Piše: Bojana Guberac
„Mi smo više od godinu dana živjeli s tom agonijom jer smo imali posla s ljudima koji su nas stalno vukli za nos. Predsjednik Uprave Kamenskog, Antun Crlenjak i kompanija, su nam stalno obećavali da će sutra biti plaća. Kada smo shvatile da stvarno neće biti ništa od toga, koliko god da smo se trudile spasiti našu tvornicu, više jednostavno nismo mogle izdržati tu bol jer nema vrata na koja nismo pokucale i prijavljivale. Prijavljivale smo svim mogućim inspekcijama, DORH-u i nitko nas nije shvatio ozbiljno. Kao da je svima bilo normalno da se treba raditi, a ne primati plaću mjesecima. Nitko nas nije razumio. To je tako bilo jer smo žene“, prisjeća se uništenja tvornice tekstila Kamensko heroina hrvatske tekstilne industrije i simbol borbe za ženska prava, prava radnica – Đurđa Grozaj.
Afera Kamensko počela je, upozoravale su radnice, krajem 2005. godine i početkom 2006., a njezina se kulminacija dogodila 2010. Radnice propale tvornice su krajem 2010. podnijele kaznenu prijavu protiv osoba odgovornih za namjerno uništavanje tvornice. Tportal je pisao 2012. godine kako radnice smatraju da su iza Crlenjaka stajali Miroslav Kutle, jedan od glavnih aktera sramotne privatizacije devedesetih koji godinama uživa u slobodi u susjednoj Bosni i Hercegovini, u čijoj je ‘Globus grupi’ Crlenjak radio, medijski mogul Ninoslav Pavić te bivši vlasnik ‘Agrokora’ Ivica Todorić. Radnice i danas vjeruju da je propast tvornice tekstila organizirao Kutle kako bi se dokopao vrijedne lokacije u središtu Zagreba te da su mu u tome pomogli Pavić i Todorić.
„Svi su bili umreženi u aferu Kamensko – kompletno društvo. Tadašnji ministar financija, Ivan Šuker, dolazio je u našu tvornicu da mu se rade korekcije odijela jer su mu bila preuska, stalno smo mu proširivale odijela, a mi smo bile sve tanje. Taj isti ministar je jako dobro bio upoznat da tri i pol godine radnicama nisu plaćeni porez i doprinos. Trebao je reagirati najkasnije 60 dana nakon toga i da je to napravio, sve ovo što se događalo dalje mi ne bismo morale prolaziti. Nije to učinio, ali je bezobrazno nosio odijela na korekciju, a znao je jako dobro i da mjesecima nismo primile plaću“, priča nam Đurđa dok sjedimo u prostoru Udruge Kamensko koju je osnovala s nekoliko bivših radnica.
Štrajk glađu u parku ispred tvornice Kamensko
„Važno je podsjetiti da se ne zaboravi – kada smo vidjele da ne možemo ništa riješiti na legalan način, nekoliko kolegica i ja smo se odlučile dati svoj život na licitaciju. Štrajkale smo glađu, i to u parku. Tada nam je policijska postaja Črnomerec, moram reći, jako pomogla jer smo bile okružene ljudima koji su nam mogli jako naštetiti. Mi smo bile žene koje su spavale u parku devet dana i devet noći. Tu prvu noć 20. rujna 2010., bilo je jako hladno. Ležale smo na potrganim kartonima, gledale u nebo i tada sam pomislila „Bože, toliko je ljudi na ovom svijetu. Vidi li itko što nam se događa? Čuje li itko što sve moramo prolaziti?“. Ja sam tada imala 54 godine i na svoj rođendan sam bila u tom parku. Osjećala sam se prestrašno, kao zadnja bijednica, sama sebi ne vjeruješ da nakon svih tih godina što si dao društvu, nakon 34 godine poštenog rada, nisi zaslužila biti u toplom krevetu nego se grbiš na kamenju u parku. Ono temeljno ljudsko pravo nemaš, a to je da svaki čovjek koji pošteno radi mora dobiti svoju plaću. Jedini način da pokažemo da smo tu i da ljudi vide što se događa bio je taj da ugrozimo svoj život“, opisuje kalvariju koju su hrabro proživljavale tih dana.
Osjećala se, kaže, jako izdano, poniženo, frustrirano, bolno, jadno. „Ne mogu to ni opisati, nema tih riječi za tu strahotu koja se događala u našim tijelima. Neće nam biti dovoljno deset života da tu bol zaboravimo.“
Da se ne zaboravi
S nekoliko kolegica Đurđa svake godine dolazi u park 20. rujna – da se ne zaboravi, i za sve generacije što dolaze.
„Dok god budem mogla hodati bit ću u tom parku na godišnjicu da podsjetimo društvo na tu sramotu koja se dogodila ne samo nama, nažalost još je puno tvornica tako nestalo poslije. Nisu se naučile sve te strukture vlasti na našem primjeru da nešto promjene, naučili su se da sve potroše i proglase stečaj tako da se ljudi nemaju od čega naplatiti“, kaže za naš portal.
Iako se svake godine okupljaju, nema ih puno.
„Ja sam jako žalosna. Puno mojih kolegica je sa mnom krenulo u tu borbu, ali one su izgleda razmišljale samo kratkoročno. Ja razmišljam dugoročno i tako da sve što počneš mora imati početak i kraj, a kraj bude onda kada budu svi uvidjeli da nije normalno da radiš, živiš i stvaraš društvo u kojem je normalno da radiš i ne primaš plaću mjesecima. Svi bismo se skupa trebali izboriti za društvo u kojem je normalno da dobivaš plaću. Ja se borim za takvo društvo i za svakog čovjeka jer mislim da su svi jednako važni. Velika mi je želja i neću odustati od nje, a to je da mi „mali ljudi“ hodamo uzdignute glave, a ne da zbog prevaranata hodamo spuštene glave, a oni su ti koji se trebaju sramiti. Mi smo ljudi krivi jer smo dozvolili da radimo za tajkune i političare i da samo oni žive dobro, a mi živimo od plaće do plaće, pod uvjetom da imaš sreće da ti plaća bude isplaćena. Političari bi trebali biti u službi naroda.“
Pitamo ju smatra li da je to što priča idealizam – nešto nemoguće.
„Ma moguće je, moguće. Samo kada bi ljudi digli svoj glas, kada bi žene digle svoj glas. Ja sam ga digla. Možda nisu svi čuli, ali netko je. Kada sam ostala bez posla u 54. godini i bez svojih sedam plaća i kada su me spustili na dno, digla sam glas. Cijeli život sam pošteno radila i bila vrijedna radnica, ponosna sam žena i nisam htjela da mi netko da nešto što nije moje. Tražila sam posao, a poslodavci su mi govorili da sam prestara. Rekli su mi da sam baba, spustili mi glavu nakratko i to me je pokrenulo. Mi smo pokazale tim ljigavcima s našim revijama na koje dolaze žene iz svih mogućih slojeva društva. Od spremačice do ravnateljice, od novinarke do odvjetnice, nema tko nije prošao našom pistom. A znate zašto? Da im pokažemo da ženska vrijednost nema rok trajanja, da smo mi uvijek dobre i da mi uvijek vrijedimo. Borit ću se do kraja života da žena bude priznata, da joj se ne gleda na razgovoru za posao dužina suknje i koliko ima godina, nego samo koliko vrijedi i želi li i može raditi“, odgovara nam.
Stvari se moraju mijenjati, napominje, ne možemo više živjeti u vremenu kada žena misli da mora šutjeti i trpjeti. „Ali moraš se sama odlučiti da se boriš za bolje“, ističe.
Najveće poniženje tih mučnih dana bilo joj je čekati na Črnomercu u redu za besplatnu kartu za prijevoz. „Bila je kolona i prolazili su ljudi, netko te pogleda sažaljivo, a netko ljutito jer misli da si mu na teret. Da sam mogla iskopala bih rupu i zakopala se u nju da me nitko ne vidi. Nisam nikad prosila i to me je jako boljelo. Rano sam ostala udovica s dvoje male djece i naučila sam postići sve sama sa svojih deset prstiju.“
Foto: Članovi/ce Udruge Kamensko
Trnovit put do udruge
Kasnije je u Institutu Ruđer Bošković dobila posao koji nije imao veze s njezinom strukom nakon što ju je odbilo desetak poslodavaca i tih godinu dana rada joj je, priznaje, bio najljepši radni vijek. Nakon toga je otišla u mirovinu. Ali i dalje nije mirovala. Imala je viziju koje se nije bila spremna odreći. Svaki dan dolazila je u prostor današnje udruge. Sada u udruzi radi pet bivših radnica tvornice Kamensko, jedna iz bivšeg TDR-a i jedna žena iz Slavonije.
„Ne gledam je li to Kamensko, cijela Hrvatska je Kamensko. Kada je TDR propao zaposlila sam dvije gospođe jer nisam htjela da prođu taj put koji smo mi prošle. Jedna je otišla prošle godine u mirovinu.
No, put do današnje udruge nije bio nimalo lak.
„Kada smo krenule uređivati prostor udruge dogodila se je poplava, pukla je cijev pa smo opet sve izgubile, a ja sam slomila nogu. Bila je zima, a ja sam po ledu i snijegu svaki dan dolazila s gipsom do koljena da one ne odustanu. Nismo imale grijanje, tresle smo se i spašavale smo se koliko smo mogle. Radile smo od stiropora kuglice za bor da skupimo za režije jer mi od prvog dana sve plaćamo jer samo tako možeš biti slobodan. Ako ti netko nešto pokloni onda moraš raditi kako on hoće, a mi smo htjele ostati svoje i išle smo težim putem, ali smo hodale uzdignute glave. Snagu mi je dao ženski inat i prkos. Žena je sve – i domaćica i majka i radnica – ona je sve. Ona je kraljica. Da žene imaju moć odlučivanja i stvaranja živjeli bismo u društvu gdje bi svima bilo puno bolje. Sigurna sam u to. Poslije naših revija znale smo imati tribine za osnaživanje žena. Svaka je žena u nečemu dobra, govorila sam im „pa hajde, odi s tim i bori se za to“. Najgore je ne raditi ništa i tonuti u depresiju. Znali su mi govoriti da nisam normalna jer volontiram, ali ne razumiju da volontiranje donosi prilike. Nisam mogla zamisliti da se zatvorim u kuću i venem“, priča nam.
Prvo su u udruzi počele održavati edukacije jer materijala za rad nije bilo. Stizale su im tada mašine od građana koji su im željeli pomoći.
„To nisu bile industrijske mašine, nego kućne koje nam je netko dao jer je osjetio da nam treba pomoći. Osjećala sam odgovornost da s tim mašinama nešto treba napraviti. I tako je došlo do edukacija. Nema tko nije prošao kroz našu radionu. Onda smo počele raditi popravke jer smo morale doći do novaca. Paralelno s tim smo nalazile načine da od doniranih materijala napravimo naše uratke. Tako smo krenule s revijama jer sam htjela da se vidi koliko te žene znaju i mogu i da nisu zaslužile onu sramotu.“
Pomoć je pomalo počela pristizati, ali do pomoći ne bi došlo, ističe Đurđa, da nije bilo dobrih novinara i novinarki.
„Mediji su bili na našoj strani, bili su naš glas i ne bismo ništa uspjele bez medija. Oni su bili moj pokretač. Kao da je to bio naš zajednički cilj i put. Nisam nikada zaboravila da su bili uz nas kada je bilo najteže.“
Na početku nisu imale novaca ni za markice da pošalju molbe za financiranje projekata, skupljale su lipe, kako je koja imala. Đurđa je znala sate provesti nadajući se da se neka kuna otkotrljala iza kauča. Bezuspješno, nažalost.
„Pa onda dobiješ negativan odgovor, odnosno, da te neće financirati. Danima sam plakala. Onda sam zvala Burzu da se nađe način da se zaposle dvije, tri žene kojima je najteže. Hranu smo dijelile kako je koja imala, moja kćer bi nam znala donijeti hranu, ali nisam niti na pet minuta odustala. Moralo je i te žene usavršiti jer su trideset godina radile na lančanoj normi. Dakle, sve te godine je jedna žena samo ušivala rukav. Morale su naučiti krojiti, znati napraviti odjevni predmet. Prvo su rekli da osoba mora biti dvije godine nezaposlena da bi ju se moglo zaposliti. Pitala sam ih koja budala je pisala taj zakon i rekla sam im da nađu način. I jesu. Pa smo onda prvo zaposlili ženu koja je bila žrtva nasilja.“
Žene u Kamenskom su, kaže nam, radile po logorskom tretmanu, nisu znale za bolje nego spustiti glavu i raditi u nenormalnim uvjetima.
„Kada smo osnovale udrugu i kada smo krenule u taj naš projekt preživljavanja imala sam viziju da kada ta žena dođe na posao da dođe sretna, da si skuha kavu, ako je imala loš dan da ode prošetati pa se tek onda vrati na posao. Ako si sretan onda stvaraš i sve je puno lakše nego kada si pod stresom i u grču. Nisu se na početku mogle opustiti jer im je toliko bilo usađeno da moraju raditi robovski. Sada se to ipak promijenilo. Sada čujem smijeh i da su vesele, a to se nije moglo čuti u bivšoj tvornici.“
Podsjetimo, 426 žena je dobilo otkaz u Kamenskom. Većina, kaže Đurđa, danas ima mirovinu od otprilike 900 kuna. Đurđa u udruzi od prvog dana volontira, u mirovini je. Nije velika mirovina, kaže, ali je redovna.
Foto: Đurđa Grozaj – U radionici Udruge Kamensko “oživio” je plavi kaputić kojega je u vukovarskoj koloni 1991. nosila uplakana djevojčica, danas autorica zbirke pjesama “Moja rijeka suza” Željka Mitrović Jurić.
Odrastanje u siromaštvu
Najviše ju i dalje vesele – sitnice. Surađivale su s kazalištima pa znaju dobiti karte za predstave. Jako vole ići u kazalište, prijašnjih godina nisu si mogle priuštiti da odu na predstave ili u kino.
„O tome sam cijeli život maštala, a bilo mi je nedostupno jer kada ostaneš sama s dvoje male djece i kreditom, malom plaćom, onda nemaš tu privilegiju da sebe staviš na prvo mjesto. Hrabrila sam se sve te godine da ću kada ostarim raditi neke stvari za sebe. Nisam ja imala neke bijesne želje. Maštala sam o tome da idem u kino i na more, da hodam plažom i da me valovi zapljuskuju i takve sitne radosti. To me motiviralo da ustrajem i da ne odustanem. Moramo se voljeti više, kada se voliš onda se i boriš za sebe i ne dozvoljavaš nikome da te gazi. Rekla sam si davno, ako uspijem reći da mi je sat vremena lijepo, onda je sva borba vrijedila“, kaže nam.
Đurđa je odrasla u siromaštvu, do dvadesete godine nosila je tuđu iznošenu odjeću: „Ja sam sebi dala riječ već kao djevojčica da ću kada odrastem imati toliko haljina da ih neću imati kada sve nositi. To obećanje sam si ispunila.“
Pandemija je i njima pomrsila planove, ali spasio ih je veliki projekt šivanja zaštitnih maski. Veselile su se planiranoj reviji koju su trebale imati na svečanom otvaranju vodotornja u Vukovaru. Revija će, ipak, pričekati neka bolja vremena. No, nade u bolja vremena i planova za budućnost ne nedostaje.
„Imamo želju napraviti svoju liniju s kojom želimo pokazati da je svaka žena lijepa. Naša svaka revija se zove „Jednako lijepa“ – i ona od 18 i ona od 65 godina. Želja nam je i da nam dođe još neki projekt jer imamo još jako puno toga za pokazati. Oduvijek je ženski rad manje vrednovan, pogotovo rad u tekstilu. To je jako težak rad, a toliko podcijenjen. Tako je otkad znam za sebe. Svi vole biti obučeni, nitko ne hoda gol pa mi nije jasno zašto je to tako. Nažalost ili na sreću, strašno volim svoj posao, koliko god da je težak uvijek ću se boriti za njega, da se počne drugačije vrednovati i cijeniti“, zaključuje za naš portal žena o kojoj nikada nije dovoljno pisati i govoriti. Đurđina borba za ženska prava, pravo na rad i dostojanstvo čovjeka, kako to obično biva s velikim ljudima, zalog je za nesigurnu budućnost. Njezinu priču ne smijemo zaboraviti – jer se borila za sve nas, za našu djecu, za zdravo društvo i pravedan svijet.
