Piše: Nikolina Blažanović
Prije su organizacije bile isključivo birokratske, autoritarne i hijerarhijske. Danas su se stvari promijenile te su one postale fleksibilnije, decentraliziranije i manje formalne. S tom promjenom treba doći i do promjene načina vođenja s obzirom na to da žene i muškarci imaju različite stilove vodstva. Znanstvenice/i ih zovu „ženskim“ i „muškim“ stilovima vodstva. Naravno, ovo nisu zadanosti sve za žene i muškarce, ali se vodstva ovako najčešće ocrtavaju.
Žene su općenito bolje u neverbalnoj komunikaciji, čitanju emocija, komunikaciji s ljudima, pružanju pomoći i davanju savjeta. Muškarci su nezavisniji, samopouzdaniji, ambiciozniji i agresivniji. Socijalizacija i odgoj pojačavaju ove djelomično tradicionalne, a djelomično genetski određene osobine. Djevojčice se gledaju kao krhke, osjećajne i popustljive, a dječake se odgoja da budu nezavisni, aktivni, asertivni i neemocionalni.
Dokazano je da se žene i muškarci razlikuju s obzirom na radna obilježja. Muškarce obilježava konkurentski i individualni stil rada, nerado priznaju pogreške te su u odlučivanju racionalniji i analitičniji. Više su usredotočeni na izvršenje zadatke, rezultate i cilj, a žene na procese i međuljudske odnose te međusoban tretman. Uz to, muškarce češće motiviraju ekstrinzični motivi kao što su novac, moć, status, priznanje i napredovanje, a žene intrinzični kao što su osobni rast, pomaganje drugima i samoispunjenje. Žene obilježava kooperativan i kolektivistički stil rada. Ne boje se priznati pogrešku, sklonije su intuitivnijem rješavanju problema i kompromisima. Uz to su aktivnije slušačice i smatraju da je razgovor bitan za koheziju i dobre odnose.
U istraživanjima su i prepoznati i različiti stilovi vodstva žena i muškaraca. „Ženski“ stil vođenja je participativni, demokratski, transformacijski, egalitarniji, prijateljski, interaktivni i suradnički. Vođice se vole konzultirati sa zaposlenicama/ima i potaknuti ih na sudjelovanje u odlučivanju. Probleme nastoje riješiti suradnjom i izbjegavanjem sukoba te kompromisnim rješavanjem sukoba. Također vole znati informacije o svojim zaposlenicama/ima i žele izgraditi iskrene međuljudske odnose. Imaju razvijene dobre interpersonalne vještine i potiču participaciju na svim razinama. Uz to se orijentiraju na moć osobne prirode, a ne položajne, horizontalno i vertikalno distribuiraju informacije i moć, potiču razmjene informacija, potiču samopoštovanje i entuzijazam te timski rad.
„Muški“ stil vođenja je autokratski i transakcijski. Oni centraliziraju autoritet, izdaju zapovijedi i očekuju izvršenje. Na ostale zaposlene gledaju kao suparnice/ke, njihova moć temelji se na poziciji koju zauzimaju u hijerarhiziranom okruženju. Manje su im bitni međuljudski odnosi i na ljude više gledaju kao sredstva za ostvarivanje ciljeva te su skloniji kritikama, nego pohvalama.
Najbolji trenutni primjer prednosti ženskog vodstva je COVID-19 pandemija u kojoj su se političarke na čelu država puno bolje snašle. Ova pandemija se pokazala kao dosta komplicirani problem u kojem su vođice bile spremnije na veće ekonomske rizike s ciljem zaštite ljudskih života. Upravo su se njihov slojeviti pristup komunikaciji, proaktivnost, inovativnost i timski rad pokazali kao dobitna kombinacija.
