Piše: prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš
Subota ujutro, lijeno silazim iz spavaće u dnevnu sobu gdje sjedi Gordan i kaže mi: „Poslao sam ti link na intervju s Doudnom za National Geographic… kao da tebe slušam dok čitam taj intervju…“. Naravno, odmah sam otvorila link i počela s velikim zanimanjem čitati. Doudni se divim od trenutka kada sam počela pratiti njezin znanstveni rad, odnosno specifičnije od trenutka kada sam ju vidjela i čula na jednom online TEDx talk.
Jennifer Doudna bavi se metodologijom CRISPR/Cas9, a ja sam se ovom metodom, preoblikovanom za uređivanje epigenoma, počela baviti prije 6-7 godina. Bolje reći Doudna je smislila tehnologiju CRISPR/Cas9 za uređivanje molekule DNA, dok sam ja među svim onim znanstvenicima koji su ovu metodu prilagođavali na načine koji su im trebali da odgovore na neka njima interesantna biološka pitanja. Doudna je zajedno s Emanuelle Charpentier napravila veliki proboj u znanosti, a to se ne događa mnogim znanstvenicima u njihovom profesionalnom životu, već samo onim najboljima, uz naravno postojanje neke konstelacije i zrnca sreće. Ove godine su Jennifer Doudna i Emanuelle Charpentier podijelile Nobelovu nagradu, najveće priznanje koje jedan znanstvenik može dobiti za svoj rad – Doudna u dobi od 56 godina, a Charpentier u dobi od 52 godine, što je također vrlo neuobičajeno. Dobile su ovu najprestižniju nagradu u godinama u kojima su još jako produktivne, svojim zrelim i mogla bih reći najboljim godinama.
Neću pisati o tome čime se Doudna bavi, za što je točno dobila Nobelovu nagradu, jer to svatko od čitatelja može sam pronaći na internetu ako još ne zna. Zanimljiviji je njezin životni put žene znanstvenice koji ju je doveo do najviše točke u njezinom profesionalnom životu, do točke do koje mnogi njezini muški kolege nisu i nikada neće doći. Kada čitam intervju s Doudnom, razmišljam kako joj je neki jako dobar psiholog, koji dobro poznaje ljudske osobine, mogao „pročitati iz staklene kugle“ uspjeh, pa čak i to da će dobiti Nobela. Prvo zato što je već kao djevojčica od 12 godina pokazivala strast i zanimanje za biokemiju (naime tata joj je u tim godinama ponudio knjigu The Double Helix, Jamesa Watsona, i ona ju je s ogromnim zanimanjem gutala), zatim zato što je imala velike sumnje u svoju inteligenciju i sposobnosti (poznato u psihologiji kao Dunning-Kruegerov efekt – u sebe sumnjaju pojedinci iznimno visokog IQ, to je ujedno važna osobina velikih ljudi), te zato što je bila iznimno tvrdoglava i uporna.
Kada sam pročitala da je Jennifer izjavila urednici časopisa National Geographic kako se nije osjećala dovoljno dobrom da opstane među tako pametnim ljudima na Harvardu, gdje je dobila stipendiju za izradu doktorata, pomislila sam: „Wow, pa čak i ovako silno pametna, iznimna žena, poput Doudne, kojoj se toliko divim, patila je od iste boljke od koje sam patila cijelu svoju mladost. Wow, pa to je sjajno!“. Sjajno, zašto sjajno? Zato što smo mi žene spremne sumnjati u sebe, spremne se preispitivati i time ići teškim putem „rasta“, putem perfekcionističkog kritiziranja sebe samih, vrlo često do cilja koji si i nismo postavile – velikog profesionalnog uspjeha poput Nobelove nagrade iz biokemije koju je J. Doudna nedavno primila. I da je zaista iznimna, velika, pokazala je time što je iskreno (jer to se ne može odglumiti) plakala tijekom svog govora, i dalje ne vjerujući da je upravo njoj ova nagrada dodijeljena. Ne vjerujem u lažnu skromnost, odnosno smatram da je skromnost precijenjena vrlina. No, ovdje se ne radi o skromnosti, već o dosljednosti sebi, svom karakteru gdje i dalje „nisam dovoljno dobra“, ali sam ipak samouvjerena i sigurna u to da sam napravila super stvari u životu. Možda zvuči oprečno, no nije. Doudna i danas smatra da ovo nije kraj njezinog životnog djela i zato plače i pita se jeli ona to zaslužila. Ona ima još uvijek što za dati.
Jennifer Anne Doudna, dobitnica Nobelove nagrade iz područja kemije 2020. / Foto: Wikimedia Commons
Tek u svojim pedesetima ona postaje svjesna pozicije žene u društvu i akademskoj zajednici. Do tada ju je smetalo da ju netko naziva znanstvenicom, željela je jednostavno biti znanstvenik, lišen spola. Ovdje se opet prepoznajem. Toliko sam, baš kao i Jennifer, cijeli svoj život nijekala feminizam, čak sam osjećala prijezir prema ženama koje su isticale „ženska prava“. Kao i Doudna, tek oko pedesete postajem svjesna ženske pozicije, postajem ZA žene. Doudna kaže: „Vidjela sam najednom pristranost koja mi se događa. Uglavnom nenamjerno, ali uviđam pristranost prema ženama.“ Urednica časopisa National Geographic u razgovoru kaže Doudni: „Nedavno me jedna mlada ženska osoba pitala: Što biste vi napravili da imate sindrom varalice?“ Izraz su iskovali psiholozi 1970.-ih za ljude koji sumnjaju u svoje talente i boje se da su prevaranti, varalice, bez obzira na svoja formalna postignuća koja dokazuju suprotno. Većinom su takve osobe žene. I sama sam dugo patila od sindroma varalice. Osjećaj manje vrijednosti unatoč evidentnom uspjehu pratio me godinama, da ne kažem desetljećima. Meni samoj ništa nije bilo dovoljno dobro što bih napravila, smatrala sam da sam zapravo varalica drugih, da ih obmanjujem, a za zapravo to što radim ne vrijedi ništa. Kada su mi moji bliski prijatelji, kojima bi se povjerila, uvjeravali da nije tako, vrištala sam da moja formalna postignuća ništa ne dokazuju. Teško se boriti s takvim osjećajima. Međutim, s druge strane nikada nisam sumnjala da sam posebna, nikada nisam imala nisko samopoštovanje, bila sam samouvjerena. Nisam tada niti ništa znala o sindromu varalice, da bih godinama kasnije pročitala da se ovaj sindrom povezuje s perfekcionizmom, posebno kod žena i među znanstvenicama.
Druga važna osobina kod uspješnih ljudi je tvrdoglavost. Doudna priznaje da je njezina tvrdoglavost bila za nju samu vrlo bolna ali ju je dovela do velikih stvari u znanosti, dok su njezine sumnje bile njezin najveći problem. Možete li zamisliti iz današnje perspektive mladu Jennifer koja se pita „Jesam li ja zaista dovoljno dobra da postanjem biokemičarka i znanstvenica?“ Oh, koliko puta sam ponavljala isto pitanje u sebi. Koliko puta sam osjećala da se urušavam u samoj sebi zbog silnih teških olujnih sumnji u samu sebe, dok to istovremeno skrivam od ostalog svijeta. Da, zaista, Gordan je bio u pravu kada mi je ujutro rekao „dok čitam intervju s Doudnom kao da slušam tebe“. Njezine riječi iz njezine prošlosti su moje riječi iz moje prošlosti: „Hoću li ikada uspjeti raditi ono što volim na način s kojim ću biti zadovoljna? Hoću li ikada biti ponosna na svoj rad? Hoću li ikada osjetiti da sam odabrala ispravan put u svom životu, da sam odlučila raditi nešto što zaista dobro radim?“ Koliko sam puta, koliko godina, željela odustati od toga što sam radila, misleći da sam na krivom putu. Doudna je izjavila isto – puno puta sumnjala je da ide krivim putem. I onda je opet moja tvrdoglavost pobijedila jer ja ne odustajem, mrzim odustati. Doudna nije odustala jer je tvrdoglava, kaže „I am not a quitter“. Doudna ističe : „Moja definicija uspjeha nikada nije bila u terminima novca ili profesionalne prepoznatljivosti, već mog dubokog unutarnjeg zadovoljstva da radim dobro to što radim.“ Kao da mi je ukrala misao, moju filozofiju. Nije čudno što se prepoznajem u njezinim izjavama, što se poistovjećujem s njom. Mislim da je ovo univerzalna stvar koju svatko od nas ponekad u životu osjeti i mora se sam izboriti s time kako da prebrodi svoje unutarnje sumnje i strahove.
Prof. dr. sc. Vlatka Zoldoš, redovita profesorica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, i voditeljica znanstveno-istraživačke grupe za epigenetiku Zavoda za molekularnu biologiju Biološkog odsjeka PMF-a / Foto: Krasnodar Peršun
A biti žena u znanosti nije nimalo lagano, baš kao niti biti žena pilot, žena liječnik, žena menadžer, i slične zahtjevne i odgovorne profesije. Još uvijek živimo u muškom svijetu gdje su još uvijek bolje plaćeni muškarci za iste poslove, gdje uloga majke ženu barem u jednom trenutku u karijeri privremeno zaustavi. Da ne govorim o svim izazovima majčinstva i ostvarivanja sebe u profesionalnom životu. Čak i mnoge žene zamjeraju drugim ženama da nisu dovoljno posvećene majke zbog „guranja svojih karijera“ implicirajući na to da je sebično gurati karijeru nauštrb bavljenja svojom vlastitom djecom,te da bi posao trebao biti sekundaran jednoj ženi-majci. I sama sam to osjetila na vlastitoj koži, no brzo mi je misao bumerang pobila one užasne destruktivne misli da sam loša majka: „Gle Vlatka, ti ne možeš biti drugačija, ti si takva kakvom su te odredili tvoji geni, tvoj ustroj rođenjem, znaš dobro da ne bi bila sretna da ne radiš ovo što radiš. Dovoljno si dobra majka.“
Kada se pitam danas bili se htjela vratiti u svoje najbolje 20-te, 30-te godine, moj odgovor je : „Moje najbolje godine su upravo sada, 50-te“. Baš kao godine u kojima su E. Charpentier i J. Doudna dobile Nobela. Kada je urednica časopisa National Geographic pitala Doudnu koja je njezina poruka mladim djevojkama, Jennifer je odgovorila: „Ušetajte u sobu kao da ste vi tu gazdarica! I odaberite vašeg životnog partnera mudro – imati uz sebe partnera koji vas podržava u svemu, odlukama u vezi djece, posla, karijere i životnog stila – ima veliki udio u tome da dosegnete svoj puni potencijal u životu.“ Moj životni partner pomogao mi je da prestanem sumnjati u sebe i da dosegnem svoj potpuni potencijal vjerujući u mene. Kada netko do čijeg mišljenja držiš vjeruje 100% u tebe, nema vrjednije stvari u životu od toga. Niti ja, baš kao niti Doudna, nisam sanjala da mogu napraviti nešto značajno u području kojim se bavim, a ispada u istom području – CRISPR/Cas9 metodologije. Na jednom letu za Pariz Gordan mi je rekao: „A zašto ti sama ne bi napravila molekularni alat za promjenu metilacije molekule DNA?“ Uslijedio je najprirodniji odgovor na svijetu: „Jesi li ti normalan? Naravno da ne mogu, osim toga to je previše kompetitivno područje da bi ja i moji suradnici, iz male Hrvatske, u tako nečemu uspjeli“. Odgovorio je mirno, kao i uvijek: „Možeš ti to!“. Zajedno sa svojim timom napravila sam, prva u svijetu, molekularni alat CRISPR/dCas9-DNMT3A i zauvijek ostavila trag u znanosti. Neopisivo zadovoljstvo, neopisiva sreća!
I za kraj, da se vratim na one posebne žene znanstvenice, koje su bile ispred svog vremena. Zamislite Barbaru McClintock, ženu znanstvenicu koja je živjela i djelovala sredinom 20. st. U to vrijeme se još nije točno znalo koja molekula nosi genetičku informaciju – molekula DNA ili proteini. U to vrijeme nisu postojale metode i tehnike za proučavanje kromosoma i genoma kakve postoje danas. Puno toga se svodilo na opažanja, premise i zaključke. Kasnih 1940.-ih Barbara McClintock izazvala je sumnju u tada uspostavljeni koncept gena, te je iznijela svoju tezu da geni mogu premještati mjesto u genomu (na kromosomima), te ih je nazvala genima koji skaču („jumping genes“). Osim toga, primijetila je da ti mobilni elementi mogu reverzibilno mijenjati ekspresiju drugih gena. Strašno napredno razmišljanje za to vrijeme! Zamislite reakcije mainstream znanstvenika! Prošla su desetljeća do trenutka kada su McClintockina otkrića generalno prihvaćena, a 1983. dobila jeza to otkriće nepodijeljenu Nobelovu nagradu iz područja Fiziologije i medicine. Tada je izrekla : „Naprosto znaš da će prije ili kasnije ljudi shvatiti, samo moraš malo čekati“. Čekala je točno 33 godine. No, bila je vizionarka, još k tome žena, mogu samo zamisliti što je prolazila u to vrijeme. No, treba biti hrabar, treba biti tvrdoglav i onda kada svi sumnjaju u ono što vidiš i radiš, trebaš slušati svoju razum i intuiciju premda te ona vuče od mainstream razmišljanja, treba probijati led. McClintock je pred kraj života izjavila: „Bila sam jednostavno toliko zainteresirana za ono što radim i bilo je toliko zadovoljstva u tome, takvog dubokog zadovoljstva, da nikada nisam niti pomislila prestati… Imala sam vrlo, vrlo ispunjen i zanimljiv život“. Životi B. McClintock, J. Doudne i E. Charpentier predstavljaju primjer važnosti njegovanja originalnog i nekonvencionalnog razmišljanja u znanosti, hrabrosti da se ne prati glavna struja ako želimo izaći iz kolotečine uobičajenoga repetitivnog, te krčiti nove putove u prašumi istoga, biti akteri u otkrivanju novog što je originalni cilj znanosti.
