Piše: Nikolina Blažanović
Razdoblje pandemije svima je promijenilo živote, ali i donijelo puno dodatnog slobodnog vremena. Tri sestre iz malog grada na istoku Slavonije iskoristile su ga za učenje nove vještine – heklanja. Kako se heklanje inače veže za naše bake, zanimljivo je vidjeti da i mlađe generacije u njemu pronalaze hobi. Katarina ima 27 godina i magistrica je ekonomije, Iva ima 24 godine i studentica je procesnog inženjerstva, a 21-godišnja Ana studentica je ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Nakon jedne radionice heklanja odlučile su pokrenuti „Radionicu seka Miličević“ i početi heklati razne proizvode.
Sve tri kažu da su iznimno kreativne i da su već neko vrijeme htjele naučiti heklati, štrikati ili šiti. Upravo su se zbog toga Katarina i Iva prijavile na radionicu heklanja koja je 2019. godine organizirana u Zavičajnom muzeju Stjepana Grubera u Županji. Nisu ni pomislile da će ih heklanje toliko zainteresirati. Iako im se Ana na početku nije htjela pridružiti, zbog pandemije i viška slobodnog vremena je odlučila pokušati i sad sve tri doma heklaju. „Obitelji i prijateljima je već normalno, kada dođu kod nas, da smo sve tri u akciji“, kažu sestre.
„Kada smo otišle na radionicu heklanja ubrzo smo shvatile da smo najmlađe tamo, među “bakicama” koje izrađuju tzv. miljetiće ili tabletiće. Gospođe su se čudile što ima i mladih ljudi koji bi se prihvatili ovog „starog“ zanata i izmamile smo im osmijeh na lice. Ekipa odličnog raspoloženja bila je spremna za rad i učenje nas neznalica kako se hekla. Ispočetka nismo bile vješte kao sada. Trebalo je dosta vremena da se opustimo i s lakoćom heklamo. Odmah nakon radionice smo požurile u trgovinu kupiti svoje prve igle za heklanje (tzv. heklerice) i vunu i tako su nastali naši prvi proizvodi“, započinju.
Na početku su izrađivale tople trake za glavu, a nakon toga kape. „Najveće inspiracije smo pronalazile na Pinterestu, pa smo tako krenule i s cekerima, torbicama, ruksacima za svoje potrebe. Kada smo već stekle neko iskustvo počele smo izrađivati odjeću – prsluke, veste, džempere i sve što nam je palo na pamet i što nam je netko pronašao i pokazao da bi htio imati kao unikatan proizvod. Tako smo otkrili i mekanu vunu koja bi bila idealna za najmlađe, pa smo se uhvatili izrade dekica i papučica za bebe. Svaki dan vidimo nešto novo što bismo mogle izraditi i zavisi od slobodnog vremena to i radimo“, objašnjavaju.
Iako su sad profesionalke i lako svladavaju nove tehnike, na početku su mislile da je heklanje teško. No, kažu da je ono, nakon naučenih osnova, zapravo vrlo zabavno i lagano. Dodaju i da se osnove mogu naučiti u jednom danu, ako ste dovoljno uporni. „Sada nam je već prešlo u naviku nositi pribor za heklanje i na putovanja, druženja i uz kavicu i razgovor heklati“, kazuju.
Trenutno im je heklanje samo hobi, ali ne isključuju mogućnost da u budućnosti postane i ozbiljan posao jer interesa za njihove proizvode ne manjka. „Možemo reći kako smo se pozitivno iznenadile koliko su ljudi zainteresirani za naše heklane proizvode. Djevojke su “poludjele” za trakicama za glavu u zimskom razdoblju i mislim da smo napravile 100-tinjak komada u samo nekoliko mjeseci. Nama oduzme pola sata vremena, a nekoga grije cijelu zimu. Isto tako je s dekicama za bebe. Dosta majki nam se javilo da žele svoju bebu pokriti našom dekicom, što nam je izuzetno drago. Izradile smo i nekoliko vesti, prsluka, cekera koji imaju svoje ponosne vlasnice. Nekoliko djevojaka nam se javilo s pitanjima kako naučiti heklati, je li to teško i jesmo zainteresirane da ih podučimo. Tko zna možda jednog dana mi budemo organizatorice Radionica heklanja, nikad se ne zna“, govore.
Smatraju da je vrijeme pandemije donijelo više interesa za ručni rad koji je postao i više cijenjen. Također, kao amaterke dodaju da su im pohvale koje su dobile za svoj rad daju vjetar u leđa. Možda upravo zbog sestara Miličević i njihovih budućih radionica puno mladih Županjki i Županjaca počne heklati za vrijeme kava te nastaviti prenositi ovaj zanat koji ponekad vežemo samo uz neka prošla vremena.