Novinarka Nataša Škaričić napisala je seriju članaka pod nazivom “Razgovori sa savješću” nastalih uz potporu Agencije za elektroničke medije u okviru projekta poticanja kvalitetnog novinarstva. Nakon prva dva članka objavljena na portalu Lupiga, “U sjeni COVID-a: Rasprave o pobačaju” i “Pobačaj u Hrvatskoj: Privid savjesti”, razgovarala je s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić o prizivu savjesti u medicini i reperkusijama na reproduktivna prava žena u Hrvatskoj. Prenosimo dio intervjua.
Platforma za reproduktivna prava provela je istraživanje o dostupnosti pobačaja u vrijeme epidemije covida 19 i došla do poraznih rezultata po kojima se u čak osam od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev. Po istraživanju koje sam provela koji mjesec kasnije, stanje se vraća na staro, što znači da je dostupnost pobačaja na zahtjev jako ograničena. Što je najgore, sistem je potpuno zatvoren za pravo javnosti, ravnatelji/ce i medicinski kadar ponašaju se kao da je cijeli problem u privatnoj sferi. Obraćaju li se žene Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u vezi s dostupnošću abortusa na zahtjev u ovoj javnozdravstvenoj krizi?
– Razmjeri pozivanja zdravstvenih djelatnika/ca na priziv savjesti u Hrvatskoj su nažalost takvi da otežavaju ženama pristup zakonom zajamčenoj zdravstvenoj usluzi prekida trudnoće. To su pokazala i dva istraživanja koja smo proveli tijekom proteklih godina: Istraživanje o praksi zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti legalno induciranog prekida trudnoće (2014.) te Istraživanje o dostupnosti zdravstvene usluge prekida trudnoće (Izvješće o radu za 2018. godinu, str. 313.). Konkretne pritužbe žena na nedostupnost zdravstvene usluge prekida trudnoće u pravilu ne zaprimamo, pa ih tako nismo zaprimali niti tijekom pandemije. Iz toga zaključujemo da pacijentice u konačnici dobivaju uslugu koju zatraže, unatoč spomenutim poteškoćama. Ukoliko prekid trudnoće nije moguće obaviti u nekoj od ovlaštenih zdravstvenih ustanova zbog priziva savjesti svih djelatnika/ca, pacijenticu se mora uputiti u drugu najbližu ustanovu koja joj tu zdravstvenu uslugu može pružiti.
Dr. Jasenka Grujić, članica Inicijative za regulaciju priziva savjesti u medicini, tvrdi da u 21. stoljeću u Zagrebu postoje liječnici koji pobačaj obavljaju u svom stanu. Pritom se poziva na svjedočanstva pacijentica koja smatra vjerodostojnima. Je li zabrinjavajuće da danas možemo čuti tako nešto?
– Takva svjedočanstva su u svakom slučaju vrlo zabrinjavajuća. Ilegalni prekidi trudnoće sa sobom nose veći zdravstveni rizik i izostanak pravne zaštite u slučaju ako dođe do komplikacija ili liječničke pogreške. Pojava ilegalnih prekida trudnoće, odnosno crnog tržišta u kojem se ta zdravstvena usluga obavlja izvan mreže javnih zdravstvenih ustanova ovlaštenih za njezino pružanje, sporadično se spominje u javnosti već dugi niz godina. Na to smo ukazivali i mi – u Istraživanju o praksi zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj po pitanju osiguranja dostupnosti legalno induciranog pobačaja (2014.) i u Izvješću o radu za 2017. godinu (str. 265.). Nažalost, osim policijske akcije „Ordinacija“ (2010. godina), nakon koje su pojedini zdravstveni djelatnici pravomoćno osuđeni, nemamo drugih konkretnih saznanja i informacija koje bi potvrđivale daljnje provođenje takvih protuzakonitih praksi u Hrvatskoj. Međutim, s obzirom na tvrdnje koje se sporadično iznose, tu problematiku je potrebno pratiti s posebnom oprezom.
Neovisno o tome što se ne spominju imena ginekologa koji to navodno rade, mislite li da bi Ministarstvo zdravstva trebalo provesti ili inicirati istragu i utvrditi vjerodostojnost takvih tvrdnji?
– Za svaki zdravstveno-inspekcijski nadzor koji provodi zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva, jednako kao i za svaki drugi inspekcijski ili ispitni postupak, potrebno je imati na raspolaganju dovoljno informacija koje opravdavaju sumnju da je došlo do određenih nepravilnosti i temeljem kojih se nadzor može provesti. Ukoliko je poznato u kojoj zdravstvenoj ustanovi su ti djelatnici zaposleni (bez obzira što nisu poznata njihova imena), to bi moglo predstavljati dostatan temelj za provedbu nadzora.
Kad govorimo o prizivu savjesti u ginekologiji, pravni će stručnjaci najčešće konstatirati da pravni okvir ženama osigurava pravo na abortus, a liječnicima pravo na priziv savjesti, te da ta dva prava u praksi treba dobro izbalansirati. Hrvatska nije jedini primjer koji pokazuje da to nije tako jednostavno. Slažete li se s mišljenjem da je priziv savjesti u ginekologiji temeljno ljudsko pravo? U Švedskoj, Finskoj, Bugarskoj i na Islandu ne dopuštaju priziv savjesti kada je u pitanju abortus i njihov odnos prema tome nije osporen na Europskom sudu za ljudska prava. Kako vidite tako različita pravna tumačenja?
– Priziv savjesti je institut koji je definiran u međunarodnom i nacionalnom zakonodavstvu te se koristi u više područja javnog života. O tome treba li priziv savjesti biti osiguran i u području ginekologije ne postoji konsenzus u Europi i Europskoj uniji te ovisi o statusu koji mu pridaju nacionalna zakonodavstva. S obzirom da se radi o vrlo kompleksnoj problematici, raskorak u međunarodnim praksama nije iznenađujuć. Iz perspektive ravnopravnosti spolova i nastojanja da se ženama osigura nesmetana dostupnost zdravstvenih usluga koje se odnose na planiranje obitelji, manje je važno je li priziv savjesti u ginekologiji dozvoljen ili nije, već je ključno pitanje utječe li ostvarivanje tog prava na nemogućnost ostvarivanja prava na prekid trudnoće. Pravo na priziv savjesti i pravo na prekid trudnoće mogu se paralelno ostvarivati ukoliko postoje odgovarajuća zakonska rješenja koja bi to regulirala. U našem zakonodavstvu to nažalost nije riješeno i tome svakako treba pridati pažnju. Što se tiče potpune zabrane priziva savjesti, treba reći da se potpuno uskraćivanje nekog već postojećeg prava u demokratski uređenim društvima u pravilu izbjegava. Ukoliko se prikloni ukidanju nekog prava, ono mora biti temeljeno na snažnim argumentima i treba biti korišteno kao krajnje rješenje u izostanku drugih mogućnosti. Budući da pravo na priziv savjesti u ginekologiji Hrvatskoj egzistira već dugi niz godina, njegovo ukidanje bi bilo prikladno samo u slučaju ako ne postoji način da se osigura paralelno ostvarivanje prava na priziv savjesti i prava na prekid trudnoće, odnosno ako ne postoji učinkovit mehanizam koji bi osigurao da korištenje prava na priziv savjesti nema utjecaj na mogućnost ostvarivanja prava na prekid trudnoće.
Cjelovit intervju s pravobraniteljicom Ljubičić pročitajte OVDJE.
