Piše: Antonija Dujmović
Iako u Hrvatskoj nije toliko izražena diskriminacija televizijskih novinarki i voditeljica temeljem njihove dobi koliko je to slučaj u zemljama s duljom tradicijom komercijalnih televizija, ne možemo ne primijetiti da ponekad i kod nas prednost pojavljivanja u televizijskom eteru imaju mlađe žene.
Tomu je više razloga, a jedan od njih je svakako i pravilo atraktivnosti koje se ne iznosi javno, ali o kojem se u ovom vizualnom mediju itekako vodi računa. To je najviše uočljivo na komercijalnim televizijama čiji opstanak ovisi o rezultatima gledanosti, a poznato je da slika žene u medijskoj i oglašivačkoj industriji prodaje sve „od lokomotive do igle“.
Tako i Rezolucija EP-a o rodnoj ravnopravnosti u medijskom sektoru „podsjeća da su medijske organizacije slobodne određivati uloge svojim zaposlenicima, i muškarcima i ženama, ali poziva ih da to čine uz najviše poštovanje osobnog dostojanstva i stručne kvalitete, u tom kontekstu uočava zabrinjavajuću pojavu slučajeva u kojima se reporterke smatraju podobnijima za televizijsko novinarstvo jer se smatra da su privlačnije publici te se s vremenom zamjenjuju mlađim kolegicama“.
Američke novinarke pokrenule tužbu zbog dobne diskriminacije
Nije tajna postojanje dvostrukih standarda za žene i muškarce kada je u pitanju starenje i fizički izgled pred kamerama. Muškim televizijskim novinarima i voditeljima toleriraju se sijeda kosa, proćelavost, podočnjaci i bore, dok ovi isti vidljivi znakovi starenja mogu biti pogubni za karijeru TV novinarke. Prava je rijetkost vidjeti na televiziji novinarku s (pro)sijedom kosom.
Da televizijske novinarke postaju sve svjesnije ovoga problema zbog čega i dižu svoj glas protiv, najbolje svjedoči nedavna tužba pet američkih novinarki. One su zbog diskriminacije pokrenule pravni postupak protiv NY1 televizije (New York One, lokalna televizija s višemilijunskim auditorijem). U tužbi navode da im je zbog njihove dobi (sve su iznad 40 godina) skraćeno pojavljivanje u eteru, točnije vođenje vijesti, u korist kolega muškaraca i mlađih žena, piše Women’s Media Center.
Riječ je o dugogodišnjim zaposlenicama NY1, a jedna od njih je 61-godišnja Roma Torre, koja je zaposlena u ovoj televizijskoj kući od njena osnutka 1992. godine i koja slovi za njihovu prvu voditeljsku zvijezdu. U tužbi se navodi da je Torre manje plaćena za svoj rad od kolega s manje radnog iskustva, te da je njenom kolegi Patu Kiernanu za 20 godišnjicu rada na televiziji priređeno slavlje u eteru, dok njoj nije priređena takva proslava iako je ona iste godine obilježavala 25 godina rada na istoj televiziji.
“Na televiziji je izgled zaista važan”, ističe njena kolegica Jeanine Ramirez (također tužila NY1) govoreći o rodnoj nejednakosti u načinu na koji se o ženama i muškarcima, televizijskim novinarima, sudi na osnovi njihove dobi i fizičkog izgleda. “Očekuje se da žene budu naročito mršave i privlačne, dok npr. muškarci slave 50. rođendan ili 45 godina u eteru, sa ženom tako nikada ne bi postupili jer se otkriva koliko ima godina.”
Prva televizijska novinarka u Sjedinjenim Američkim Državama koja je pokrenula tužbu zbog rodne diskriminacije bila je Christine Craft. Ona je 1982. tužila poslodavca jer ju je s mjesta voditeljice degradirao na mjesto reporterke s obrazloženjem da je prestara (tada je imala 36 godina!). Nakon što je tužbu izgubila, nastavila je još neko vrijeme raditi u TV vijestima, a potom se prebacila na odnose s javnošću da bi u svojim 50-ima postala odvjetnica specijalizirana za slučajeve diskriminacije.
