama kad dođe vrijeme. Imam narudžbu od jednog vrtića na kojoj radim. Sigurno ću nastaviti paralelno stvarati i raditi s djecom a kako će se to nadopunjavat ću smišljati po putu.
