Piše: Nikolina Blažanović
Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca u suradnji sa sisačkim Gradskim kazalištem priprema predstavu „Što žena umije“. Predstava je napisana po istoimenoj humoreski Marije Jurić Zagorke, a bavi se žensko-muškim odnosima, feminizmom i ženskom emancipacijom u vrijeme slavne spisateljice. O ovoj, za slavonski kraj, pomalo neobičnoj temi predstave, razgovarali smo s redateljicom Biljanom Čakić.
„Što žena umije“ prvi je dramski tekst Marije Jurić Zagorke praizveden u siječnju 1901. godine u Zemaljskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Iste godine je objavljen i u sarajevskom časopisu „Nada“. Prikazuje mladu plašljivu Ružicu koja želi na ples, ali joj to ne dopušta njezin ukočen i ženskom emancipacijom zaplašen suprug Mirko. Mirko, naime, smatra da prva žena treba sjediti doma, brinuti se za kuću i muža, a ne misliti. Uz prijateljicu Anku, njih dvije ipak uspijevaju u svom naumu i Mirko na kraju izgubi nadmoć nad Ružicom. Ovaj dramski tekst Zagorka je potpisala s tri zvjezdice i voditelji HNK-a su tada mislili da je tekst napisala dama iz ugledne zagrebačke obitelji. Predstava je bila iznimno uspješna dok se nije saznalo da ju je napisala Zagorka, ali su uz nju ipak stale progresivne đačice/i i studentice/i.
Ovaj ukratko ispričan koncept djela Marije Jurić Zagorke prenesen je u današnje vrijeme prožet satirom i duhovitim replikama. Osim žensko-muških odnosa, predstava će se baviti i napetim odnosima između pisaca. Redateljica predstave je Biljana Čakić, scenograf Davor Molnar, kostimografkinja Zdenka Lacina, a dizajn plakata i programske knjižice izradila je Mirela Andabak. U predstavi glume Matea Marušić, Selena Andrić, Vladimir Andrić, Vedran Dakić, Zorko Bagić i Nataša Veselinović. Premijera predstave najavljena je za 5. ožujka.
„Ta ideja se rodila dok sam snimala film o Zagorki. Puno puta sam spomenula kako bih rado napravila predstavu o Zagorkinom prvom kazališnom komadu – “Što žena umije”. Ideja je sazrijevala dugo godina i tek u Vinkovcima, ravnatelj GK Joza Ivakić Zdenko Rečić, shvatio je potencijal i, usudila bih se reći, važnost te ideje. Mala smo zemlja, mislim da je važno govoriti o našim velikanima poput Zagorke“, kaže nam redateljica predstave Biljana Čakić.
U nekoliko riječi približava nam svoje novo djelo: „Predstava je prvenstveno komedija. Junaci su dva mlada bračna para. Prvi par je iz Zagorkinog prvog kazališnog komada (1901.) – Ruža i Mirko koji žive u doba secesije, dok smo još bili dio Austro-Ugarske monarhije. Drugi je suvremeni bračni par – Nera i Siniša, nazvani po junacima Zagorkine “Gričke vještice”. Radi se o muško ženskim odnosima. Tu se pojavljuju A. G. Matoš kao protivnik ženske emancipacije i protivnik Zagorkine književnosti. Zatim Mira Kočonda i Zofka Kveder, Zagorkine suborkinje za ženska prava. Oni su zajedno sa Zagorkom došli iz mrtvih kako bi vidjeli što se danas događa s muškarcima i ženama. I s voljenom Hrvatskom. Došli su vidjeti i kakav utjecaj na modernog čovjeka, Hrvata, su imala njihova djela.“
„Nastojim staviti publiku u položaj aktivnog, inteligentnog istraživača, ne namećući mu eksplicitno svoje stavove. U slučaju predstave „Što žena umije“ jedan dio teksta istražujem s glumcima koji su sjajni. Ne razmišljam o reakcijama, već da ljudima nešto dam, zajedno s cijelim ansamblom. Najbolja reakcija bi bila da dođu u kazalište vidjeti predstavu“, ističe Biljana.
„Nikako neću pogriješiti ako poanta predstave bude – ljubav, koja je važnija od svih; pokreta, uvjerenja, lijevih, desnih, umjetničkih pravaca, socijalnih razlika, vlada, vladavina, zakona – svega. A Zagorka je iskreno voljela ljude. Voljela je Hrvatsku i ovaj narod sa svim onim užasima koje su joj napravili. Voljela nas je i to pokazivala kroz svoja djela. To bih nekako htjela da dopre do publike“, govori nam.
Sama se već dugo godina bavi Zagorkom i njezinim radom i pročitala je njezine članke i priče iz novina od početaka pa sve do Drugog svjetskog rata. Redateljica je bila znatiželjna kako bi publika reagirala na isti tekst danas jer, kako kaže, „neke stvari se danas zovu drugim imenom, a ništa se bitno nije promijenilo od Zagorkinog vremena“.
„Kao i Zagorki, bitan mi je humor i razumljivost širem sloju ljudi, čak i za one koji inače ne idu u kazalište. Moguće da će zbog Zagorke i oni otići pogledati našu predstavu. Osjećam veliku odgovornost kad spominjem imena velikana poput Matoša. Nastojim biti pažljiva i držati se onog što su rekli i napisali. Matoš je umro relativno mlad, nesretno zaljubljen i tko zna, da je poživio, kako bi se postavio prema ženama i emancipaciji. Možda mu je život završio u fazi velikog razočaranja u ljubav i žene, a kasnije bi razmišljao drugačije. Što se tiče Mire i Zofke, kao i mnogih drugih zaslužnih žene, želim ih spomenuti jer su nas zadužile svojim radom, a povijest ih je zaboravila“, kazuje. U tom kontekstu spominje Miru Kočondu koja se, kao predsjednica Udruge za ženska prava, za vrijeme recesije tridesetih borila protiv odluke kralja Aleksandra da zbog uštede otpusti sve žene.
Biljana Čakić s glumcima na setu
Redateljica nam govori da je snimanje filma o Zagorki bio trnovit teren, ali da je iznimno sretna što ga je prošla jer je tada upoznala zadnje živuće osobe koje su poznavale Zagorku. Njih danas više nema, a Biljana nam kaže da 30 posto stvari nije, niti bi bilo, istraženo. Imala je priliku razgovarati i s Matoševim nećakom koji je poznavao Ivanu Brlić Mažuranić te bio prisutan kad je ona prekinula svoj život. Tako je, kaže, saznala i tajne Jurjevske ulice gdje su živjele mnoge poznate osobe onog vremena pa tako i Zagorka, Matoš i Strossmayer.
S redateljicom Čakić razgovarali smo i o položaju žena u Slavoniji. „Slavonija je vojna krajina i tu su žene odgajane da dočekuju muževe s ratišta. Rađaju sinove, podižu ih i sve žrtvuju za njih, a onda oni odlaze poginuti u nekim tuđim ratovima, za nečije glupe ambicije. To je dio kolektivne svijesti. Mi smo nevidljiva granica između Istoka i Zapada, raskrsnica puteva obilježena masovnim grobnicama“, započinje Biljana.
Dodaje i da je o tome govorila i kroz svoj film „Dečko kojem se žurilo“. (Intimni film o redateljičinoj potrazi za bratom nestalim 1991. tijekom rata u Hrvatskoj dobitnik je vrijednih nagrada među kojima je i godišnja nagrada Vladimir Nazor, a 2001. bio je hrvatski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji dokumentarnog filma.)
„Bila sam vrlo mlada kad sam to shvatila. Odlučila sam da neću biti žena – supruga, nego žena – ratnica. Naravno, kroz umjetnost. Upravo su nam Zagorka i žene poput nje otvorile vrata slobodi. Danas žene imaju izbora i njihova je odluka hoće li će proći kroz ta vrata. Same odlučuju koliko će biti slobodne, uspješne i ravnopravne. Vjerujem da je nekom iz Slavonije, s takvim genetskim kodom, težak put, ali nije nemoguć kao prije nekih sto godina. I manje“, nastavlja.
Kako je predstava vezana uz pojam feminizma, zanimalo nas je kako redateljica misli da će na taj „natovaren“ pojma reagirati prvenstveno slavonska publika. „Što se tiče feminizma, ne volim pripadati nikakvom pokretu jer se onda moraš držati nekih ladica i uvjerenja iza kojih možda ne stojim. Zagorka je bila među prvim borkinjama za ženska prava i zalagala se za ravnopravnost. Nikako nije bila pobornik radikalnih feminističkih stavova kakve su imale njene kolegice Mira Kočonda i Zofka Kveder. Osobno imam poteškoća s tim hrvatskim prokletstvom trpanja u ladice. Univerzalan jezik umjetnosti, ne trpi ni lijeve ni desne, ni pravaše, ni narodnjake, ni ustaše, ni partizane. Zagorki je uništilo život to što nije pripadala ni jednoj strani. Probala je razumjeti i prihvatiti čovjeka sa svim što jest i nije se priklanjala nikakvim pokretima. Još jedan razlog zašto se toliko bavim njom“, objašnjava.
Redateljica i scenaristica Biljana Čakić diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu da bi potom karijeru nastavila kao ratna izvjestiteljica i snimateljica Radia 101. Nakon završetka studija na Europskom filmskom koledžu u Danskoj vratila se u Hrvatsku i posvetila snimanju dokumentarnih filmova. Foto: Neja Markičević / ustupila B. Čakić
Biljana Čakić bila je jedna od prvih redateljica u Hrvatskoj, prva Hrvatica dokumentaristica kandidatkinja za Oskara, prva koja se za svog vremena probila na međunarodne festivale i dobila niz priznanja i nagrada. „Danas to ne zvuči kao nešto posebno, ali u počecima hrvatske kinematografije sam odigrala važnu rolu. Od tada ne mogu dobiti novac iz proračuna za svoje filmove. Snalazim se tako da radim niskobudžetne filmove financirane na razne načine. Imala sam tu čast da mi je zabranjen vrlo uspješan film „Pedesetogodišnjak u pubertetu“ o našem jedinom oskarovcu Dušanu Vukotiću i Zagrebačkoj školi crtanog filma. Nekoliko dragih kolega, kazališnih i filmskih kritičara, su mi rekli da ne smiju pisati o meni. Helena Štimac Radin, predstojnica Vladinog ureda za ravnopravnost spolova, nakon zajedničkog uspjeha s filmom „Zagorka“ sa žaljenjem mi je rekla kako joj je zabranjeno dalje sufinanciranje mojih filmova… I tako u nedogled… Postigli su samo to da sam se konačno okrenula umjetnosti. Poradila sam na stilu i čistoći izraza te radim više nego ikad. Režirala sam filmove i izvan Hrvatske i za njih dobila međunarodna priznanja“, kaže.
„Za taj težak put u svom poslu ne mogu svu krivnju svaliti na druge, nisam se ni ja snašla. Bila sam premlada kad sam snimila svoj prvi veći film koji je preko noći postao klasik. Išla sam neuobičajenim putevima, nisam imala nikoga iza sebe i morala sam se nositi s posljedicama rata. Naravno, kao žena nisam imala prava na PTSP. Poslije filma „Zagorka“ su me neki filmaši znali zaustaviti na cesti i urlati na mene. Pjenili su se o nekim milijardama, o tome kako sam ja dobila taj film, a ne oni i slično. Nekoliko puta sam probala reći kako ja ništa nisam dobila. Film sam radila u svom aranžmanu, sa sponzorima. Snimala sam ga sedam godina tijekom kojih je stradala kartica mog bivšeg supruga (zato je bivši), ali sam odustala od objašnjavanja. Bilo je strašno. Kako sam se samo usudila, na svoj račun, snimiti film o Zagorki!? Prekršila sam neka nevidljiva pravila i rezultat je bio – izgon. Jednom je moj prijatelj novinar rekao kako je mislio da su novinari najgori ljudi u hrvatskoj, dok nije upoznao filmaše“, govori nam.
U Hrvatskoj je nakon Drugog svjetskog rata igrani film režirala samo Snježana Tribuson. Njih dvije su, zajedno s Vladinim uredom za ravnopravnost spolova i producenticom Magdalenom Petrović, dvije godine za redom organizirale okrugle stolove na temu ravnopravnosti u igranom filmu. Tražile su i da u selekcijskim komisijama HAVC-a budu žene. Godinu nakon, žene su počele snimati filmove koji su se pokazali uspješnijim od filmova muških kolega. „Nazočne su bile Mira Furlan, Milena Dravić i mnoge uspješne i značajne žene iz svijeta filma. Ja sam predložila neke predavačice, a one su zabranile da govorim na svom okruglom stolu. Ja sam svejedno govorila. Rekla sam i o seksualnim ucjenama koje sam doživjela od moćnika. Tamo prisutni muški kolege su urlali na mene i vrijeđali me. Sljedeće godine u okviru Pulskog filmskog festivala organiziran je međunarodni okrugli stol. Mene nisu ni pozvali, a u to vrijeme bilo nas je nekih osam hrvatskih redateljica“, ističe.
Upućuje i kritiku svojim kolegama: „Nekoliko zadnjih godina zaredom su se organizirali okrugli stolovi na temu ravnopravnost u hrvatskoj kinematografiji u kojem su predstavnici Društva hrvatskih filmskih redatelja, uključujući moje kolegice koje su bile na mojim okruglim stolovima, za medije tvrdili kako se tako velika stvar događa prvi put. I naravno, problema nema. Za mene je rezultat – silna mržnja pojedinih kolega. Ne žele mi financirati filmove. Kolege okreću glavu i bježe od mene da ih netko ne bi vidio sa mnom. Jer bi i njih mogla zahvatiti Zagorkina karma… Meni osobno poslije rata i snimanja po masovnim grobnicama to i nije neki poseban problem. Jedino mi je teško što ti isti ljudi dobivaju svakih nekoliko godina silne milijune za filmove, a nisu u stanju tom narodu vratiti. Mi filmaši smo najodgovorniji za stanje duha u našoj zemlji. Dokumentaristi su obavili taj posao i spadamo među najbolje u Europi, a ostali se bave svojim egom.“
Za kraj smo s Biljanom razgovarali o pokretu „Nisam tražila“. Kaže da se sama susretala s nasiljem svih vrsta i na svakom koraku, ali da je s time naučila živjeti te da nije ni razmišljala o prijavama. „Rat i ratni zločini su mi bili toliko strašni, da mi se moji osobni problemi te vrste nisu činili važnima. Jednom sam producenta sapunice prijavila Društvu hrvatskih filmskih redatelja i taj tren su me kolege zaštitili. Stvar se okrenula kad sam kao druga žena u Hrvatskoj dobila novac za debitantski igrani film. Slijedio je linč od kojeg se još ni danas nisam oporavila“, započinje Biljana i nastavlja: „Nakon tog igranog filma, jedna stara, iskusna filmašica mi je rekla: „Znam da se osjećaš silovano sto puta. Sve smo mi to prošle.“
„Moj način nošenja s nasiljem bilo je pisanje. Prije desetak godina napisala sam scenarij o posljedicama maloljetničkog seksualnog nasilja. Od tada, moji uvaženi kolege selektori, koji su ocjenjivali taj scenarij, sjede po kavama i pričaju gadosti o meni. Ne samo da nisu prepoznali temu kao gorući problem, nego su od mene napravili neku frikušu i perverznjaču. To ismijavanje traje već godinama. Ne smeta mi jer sam navikla, ali mi je nevjerojatna tolika ograničenost duha i nedostatak empatije. Još mi je nevjerojatnije da takvi ljudi imaju moć određivati kakvi će se filmovi raditi i tko je vrijedan novca poreznih obveznika. Tako nastaje niz skupih, hrvatskih, igranih filmova koji ni ovoj ni budućim generacijama ne znače ništa. Strah me za žene koje su se usudile progovoriti o seksualnom nasilju jer će im suditi ljudi poput tih selektora“, kazuje.
„Znam kolika je hrabrost bila potrebna da se progovori o tome. Za mene su te žene junakinje. Jer, kad se sve stiša i mediji umuknu, one ostaju same. I obilježene do kraja života. Po mom iskustvu odmazda slijedi, a spasile su puno života. Kad se dogodi tako nešto, čovjek zombira, živ je, a ne živi više. Mehanizmi prepoznavanja i pomoći žrtvama nasilja, gotovo da ne postoje na ovim prostorima. Znam iz prve ruke jer sam surađivala s udrugom Ženska soba“, za kraj dodaje Biljana.
