Piše: Antonija Dujmović
Sirotinjo i Bogu si teška – vjerojatno su se mnogi sjetili ove narodne izreke gledajući na televiziji prizore iz područja pogođenih razornim potresom magnitude 6,2. Na žalost, možda su zastrašujuća trešnja i grmljavina zemlje bili jedini način da ovaj dio Hrvatske skrene pozornost na sebe i osvijesti nam činjenicu o uvjetima i načinu života u brojnim selima Sisačko-moslavačke županije.
Snimke razrušenih i trošnih kuća, ogoljelih bez fasada i prestravljenih ljudi koji gacaju po blatnim dvorištima u potrazi za skloništem gdje će provesti noć, obišle su Europu. Istu onu Europu koja se posljednjih dvadesetak godina uglavnom susretala sa slikom Hrvatske prikazanom na turističkom prospektu ili sličnoj internetskoj stranici. Mnogi su EU građani tu sliku temeljili i na osobnim utiscima i lijepim uspomenama s nekog ljetovanja na Jadranu. Jedna zemlja – dva svijeta različita.
Ipak, ono što zamjećujemo je da i u ovom gotovo zaboravljenom ruralnom području Hrvatske itekako ima života. Prizori spašavanja suhog mesa s razorenog tavana slikovito svjedoče da ljudi ovdje žive od svojih ruku i vrijednog rada na njivi, uzgoja svinja i stoke. Zahvaljujući novinarskim ekipama na terenu primjećujemo dosta mladih ljudi koji su već na pragu svojih dvadesetih osnovali obitelji živeći skromnim životom što je danas u pravilu raritet u urbanim sredinama.
Kao i u svim životnim brodolomima, djeca se i u ovoj prirodnoj katastrofi pokazuju kao izvor snage da se nastavi dalje. Prizor dvogodišnje djevojčice Jane koja tješi majku brišući joj suze s lica riječima „mama, nemoj p’akati“ primjer je koliko su ta, naizgled nemoćna, mala bića zapravo snažna u svojoj intuiciji. Djevojčica je instinktivno prepoznala što je njezinoj majci u tom trenutku potrebno – podrška, utjeha, osnaženje.
Kako za žene tako i za muškarce, život na selu, a poglavito u područjima koja su infrastrukturno zanemarena, u mnogim je segmentima teži od onoga u gradskoj sredini. Ipak u ovoj priči života na selu ne smijemo zaboraviti istaknuti žensku perspektivu.
Ujedinjeni narodi su 2016. godine donijeli Opću preporuku o pravima žena u ruralnim područjima u kojoj se ističe da seoske žene zbog snažno ukorijenjenih rodnih uloga te nedostatne infrastrukture i servisnih usluga (vrtića, domova za starije i nemoćne osobe) snose veći dio neplaćenog rada. Suočavaju se s izazovima siromaštva i socijalne isključenosti (čak i u razvijenim zemljama), otežan im je pristup zdravstvenoj zaštiti što posebne posljedice ima za reproduktivno zdravlje žene. Kada je riječ o rodno utemeljenom nasilju, Preporuka ističe da su njime žene u ruralnim sredinama nerazmjerno pogođene.
U ovom UN-ovom opisu poteškoća s kojima se suočavaju žene iz seoskih sredina zasigurno će se pronaći i mnoge žene s područja Gline, Petrinje i Siska i okolice. Nije zgorega ovdje spomenuti i podatak da su žene kod nas u samo 30 posto slučajeva vlasnice obiteljskog gospodarstva na kojem žive, premda snose najveći dio tereta (istraživanje iz 2011.).
Zato je važno u ovim traumatičnim događajima prepoznati priliku za napredak i u tom pogledu. Uz obnovu kuća razrušenih u potresu potrebno je uvažiti i ovu rodnu perspektivu kako bi se osigurao kvalitetniji život ženama s tog područja. Osigurati modele kontinuirane pristupačnosti ginekološkim i mamografskim pregledima te poduprijeti i osnažiti organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom žena i ženskih prava možda bi bili prvi koraci poboljšanja položaja žena na tom području.
Poznato je da u seoskim sredinama kolektivna svijest izraženija što ima određene prednosti nad individualističkim konceptima otuđenosti koji vladaju u urbanim sredinama. Tako se na primjer, na selu dobro zna koja je žena u riziku ili koja proživljava nasilje zbog čega se najčešće probude mehanizmi solidarnosti i podrške okoline. U urbanim sredinama gdje je malo tko od susjeda upućen što proživljava neka žena i gdje se ljudi vode maksimom „ne želim se miješati”, ovu ulogu „dobre susjede” preuzimaju udruge za zaštitu žena i ženskih prava.
Ipak, aktivistička iskustva pokazuju kako i u ruralnim sredinama itekako postoji potreba za njihovim angažmanom u pogledu zaštite žena. Žene i djevojke trebaju biti svjesne da je njihov izbor biti majke, domaćice, poljoprivrednice zapravo društveno koristan i vrijedan rad. Pored svijesti o vlastitoj vrijednosti jednako je tako važno i da znaju postaviti granice svemu što narušava njihova osnovna ljudska prava i dostojanstvo. I u tom segmentu neprocjenjiva je uloga ženskih udruga – mora postojati neko mjesto gdje se žene u potrebi mogu s povjerenjem obratiti za pomoć, savjet, podršku.
Na snimci iz potresom razrušenog petrinjskog sela Nebojan izostao je odgovor na pitanje male Jane koja je znatiželjno ponavljala pokazujući na mikrofon „teta što je ovo”, no želimo vjerovati da joj je netko ipak odgovorio da je mikrofon stvar koja služi da se jasno čuje i njen glas, odnosno jednoga dana i njeno mišljenje kao i brojnih drugih žena i djevojčica s tog područja koje će bez sustezanja biti spremne glasno govoriti o problemima s kojima se kao žene suočavaju svakodnevno. Jer promjene nastupaju tek kada se o nečemu glasno govori.
