Piše: Bojana Guberac
Prva sušačka hrvatska gimnazija iz Rijeke primjer je škole koja ne obrazuje učenike samo da budu budući akademski građani već i da budu socijalno osviješteni. Kroz nekoliko projekata učenici se posljednjih godina obrazuju o socijalnom poduzetništvu.
Trenutno provode projekt Erasmus + SEED (Social Entrepreneurship Education Development) koji je započeo na jesen i traje dvije godine. Nositelj projekta je ARNO – organizacija za socijalne inovacije iz Skopja. Uz njih i sušačke gimnazijalce sudjeluju još i GoGreen iz Bruxellesa i RadviliškioLizdeikos gimnazija iz Radviliškisa u Litvi.
Dosad su proveli analizu koja je za cilj imala utvrditi koliko je srednjoškolska zajednica upoznata s pojmom socijalnog poduzetništva te koliko je zastupljeno u školskim programima raznih tipova škola. Izradili su priručnik s teorijskom pozadinom, mnoštvom primjera i praktičnih ideja te setom gotovih nastavnih priprema putem kojih se socijalno poduzetništvo može podučavati kroz razne predmete – od jezika do geografije ili fizike i IT-a. Također, sastavili su preporuku za ministarstva unutar zemalja projekta i EU.
„Kako gimnazijalci u svojem programu imaju vrlo malo doticaja sa svijetom biznisa, na ovaj način mogu se upoznati s važnim aspektima poslovanja općenito. Ono što je važnije je da razvijemo svijest o tome kako smo dio zajednice i kako je vrijedno ulagati u nju. Kod socijalnog poduzetništva ulaže se ne samo kroz proizvod ili uslugu nego kroz misiju i usmjerenost na pomoć onima kojima je to potrebno. Uključujući marginalizirane skupine, pazeći na rodne, rasne i ostale elemente te kroz aktivan ekološki i okolišni pristup. Tijekom ovakvih projekata učenici kroz vlastito iskustvo uče i promišljaju o raznim aspektima socijalnog poduzetništva i načinima kako mogu pomoći. To nose sa sobom u život, u svoju buduću radnu karijeru“, govori za naš portal profesorica i koordinatorica projekta Prve sušačke hrvatske gimnazije Sanja Padavić.
Ciljevi projekta su: upoznati učenike sa socijalnim poduzetništvom, istražiti primjere na lokalnoj razini, osmisliti vlastita virtualna poduzeća, istražiti i povezati bivše učenike svoje škole koji su socijalni poduzetnici ili zaposleni u DOP-ovima, usavršiti prezentacijske vještine, govor u javnosti, pisanje članaka, istraživačke tehnike pisanja članaka, organizacija javnih događanja, sastavljanje natječaja, razvoj kreativnosti, inovativnih ideja, osnaživanje samopouzdanja, sloboda izražavanja, prihvaćanje vlastitih propusta i neuspjeha te prihvaćanje i pružanje podrške.
Sanja Padavić, profesorica u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, školi čiji povijesni put datira još od 1627. godine
Učenici, kaže Padavić, pokazuju veliki interes, motiviraju ih putovanja i upoznavanje nečeg novog. Kroz projekte koji se rade kroz neformalne načine podučavanja – grupe, timovi, sjedenje u krug, suradnja, izazovi, igre, praktični i fizički pristup – učenici imaju priliku pokazati svoje sklonosti, sposobnosti, vještine i talente te ih koristiti na načine koji u redovnoj nastavi najčešće nisu prisutni. Dodaje kako u takvom okruženju svaki učenik ima priliku razviti svoje vlastite dobre i jake strane.
U projektima obično sudjeluju učenici prvog, drugog ili trećeg razreda. „Maturanti često imaju preko 18 godina i previše obveza u završnom razredu. U svakom projektu socijalnog poduzetništva sudjeluje osam do deset učenika“, kaže Padavić.
Profesorske ovlasti, nažalost, često su ograničene. Upitali smo ju smatra li da se ovakvim projektima mogu bolje prenijeti učenicima moralne vrijednosti koje su tijekom obrazovanja često zanemarene.
„Kako predajem jezike često imam prilike baviti se ovakvim temama i pristupima i u nastavi. Generalno mislim da kroz projekte učenici zaista mogu zasjati i ostvariti odnos s kolegama i s profesorima kakav u razredu nije moguć. Volim rad u projektima jer na neki način ruši krutu barijeru između učenika i profesora. Dok sjedimo u krugu – svi smo isti. I definitivno se kroz projekte često bavimo životnijim temama nego u nastavi“, priznaje nam.
Padavić se vođenjem projekta bavi u slobodno vrijeme s obzirom na to da je projekt izvannastavna aktivnost te samim time daje svoje vrijeme na raspolaganje iako joj rad na projektu nije plaćen. Uz nju, u gimnaziji su na projektima angažirane samo osam profesorica – od 60-ak profesora i profesorica u zbornici.
„Iskreno, ulažem daleko više vremena i energije nego što sam očekivala i ponekad je zahtjevno. No, shvatila sam da je za mene moj posao moj poziv. Imam potrebu prenijeti što znam i omogućiti napredak i učenje u svakoj situaciji. Malo sam se profesionalno deformirala ili sam baš našla posao koji me ispunjava. U normalnoj situaciji, bez online života u ovakvoj mjeri, prekrasno je vidjeti koliko mladi ljudi mogu napredovati i kakve sposobnosti imaju dok rade u projektu. Mnoge njihove osobine ne bih upoznala samo kroz nastavu. I divno mi je kad osjetim da se iskreno zanimaju i angažiraju i taj nerv nose sa sobom dalje u život. Kad smo krenuli online rekla sam učenicima da mi se čini kako su profesori neki nasljednici pradavnih pripovjedača koji su večerima oko vatre prepričavali stare priče, mitove – sve ono što je bilo važno za opstanak i kontinuitet te zajednicu. Ne samo znanja, nego i ljudskost, pristojnost, uvažavanje, poštovanje, hrabrost, vrijednost svakog pojedinca, sloboda – sve se učilo iz tih priča, pa tako bi trebalo biti i danas“, zaključuje za naš portal te dodaje kako je njezina socijalna misija saznanje da njezini bivši učenici ne nailaze na prepreke u komunikaciji na engleskom jeziku, a još draže joj je čuti da su neki od njih postali profesori i profesorice.
