Piše: Sara Maksimović
Suočavajući se s krizama i izvanrednim društvenim situacijama, pogađaju nas novi izazovi našoj sigurnosti te poremećaji u „normalnom“ funkcioniranju svakodnevice, koji nerijetko rezultiraju padom kvalitete života i narušavanjem temeljnih ljudskih prava. Ova obilježja prepoznatljiva su i u kontekstu pandemije koronavirusa, međutim, neke od posljedica ove zdravstvene krize proizlaze upravo iz svakodnevice i ustaljenih društvenih obrazaca. Jedna takva posljedica je globalni porast obiteljskog nasilja – takozvana „pandemija u sjeni“, koja potvrđuje činjenicu da upravo intimna svakodnevica ugrožava živote brojnih žena, kao i djece.
Mjere zaštite od virusa prouzročile su značajne stresove za svjetsko stanovništvo – promijenili su se uvjeti rada (što je za mnoge značilo prekid rada i gubitak prihoda), smanjena je dostupnost socijalnih usluga i ograničeno kretanje. Organizacije koje djeluju s ciljem zaštite ljudskih prava gotovo su odmah prepoznale kako izolacijske mjere i urušavanje sustava podrške pridonose riziku obiteljskog nasilja, a opravdanost upozorenja ubrzo je potvrđena statističkim podacima – pozivi telefonskim linijama za pomoć u nekim su se državama utrostručili. Što ovo znači? Zdravstvena i egzistencijalna nesigurnost životnih uvjeta koji su se mijenjali iz dana u dan pridonijela je povećanoj napetosti obiteljskih i intimnih odnosa, no to je samo dio problema čiji glavni uzroci potječu iz temeljne raspodjele moći unutar obitelji i šire društvene zajednice.
Nasilje prema ženama kroz povijest je prevladavalo kao brutalan oblik uspostavljanja kontrole nad ženama te i danas predstavlja jedan od najrasprostranjenijih društvenih problema. Nažalost, nasilje prema ženama predstavlja kulturni obrazac koji se manifestira kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi (za primjer možemo navesti incident iz lipnja ove godine s transparentom navijača BBB Kustošije). Poruke koje kruže u javnosti podloga su za ono što se mnogim ženama događa unutar četiri zida, a granica koju vučemo između privatnog i javnog omogućava nam da normaliziramo obiteljsko nasilje kao privatnu stvar, odnosno, pojavu koja nas se „ne tiče“. U ovim „uobičajenim“ okolnostima, žrtve se susreću s brojnim preprekama prijavljivanju nasilja, poput tromosti sustava pravne zaštite, nedostatka podrške okoline i psiholoških posljedica nasilja (strah, osjećaj vlastite krivnje i nemoći), a u vrijeme korone ove su prepreke maksimalno naglašene. Stalni boravak u domu uz neprekidnu fizičku prisutnost zlostavljača za brojne je žrtve ostvarenje noćne more. Izolacija je omogućila zlostavljačima uspostavljanje gotovo potpune kontrole nad svojim žrtvama, a ograničavanje rada službi za podršku otežalo je pristup informacijama i socijalnim uslugama (poput besplatne pravne i psihološke pomoći), koje žene najčešće potražuju u tajnosti. Većoj ugroženosti žena doprinio je i prekid kontakta s osobama iz okoline, koje inače mogu pružiti emocionalnu podršku i reagirati na znakove nasilja.
Nove okolnosti zahtijevaju nove napore. Kao odgovor na izazove epidemije, vlade i nevladine organizacije pokrenule su inicijative kako bi uspostavile nove kanale za pristup svim nužnim oblicima pomoći – najpoznatiji je primjer uvođenje šifre „maska 19“ u ljekarnama u Španjolskoj. U Hrvatskoj je pokrenuta javna kampanja „Iza vrata“ kojom je stavljen naglasak na kolektivnu odgovornost za prijavljivanje obiteljskog nasilja. Za vrijeme strogih restriktivnih mjera, udruga B.a.B.e. usmjerila se na pružanje informacija putem društvenih mreža, a svoje usluge za žrtve obiteljskog nasilja pružala je većinom telefonski i putem e-maila. Prisiljene smo razmišljati i o dugoročnim rješenjima poput specijaliziranih digitalnih alata kako bismo povećale zaštitu žrtava u slučaju da se izolacijske mjere ponovno uspostave. No ključna stavka borbe protiv nasilja ipak ostaje prevencija – jačanje svijesti svih građana i građanki o ljudskim pravima žena od najranije dobi te učenje o uzrocima i posljedicama obiteljskog nasilja.
Koliko god neželjena, pandemija koronavirusa primorala nas je da preispitujemo društvene postavke koje inače uzimamo zdravo za gotovo i stoga ima potencijal potaknuti pozitivne društvene promjene. Da bi ovaj optimističan stav prema učenju iz vlastitih pogrešaka opstao, potrebno je prikupljati i analizirati podatke te u skladu s rezultatima analiza strateški planirati javne politike. Kriza je prilika da svi zajedno ponovno izgradimo temelje za bolju, stabilniju svakodnevicu kroz uklanjanje uzroka nasilja prema ženama. Ovo podrazumijeva aktivan angažman državnih tijela, a potom i svih građana i građanki čiji stavovi i ponašanja unutar zajednice čine ono što nazivamo „normalnom svakodnevicom“. Sada je trenutak da iskoristimo uzlet osjećaja solidarnosti i zajedništva, koje je pandemija probudila u mnogima od nas, kako bismo učinili/e svoju okolinu otpornijom na krize i dugoročno zaštitili/e najranjivije skupine u društvu.
