Piše: Antonija Dujmović
Jedna od vrhunskih sportašica koja je uspjela izboriti status evidentne kandidatkinje za Olimpijske igre u Tokiju je naša najbolja gimnastičarka Ana Đerek. Prije dva tjedna nastupila je na kvalifikacijama Europskog prvenstva u švicarskom Baselu pa je to bio odličan povod razgovoru. Otkrila nam je pojedinosti vezane uz ovo natjecanje, što osobno misli o mogućnosti nastupanja u dugim trikoima (aktualizirano upravo na posljednjem EP-u) te kako teku pripreme za Tokio. Prisjetila se i Igara u Riju gdje je nastupila kao naša najmlađa sportašica, a osvrnula se i na interes medija za njenim privatnim životom.
„Ja sam zadovoljna svojim nastupom u Baselu iako znam bolje i imala sam boljih nastupa. Ali kad znam koliko dugo nisam natjecala i u kakvoj sam krizi bila početkom ove godine, svjesna sam da sam stvarno dobar posao odradila u Baselu i kući trenirajući, pa i na našim natjecanjima tj. CRO GYM ligama”, kaže nam Ana Đerek osvrćući se na svoj nedavni nastup na EP-u na kojem se nije uspjela kvalificirati u finale.
Osvajačica dva zlata u svjetskom kupu na parteru, u Bakuu 2018. i Osijeku 2019., priznaje da trenutno nije u najboljoj formi, no to je ne zabrinjava previše jer su pred njom dva mjeseca do Igara u Tokiju tijekom kojih stigne popraviti sve što treba da bude potpuno zadovoljna. Pripreme u proteklom periodu imale su svoje oscilacije.
„Već sam spomenula da sam bila u krizi početkom godine tako da je pripremni period bio stvarno šarolik”, kaže uz osmijeh. „Od dana kad je išlo dobro do dana kad bi svaka minuta treninga trajala jednu vječnost. Imala sam dva kola hrvatske lige i oba sam osvojila tako da sam pokazala da sam fizički spremna ali sam oba natjecanja odradila dosta nesigurno u sebe. Jedno smo trener i ja skoro otkazali jer jednostavno nisam mentalno baš bila spremna za natjecanje. Tako da je bilo puno uspona i padova za samo par mjeseci.”
Dugotrajnost pandemije uzima svoj danak u svim segmentima naših života, pa se tako i treninzi i natjecanja održavaju u značajno promijenjenim okolnostima. U iščekivanju Igara u Tokiju, zanimalo nas je kakva je bila organizacija natjecanja na EP-u u Baselu vezano uz epidemiološke mjere.
„Basel je organiziran stvarno odlično, ipak je to Švicarska, kod njih je sve na najvišem nivou. Nismo ni testove dugo čekali, svi smo dva puta testirani, mislim da se nitko nije vratio pozitivan što je ogroman uspjeh s obzirom na broj sportaša jer nas je bilo nešto manje od 300 iz, mislim, 38 zemalja.”
Bez obzira na ovu dobru organizaciju priznaje da joj itekako nedostaju „normalna” natjecanja.
„Nismo smjeli napustiti hotel ako ne bi išli u dvoranu što je definitivno čudno ali su mi najviše od svega falila druženja s gimnastičarkama iz drugih zemalja jer se stvarno dugo nismo vidjele, a ni sad druženje baš nije bilo izvedivo tako da mi to stvarno fali”, kaže nam splitska gimnastičarka.
Ovo Prvenstvo ostat će upamćeno po gesti njemačkih reprezentativki koje su odlučile nastupiti u trikou s dugim hlačama i poslati poruku da je moguće osjećati se udobno i izgledati elegantno. Premda pravila Međunarodne gimnastičke federacije to dozvoljavaju, do sada se u dugim trikoima nastupalo gotovo isključivo iz vjerskih razloga. Gesta njemačkih gimnastičarki naišla je na dobre reakcije, a ideja se svidjela i našoj sugovornici.
„Meni je super što su Njemice to napravile jer i mene nekad živcira što su trikoi toliko kratki, a radimo svašta i sve se snima i fotografira tako da je super da su pokazale da postoji i ta opcija kao što i muški imaju duge hlače pa zašto ne bi i mi. Ja imam samo jedan takav triko i to je dosta star i mislim da ne stanem više u njega”, priča uz osmijeh i nastavlja, “tako da bih trebala naručiti neke takve i probat to prije nego obučem na natjecanje ali mi definitivno stoji kao opcija jer zašto ne.”
Njemačke reprezentativke su pojasnile da je kod njih posve uobičajeno treniranje u dugim trikoima. Zanimalo nas je kako stvari stoje kod nas.
„Kod nas to uopće nije praksa, a ni u svijetu nije ali je dobar korak naprijed da se normalizira nositi dugi triko ili kratke hlače preko trikoa što stvarno mislim da bi trebalo bit dozvoljeno jer je muškima dozvoljeno.”
U vremenu kada se brojna natjecanja otkazuju, nastup na EP-u ovoga travnja bio je važan ponajviše zbog odmjeravanja vlastitih snaga uoči Tokija. Đerek nam priznaje da je neobičan osjećaj sudjelovanja na nekom važnom natjecanju nakon ovako izazovnog perioda.
„Poprilično je čudno natjecati najveća natjecanja poput europskog i OI bez svih manjih natjecanja na kojima se isprobavaju elementi i skuplja samopouzdanje. Meni osobno to dosta fali jer u Splitu nemam parter na koji se natječe tako da često vježbu u cijelosti radim samo na natjecanju pa mi super dođu ta manja natjecanja da se osjećam sigurnije na većima.”
Nada se još nekim natjecanjima prije Olimpijskih igara kako bi mogla dodatno poraditi na formi.
„Do Olimpijskih igara imamo svjetski kup u Varni i u Osijeku i to su jedina dva natjecanja koja za sada postoje. No kako su svi svjetski kupovi do sada bili otkazani još uvijek je neizvijesno što će biti s ova dva. Nadam se da će se organizatori ohrabriti za održavanje natjecanja nakon uspješno odrađenog europskog prvenstva sad u Baselu”, kaže Ana veseleći se Igrama koje će se održati od 23. srpnja do 8. kolovoza i za koje se priprema svakodnevno. Njihova odgoda lani nije joj teško pala.
„Odgoda Olimpijade za 2021. godinu mi je čak i odgovarala, na to sam gledala kao na još godinu dana vremena za pripremiti se i kao svim ostalim olimpijcima, nije mi uopće bitno ni kad će biti ni gdje samo da se OI održe jer je situacija takva da su mogli samo sve otkazati i to bi za nas bila daleko najgora opcija tako da je sve dobro samo da se održi.”
Izboriti ulaznicu za Olimpijske igre već je ogroman uspjeh sam po sebi. Ana je to uspjela dva puta, a iza toga se krije kontinuiran i naporan rad.
„Trenutno treniram jednom dnevno, 3-4 sata i to nekad jutro, a nekad popodne, ovisno o fakultetu. Natječem gredu i parter tako da to i radim na treningu uz snagu, fleksibilnost i kondiciju. Najčešće sam po 4-5 sati na fakultetu, 3-4 na treningu, spavam 9 sati noću i to mi je najteže staviti u raspored”, kaže Ana u osmijeh i dodaje, „bez toga teže funkcioniram tako da mi je stvarno bitno paziti i na to da sve stignem ali i da se dobro naspavam i odmorim.”
Ana Đerek je kao sedamnaestogodišnjakinja bila najmlađa hrvatska olimpijka na Igrama u Riju 2016. Podijelila je s nama sjećanja na nezaboravni Rio de Janeiro iz kojega se 88 hrvatskih sportaša i sportašica vratilo s rekordnih 10 medalja. Premda nije izborila finala, iskustvo je bilo neprocjenjivo.
„Rio je za mene jedna od posebnijih životnih uspomena, nije sve bilo savršeno ali je baš bilo ispunjenje sna male Ane i ne bih ništa promijenila. Iako sam bila najmlađa olimpijka i to je s jedne strane super jer sam stvarno mlada ispunila taj svoj olimpijski san ali iskreno mislim da sam bila premlada za tu količinu stresa koju donose same kvalifikacije za OI koje su ovom sportu stvarno okrutne. Već kvalifikacijama za Tokio sam pristupila dosta smirenije i sigurnije u to da će sve biti u redu i da se ne plasiram za OI i da ću i dalje bit sretna i uspješna u životu te okružena ljudima koje ne bih mijenjala”, priča puna samopouzdanja.
Od Rija do Tokija prošle su standardne četiri olimpijske plus jedna pandemijska godina, no uvjeti treniranja u splitskoj dvorani u kojoj se priprema nisu se značajnije promijenili.
„Dvorana u kojoj ja treniram stvarno nije dvorana za ovu razinu gimnastike, već sam spomenula da parter na kojem se natječe nemam u svojoj dvorani i ima još stvari koje nemamo. Trudimo se obnavljati sprave i kupovati novo ali to dosta sporo ide, a velik je broj djece koja radi na tim strunjačama i spravama tako da se to dosta brzo troši. Znam da su gimnastičke sprave dosta skupe ali s obzirom da je Split drugi najveći grad u Hrvatskoj, mislim da može i zaslužuje imati pravu dvoranu kao što imaju Zagreb i Osijek. Gimnastika je bazni sport i djeci je stvarno draga i zanimljiva i ako bi postojali dobri uvjeti to bi ih dodatno privuklo da se bave gimnastikom”, opisuje nam uvjete treniranja.
Danas naša najbolja gimnastičarka, prisjetila se i svojih prvih koraka u ovome sportu.
„Gimnastiku sam počela trenirati s pet godina, roditelji su me upisali jer je to bazni sport i stvarno gimnastika da odlične osnove za bilo koji drugi sport dalje. Meni se očito svidjelo i nisam nikad imala ideju da bi neki drugi sport, pogotovo u mlađim godinama. S vremenom su naravno došle krize i problemi ali rješenje problema mi nikad nije bilo prestati trenirati iako je bilo trenutaka kad sam poželjela da treniram nešto lakše i manje opasno. Ali nikad nisam ni probala drugi sport ni o tome ozbiljno razmislila jer očito ljubav prema gimnastici nije prestala.”
Gimnastika je sport kojega neminovno prate brojna odricanja ali i ozljede. Jedna od glavnih prepreka s kojom se sportaši i sportašice moraju naučiti nositi jest strah.
„Strah od ozljede je meni najgora stvar u ovom sportu, čak i ozljede bolje podnosim od samog tog straha. Radit na tome je teže od fizičkog rada, ja radim sa psihologicom Doris Matošić, pričamo o tome, radimo vježbe i svašta nešto ali se dosta toga svede na to da jednostavno ponavljaš to čega se bojiš dok se taj osjećaj ne dovede na razinu s kojom se može natjecat jer meni taj strah nikad ne prestaje i to stvarno nije nešto što jednom kad postigneš, imaš uvijek, nažalost. S time se stvarno konstantno borim ali je cilj taj strah držat pod kontrolom da me ne izbacuje iz fokusa dok radim.”
„Kad smo već spomenuli strah, ja sam nekoliko puta trenirajući preskok se ozlijedila i zadnji put 2018. sam pala na glavu i izgubila pamćenje na neko vrijeme, dobila potres mozga, slomila jagodičnu kost i to je samo zadnja ozljeda na toj spravi i naravno da se nakon toga razvio strah i želja da nikad više to ne radim. Za OI mi je trebao višeboj, odnosno trebala sam ponovo skakat i preskok i to isti taj skok u kojem sam se ozlijedila i to natjecati na najvećoj svjetskoj sceni, a to je na Svjetskom prvenstvu koje je ujedno i kvalifikacijsko natjecanje za Olimpijadu. Godinu dana prije tog Svjetskog prvenstva nisam mogla uopće zamislit sebe da skačem taj skok, a da se ne ozljeđujem pritom. Samo razmišljanje o tome mi je stvaralo takav stres da su mi suze uvijek bile u očima kad bi o tome razgovarali. Godinu dana nakon što sam odlučila dati sve od sebe i pokušati za Tokio bilo je Svjetsko prvenstvu u Stuttgartu tj. kvalifikacije za Tokio i na ni jednom natjecanju nisam bila sigurnija u sebe da ću to odraditi i da ću skočit super i stvarno je tako i prošlo. Od sve četiri sprave u višeboju sam preskok najbolje odradila i dobila najveću ocjenu za višeboj i plasman na OI”, prisjeća se teških vremena koja su iznjedrila jedno od postignuća na koje je najponosnija.
„Ponosna sam i na dva zlata sa svjetskih kupova, posebno sa Svjetskog kupa u Osijeku 2019. Iste sam godine bila pobjednica svjetske rang ljestvice partera, a prošle godine sam osvojila Smart scoring nagradu za najelegantniju gimnastičarku Europskog prvenstva koja se daje gimnastičaru/gimnastičarki s posebnom pričom i to mi je jedna od najdražih nagrada ikad jer stvarno svake godine ode u ruke gimnastičarki kojima se ja divim. Ima tu dosta toga na što sam ponosna kad bolje razmislim”, kaže uz osmijeh, ali ipak izdvaja, „najviše sam ponosna na dva plasmana na OI, to je nekako svakom sportašu najveći san pa tako i meni.”
Ana Đerek jedna je od protagonistica videa nastalih u okviru projekta “Glas žena u sportu” kojega zajednički provode Hrvatski olimpijski odbor, Agencija za elektroničke medije, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Hrvatski paraolimpijski odbor s ciljem jačanja medijske vidljivosti hrvatskih sportašica.
Zanimalo nas je smatra li da su njena sportska postignuća dovoljno medijski popraćena i kako se osobno nosi s interesom medija za njenim privatnim životom.
„Mislim da općenito u medijima ima jako malo mjesta za sportaše i sportašice i to pogotovo one bez zlatnih medalja, a koji svejedno imaju nevjerojatne rezultate. Zaboravljamo u kakvoj državi živimo, u kakvim uvjetima sportaši treniraju i mislim da se ne cijeni to dovoljno. Što se tiče medijske pažnje na našim privatnim životima, vjerojatno bi bila veća da ja ne pazim da apsolutno ništa ne kažem što bi bilo pogodno za naslov članka jer pored rezultata sportašima nije do toga da se priča o tome s kim su i kada. Voljela bih da u medijima ima više mjesta za mlade sportaše i da se tako iz generacije u generaciju stvaraju novi, bolji uzori djeci nego što je to slučaj danas.”
Protekla godina bila je izazovna za sve nas. Ana nam otkriva kako se ona prilagodila pandemijskim uvjetima života kao sportašica, ali i kao studentica koja razmišlja o profesionalnoj karijeri nakon one sportske.
„Pokušavam ne razmišljat previše o tome kakav mi je život bio prije, a kakav sada. Ima sve ovo i prednosti i mane, s jedne strane sam dosta usporila tempo i imam više vremena za sebe, a s druge strane bih stvarno voljela uživati u stvarima kao što su izlasci i putovanja bez svih ovih mjera. Fakultet mi je online, ja sam na Učiteljskom studiju četvrta godina i trebali smo dosta biti po školama, a to sad nismo u mogućnosti ali opet sve ide naprijed i snalazimo se i mislim da ako u ovakvim uvjetima odrađujemo praksu i održavamo sate da od ovoga nam može samo bit lakše kad se sve vrati u normalu. Znam koliko je teško pronaći posao tako da sam svjesna da neću možda biti učiteljica u neko skorije vrijeme nakon što završim studij ali nešto u tom smjeru definitivno želim” zaključuje svoj razgovor osvajačica dva svjetska zlata, Ana Đerek.