Piše: Antonija Dujmović
Svojim izvještavanjem s područja pogođenih potresom neizmjerno velik doprinos daju medijske ekipe na terenu. S prve nas linije iz dana u dan informiraju o stanju u razorenim gradovima i selima izlažući se potencijalnoj ugrozi. Zahvaljujući njihovu izvještavanju upoznali smo se s brojnim pojedinačnim ljudskim sudbinama koje najbolje svjedoče o trenutnim zbivanjima i razvoju situacije na području Banovine. Upravo su ova izvještavanja potaknula brojne građane da izravno pomognu nekoj osobi ili obitelji.
I dok se u ovako osjetljivim temama u televizijskim izvještajima još i pazi na izgovorenu riječ, primjetno je kako se na portalima (pa i onima čitanijima) žene u šezdesetim godinama života naziva bakama. Naravno, one možda i jesu nečije bake, i to prvenstveno svojim unucima, a nikako čitateljskoj publici. Zato bi ovaj familijarni pristup kod opisivanja žena svakako trebalo izbjegavati, ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog toga što se muškarca u ovim godinama gotovo nikada ne opisuje kao djeda.
Osim što je ovdje riječ o diskriminatornoj praksi temeljem dobi i spola, može se reći da se radi i o drugačijem pristupu u odnosu na sredinu življenja. Naime, puno je veća vjerojatnost da se ženu sa sela nazove bakom (ili babom) nego li i znatno stariju ženu koja živi u gradu. Tu trebamo imati na umu da starenje, kao prirodni proces ljudskog organizma, ima svoju kronološku ali i biološku, sociokulturološku i druge dimenzije.
Uvažavajući činjenicu da nekim ženama ne smeta da ih se naziva bakama, svakako je važno znati da gerontoizmu – stereotipnom ponašanju prema starijima i diskriminaciji starijih ljudi nije mjesto u medijima. Osim toga ne smijemo zaboraviti i da su mnoge žene u šezdesetim godinama, pa i one starije, još uvijek radno aktivne, imaju svoj društveni i intimni život ta da sigurno ne žele da ih u medijima, ili bilo gdje drugdje, osobe kojima nisu bake tako oslovljavaju. Gospođa, bilo bi sasvim dovoljno.
