Piše: Nikolina Blažanović
Prije dvije godine hrvatska je javnost imala priliku putem dokumentarnog filma Generacija inspiracija upoznati Helenu Floreani, sestre Jonu i Niku Važić te njihovog mentora, profesora Tomislava Pandurića, sjajne djevojke osvajačice svjetske nagrade i jedne od najuspješnijih robotičarki u Hrvatskoj. Zanimalo nas je gdje su i čime se naše mlade robotičarke bave danas.
Petnaestogodišnje Helena i Nika i godinu dana starija Jona pohađaju III. gimnaziju u Osijeku. Ovoj dobro uigranoj ekipi nedavno se pridružila i Laura Hana Jaić, učenica II. gimnazije. Sve je počelo upravo s profesorom Pandurićem i školom u kojoj su naše robotičarke došle u dodir s informatikom, programiranjem i robotikom.
Na pitanje kako se rodila ljubav prema robotici Helena odgovara: „Profesor Pandurić me ‘nagovorio’ da se pridružim robotičkoj grupi i već mi je od prvog dana programiranje robota bilo nešto najzanimljivije.”
Nika se s osnovama programiranja upoznala na satima informatike i pitala profesora postoji li neka izvannastavna aktivnost kojoj bi se mogla pridružiti, a njezina sestra Jona se upravo preko njezinih priča odlučila pridružiti. Laura Hana nam kaže da ju je robotici privukao način rada i projekti, a da su joj najzanimljiviji izrada robota, odnosno ožičenje i unutarnje komponentne.
Izložba mladih inovatora 1. mjesto – prof. Pandurić, Helena, Jona i Nika
Do sada su djevojke sudjelovale na raznim projektima i natjecanjima. Nika je od 6. do 8. razreda kao učenica OŠ Franje Krežme Osijek sudjelovala na školskom, županijskom i državom natjecanju iz tehničkog u kategoriji robotsko spašavanje žrtve. Ostvarila je 1. županijsko mjesto sve tri godine, a na državnoj razini 6. i 10. mjesto. Zadnje godine zbog pandemije nije mogla sudjelovati. U 6. razredu je sudjelovala i na natjecanju Hackathon Robocode na kojem je osvojila prvo mjesto i robota s kojim se nastavila natjecati. Nika i Jona sudjelovale su i na svjetskom natjecanju u Kini. Na tom natjecanju osvojile su nagradu za najbolju modifikaciju na robotu i bile su najbolji međunarodni tim u svojoj kategoriji.
Jona i Helena sudjelovale su na nekoliko IRIM-ovih IoT projekata. Jedan takav, njima iznimno drag, je projekt pod nazivom „Pametno osvjetljenje“. One su, uz još nekoliko djevojaka iz 4. razreda, sudjelovale na međunarodnom Minecraft natjecanju te edukaciji o umjetnoj inteligenciji pod vodstvo mentorice profesorice Ivane Ivošević. Ono se ticalo okoliša, trajalo je dva dana te se sastojalo od predavanja i zadataka koje su rješavale nakon predavanja. Završni je zadatak bio predstaviti rješenje za problem istrjebljenja neke životinjske vrste i kako bi u rješavanju tog problema koristile umjetnu inteligenciju. Sudjelovale su i u Croatian Makers ligi na kojoj su ostvarili odlične rezultate.
Projekt “Izradi! R2D2”
Djevojke su s profesorom Pandurićem upravo završile s najnovijim projektom „Izradi! R2D2“ u kojem su izrađivale digitalne igračku – robota R2D2. Izvor inspiracije bili su im Ratovi zvijezda, a robot na razne načine može zabavljati korisnice/ke. „Može mijenjati boju svjetleće led diode pomoću spektra boja, puštati tematsku pjesmu Ratova zvijezda ili nasumične zvukove, pomjerati glavu te se kretati po površini, i to sve pomoću mobilne aplikacije. Helena je bila zadužena za programiranje, a Hana i ja za tehnički dio projekta gdje je Hana većinom sklapala i sastavljala dijelove robota, a ja sam se bavila lemljenjem i spajanjem žica. Profesor Pandurić pomagao je gdje god nam je trebala pomoć, bilo u programiranju ili tehničkom dijelu“, opisuje Jona.
Laura Hana Jaić
Za to vrijeme Nika kao pomoćna mentorica pomaže pripremiti učenike osnovne škole za Croatian Makers robotičku ligu: „Iako smatram da profesor radi većinu posla, drago mi je da mi je pružio priliku da budem pomoćni mentor i pomažem u radu s ostalim učenicima. Uglavnom se trenutno ne smijemo nalaziti te se za natjecanje pripremaju putem Zoom poziva na kojim im ili profesor ili ja odgovaramo na pitanja i pomažemo ukoliko je potrebno. Zajedno prolazimo kroz vježbe i pripremamo za natjecanje koje oni zatim moraju rješavati. Posljednjih nekoliko poziva sam uglavnom ja radila s njima jer je profesor bio zauzet s ostalim učenicima i radom oko projekta. Volim raditi s njima jer imaju isti interes pa mi je drago kada im mogu objasniti ukoliko nešto ne razumiju jer sam sama dosta dugo radila u istom programskom jeziku.“
Naglasile su kako im je bilo zadovoljstvo sudjelovati u projektu „Generacija NOW“, ali da nakon njega ipak nisu dobile podršku kakvoj su se nadale. No, isto tako kažu da ih to ne sputava jer uspijevaju uz dobru podršku i mentorstvo. Trenutna pandemija je također puno utjecala na njihov rad. Sastajali su se preko Zoom-a, a mnoga natjecanja i projekti su i otkazani.
„Zadnje vrijeme je bilo dosta turbulentno u našem radu, prvenstveno jer u vrijeme izlaska filma i svjetskog natjecanja na kojem smo sudjelovali ja sam promijenio radno mjesto pa sam izbivao izvan Osijeka te nam je bilo teško organizirati se. Onda nas je zapala ova nesretna pandemija pa smo i tu bili prisiljeni raditi udaljeno (online) bez susreta što je u našem području iznimno zahtjevno te su brojni projekti stali. Ipak, popuštanje mjera u posljednje vrijeme i to što sam ponovno isključivo u Osijeku omogućili su se ipak povremeno i nalazimo iako dio stvari i dalje obavljamo online. Podrška u radu je prisutna od onih koji su nas i ranije podržavali, posebice Zajednice tehničke kulture grada Osijeka, a sada i s „mladim snagama“ u novoj školi imam izvrsnu podršku unutar kolektiva i ravnatelja tako da je ugodno za raditi. Također, posebno bih istaknuo roditelje učenika koji su nam oduvijek najveća podrška i koji nam pomažu koliko je potrebno te podržavaju naš rad“, kaže profesor Pandurić.
Makex 2019. ChongQing Kina, nagrada za najbolju modifikaciju robota
S djevojkama smo razgovarale i o budućnosti. Helena se dvoumi između FER-a i Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta, a ostale kažu da bi još voljele razmisliti. No, smatraju da će robotika ostati njihovo područje. Uz robotiku, Helena se bavi odbojkom i čitanjem o povijesti 20. stoljeća, Laura Hana crtanjem, a Jona i Nika volontiraju u Crvenom križu.
Zanimalo nas je i kakav je interes među njihovim kolegicama i prijateljicama. „Većina djevojaka i nije baš zainteresirana za robotiku. Mislim da se robotika čini vrlo teška pa zbog toga odbija mnoge. Robotika je i zabavna i ponekad teška, ali je zanimljiva“, smatra Laura Hana. „Dosta prijateljica kaže ‘wow to mi se čini baš zanimljivo’, ali uvijek ostane samo na tome“, govori Helena.
Nika i Jona pak smatraju da je ovo područje sve popularnije jer je tehnologija velik dio naših života. Jona kaže da je njezinim prijateljicama ovo područje iznimno zanimljivo i da im je žao što se prije nisu pridružile, a Nika nam kazuje: „Kroz osnovnu školu se više cura zainteresiralo za pohađanje robotike kao izvannastavne aktivnosti pa sam ja to smatrala sasvim normalnim i uobičajenim tek kasnije sam zapravo primijetila kako ostali ističu to kao neuobičajenu pojavu. Svatko se u nečem pronalazi tako da smatram da je isticanje cura u ovom području kao neuobičajenom pojavom nepotrebno.“
Helena Floreani
Jona je dodala kako smatra da je projekt “STEM Kitteens” u kojem su sudjelovale jako dobar način uključivanja djevojčica u svijet robotike, ali da i mediji igraju svoju ulogu. Sve su naglasile kako je upravo dobar i aktivan profesor najbitnija komponenta.
„Smatram da veliku ulogu igraju profesori. Da nije bilo profesora Pandurića koji nas je prijavljivao za puno projekata ne bismo imale ovoliko znanja koje sad imamo. Mislim da ima puno više djece koje se želi baviti robotikom, no da nemaju svi privilegiju da postoji robotika kao dodatna aktivnost u njihovoj školi kao što smo mi imali. Iz svih natjecanja i projekata sam puno naučila, ali sam upoznala i puno novih ljudi, obišli smo i poznati Sferakon, a posebno su mi draga i putovanja“, kaže Jona.
Profesor Pandurić objasnio nam je kako nije došlo do velikog povećanja interesa djevojka za robotiku nakon filma Generacija inspiracija: “Postoje novi učenici koji su se priključili radu, kako u školi u kojoj radim, tako i u zajednici tehničke kulture u Osijeku, a interes je mješoviti. Iskreno, nije ni važno jesu li djevojčice ili dječaci, jer u radu nema neke razlike, niti postoje prepreke koje bi nekog spriječile da se uključi. Postoje stereotipi okoline u kojoj živimo. Nekakav odnos je trenutno pola-pola gledajući dječake i djevojčice, ali ipak je najvažnije da svi radimo kao ekipa i pomažemo jedni drugima. Kako oni u radu ne stvaraju te razlike među sobom, ne bismo trebali ni mi.“
Europski dan djevojaka i žena u IKT-u obilježava se svake godine posljednjeg četvrtka u mjesecu travnju. Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva promiče obilježavanje ovoga Dana s ciljem senzibilizacije javnosti o važnosti uključivanja što više žena i djevojaka u IKT i STEM područje. U tom pogledu SDURDD je u svibnju 2019. u Studentskom centru organizirao prvi okrugli stol „Postani i TI, djevojka IT!“ koji je okupio učenice iz pet zagrebačkih škola te druge IT sudionike i sudionice s ciljem približavanja STEM i IKT područja djevojkama srednjoškolske dobi. Drugi okrugli stol istog naziva održan je u veljači 2020. na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku.
Na koncu smo ga upitale kako zainteresirati više djevojaka za robotiku i STEM područje općenito. „Mislim da je ovo najteže pitanje na koje je jako teško dati konkretan odgovor. Možda ponajviše jer mi još uvijek gledamo na djecu isključivo kao na dječake i djevojčice, te ih na taj način i usmjeravamo od najmlađih dana. Nije toliko stvar u interesu djevojaka koliko je stvar u mogućnostima koje se postavljaju pred učenike danas. Veliku ulogu igra i naša percepcija, kao roditelja, rođaka, susjeda, učitelja pa i čitavog društva općenito. Ako od malih nogu djevojčice, kroz igračke i zadatke koje im dajemo, usmjeravamo prema drugim stvarima, a dječacima kupujemo igračke na daljinsko upravljanje, kockice za slaganje i slično, samim time podsvjesno ih usmjeravamo prema ili od nekog stvaralaštva i istraživanja. Također, bitno je i okruženje u školi, pristup i mogućnosti. Danas smo svjedoci brojnih uspješnih žena u STEM području (i brojnim drugim područjima), ali se mi kao društvo bavimo problemima, a ne uspješnim rezultatima, osim ako nisu iz područja sporta. Kada bi se više promovirali uspjesi poput učeničkih olimpijada znanja, učeničkih natjecanja i uspjeha koje naši učenici nižu i kada bi se to isticalo na isti način kao i uspjeh u nekog sportu, vjerojatno bi to utjecalo i na općeniti interes učenika za STEM područjem, ali i drugim područjima. To bi zasigurno povećalo i interes kod djevojčica“, naglašava profesor Pandurić.
Dodaje kako je veći problem slaba opremljenost ustanova, educiranost i volja pojedinaca za rad s učenicama i učenicima u STEM području: „Tu postoje divni projekti na našem području te edukatori koji su u svakom trenutku voljni pomoći nekome da započne s aktivnostima, ali uvijek postoji neka barijera koju je potrebno pregaziti. Ako mi, odrasli koji se bavimo edukacijom pređemo tu barijeru, često ćemo se iznenaditi kreativnošću i načinom razmišljanja koje djeca danas posjeduju. Edukator treba biti motivator, a ne puki prenositelj znanja. Ako postavljanjem problema potaknete učenike na istraživanje i savladavanje prepreka, svakim novim zadatkom njihov interes će rasti sve više i više, a vi ćete se iznova iznenaditi njihovom snalažljivošću, kreativnošću i razmišljanjem“, zaključuje profesor fizike i informatike, Tomislav Pandurić.
