Piše: Antonija Dujmović
Prema Međunarodnom paraolimpijskom odboru (IPC) na predstojećim Igrama u Tokiju najmanje 40 posto sportaša bit će žene, što je dosadašnji rekord. Gledano u realnim brojkama to je približno 1800 paraolimpijki, stotinjak više u odnosu na POI iz Rija 2016. Jedna od rijetkih sportašica koja će se moći pohvaliti sudjelovanjem na čak trima Igrama je naša stolnotenisačica Anđela Mužinić. Srebrna iz Rija povjerila nam je kako teku pripreme za Tokio.
“Ostala su nam još dva mjeseca priprema do odlaska na POI, u prvih 30-ak dana ćemo dići intenzitet na najviše, bit ćemo u dvorani pet sati dnevno, plus kondicija i mentalna priprema, pa nakon toga slijedi spuštanje intenziteta i tempiranje forme. Mislim da sam jako puno napredovala u zadnjoj godini dana, na žalost to nisam u mogućnosti i istestirati na natjecanju jer ih nema. Na treningu i mečevima to izgleda jako dobro, tako da gledam pozitivno prema Tokiju”, kaže Mužinić zadovoljna trenutnom formom.
Opisuje nam kako trenutno izgledaju njezini treninzi.
“Treniram s trenerima Mirelom Šikoronja Ivančin i Davorom Bilićem. Jako važno je da imam uz njih i sparinge, tako da na treninge u Zagreb dolazi mladi perspektivni igrač iz Čakovca, Nino, tu su i kolege iz kluba STKOI Zagreb, a odlazim i na Mladost na sparing sa stojećim curama”, kaže Mužinić i spremno odgovara kako u tijeku priprema za Igre provodi jedan uobičajen dan.
„Naporno”, kaže uz smijeh, „probudim se ranije ali ne kako bih popila kavu, nego pospremila po kući. Treninzi u dvorani su od 8 i 30 do 11 sati i od 14 do 16 sati svakim danom. Dva puta tjedno odradim kondiciju s trenerom Igorom Berislavićem, a svakodnevni su i mentalni treninzi i sastanci sa Sandrom Župarić i Igorom Čerenšekom. Dva puta tjedno nakon treninga odem na masažu. Pored ovoga tu su i oni svakodnevni poslovi, kuhanje ručka, pospremanje, peglanje, čišćenje, odlazak po namirnice, a nađe se vremena i za pripremu kolača”, kaže.
Lagana loptica i mali reket neupućene mogu zavarati, no istina je da stolni tenis zahtijeva priličnu izdržljivost i koncentraciju.
“Svaki sport je zahtjevan, svaki profesionalni sport. Sve je puno lakše kada imate cilj i još uz to se ti ciljevi i ispunjavaju. Uspijevam u tome jer imam podršku svih oko sebe, od teama, roditelja, prijatelja i budućeg muža, u svemu što radim.”
Anđela Mužinić, stolnotenisačica / Foto: Agencija za elektroničke medije
„Jedva čekam svoje treće Paraolimpijske igre, želim osjetiti pozitivnu nervozu i to da sam ponovno živa. Što se tiče rezultata, jako teško je išta očekivati ili razmišljati o tome. Ali, ako se mislimo opravdavati zbog korone, onda je bolje da i ne igramo. Svatko kome je imalo stalo do Tokija trebao je izvući iz ove situacije najbolje što je mogao. U tom slučaju znamo da smo dali sve od sebe, a kasnije što Bog da“, kazala je Mužinić na predstavljanju projekta “Glas žena u sportu”.
London, Rio i sada Tokio – svake Igre su posebna priča o sazrijevanju.
„Svaki put mislim kako sam napredovala, odnosno i jesam ali zapravo kada se sjetim igre u Londonu, to je stvarno bilo početnički, u Riju je već bilo u redu, a sada već igram stolni tenis”, kaže uz smiješak i dodaje, „nadam se da mi je odgoda dobro i došla jer sam imala godinu dana duže za pripremiti se.”
Njezino veliko postignuće je srebro iz Rija 2016. godine koje je osvojila zajedno s Helenom Dretar Karić. Sjećanje na ove Paraolimpijske igre budi posebno drage uspomene.
“U Riju nisam bila svjesna ni rezultata ni da smo ja i Helena osvojile srebro, tako da tek na dočeku kojeg je organiziralo moje selo Srinjine, sam shvatila koliko je ta medalja vrijedna i koliko znači svim mojima oko mene”, ističe s ponosom ova rođena Srinjinka sa zagrebačkom adresom.
Helena Dretar Karić i Anđela Mužinić, ekipne osvajačice srebra na Paraolimpijskim igrama u Riju 2016.
Čekanje na ‘ulaznicu’ za Igre u Tokiju nije prošlo bez napetosti. Iako je znala da je izborila plasman, na potvrdu je morala čekati puna tri mjeseca zbog situacije povezane s globalnom pandemijom. Službenu je odluku iščekivala, kako kaže, iz dana u dan. Kada je u lipnju prošle godine konačno dobila status evidentne kandidatkinje mogla je odahnuti.
„Osjećaj je predivan, osjećam zadovoljstvo i ponos jer je za mene ovo ipak uspjeh. POI u Tokiju došle su kao dokaz uloženog truda, a i poticaj u ovim teškim vremenima.”
Anđela se u Tokio službeno plasirala kao četvrta parastolnotenisačica svijeta u kategoriji 3. sjedeće, što predstavlja veliki uspjeh ne samo za nju već i za hrvatski parastolni tenis. Otkriva nam svoj osobni recept za osvajanje norme i uspjeh u sportu kojega igra tako puno Kineskinja.
“Najteže je naći team koji diše kao jedno i koji je pun znanja te želje i volje za radom, a već kada se to posloži onda je recept vrlo jednostavan, rad, rad i disciplina, trećeg nema. Nakon toga će rezultati doći. “
Pandemija je utjecala na njen sportski život ponajviše u pogledu natjecanja. Od treninga nije odustajala ni kada je ostala bez dvorane. Takvih je dana bilo ukupno 36, no nije ih tratila već se tada posvetila svakodnevnim kondicijskim treninzima.
„Najviše sam radila na jačanju ramenog pojasa i stabilnosti pa nakon povratka za stol nisam imala nikakve nuspojave netreniranja za stolom, što više bila sam puno stabilnija što je na kraju jako važno. Dva puta tjedno sam imala dodatne vježbe kao što su: percepcija dubine, prostorna lokalizacija, marsden ball, yardstick saccades, distance rock te sam improvizirala s lopticom koja je visjela na koncu pa sam tako mogla igrati i stolni tenis bez stola”, prisjeća se uz osmijeh i dodaje „jedino što je drukčije je to što sam tužna jer još uvijek nemam natjecanja ali doći će i vrijeme kada će se nastaviti život koji smo prije vodili.”
Pored paraolimpijskg srebra osvajačica je i brojnih medalja s europskih i svjetskih prvenstava. Ipak na pitanje na koje je postignuće najponosnija skromno odgovara:
“Ne mogu izdvojiti ni jedan rezultat, najponosnija sam na svaki dan u kojem dam sve od sebe.”
Anđela Mužinić jedna je od protagonistica videa nastalih u okviru projekta “Glas žena u sportu” kojega zajednički provode Hrvatski olimpijski odbor, Agencija za elektroničke medije, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Hrvatski paraolimpijski odbor s ciljem jačanja medijske vidljivosti hrvatskih sportašica.
Sportska postignuća para sportaša i sportašica slabije su popraćena u medijima, no pomaci ipak postoje. Ovo primjećuje i naša sugovornica.
“Sve više i više je para sport u medijima, to je činjenica. Svijest medija se budi za para sport, sve više i više smo priznati. Činjenica je ta da smo ja i Helena proglašene za ekipu godine u izboru Sportskih novosti što je bio povijesni dan za nas dvije, ali i za paraolimpijski sport i sve paraolimpijce jer smo prvi put u konkurenciji s ostalim sportašima.”
Poznato je kako je stolni tenis jedan od dugovječnijih sportova, mnoge stolnoteniske legende još uvijek su aktivne u veteranskim natjecanjima. Ipak, Anđela razmišlja i o karijeri nakon…
„Završila sam sportski menadžment na Libertasu, mislila sam i na karijeru nakon karijere. Teško mi je sada znati gdje će me život odvesti. Možda to bude trenerski posao, a možda samo u sportskom klubu ili savezu. Znam samo da ću u tom poslu biti uspješna isto koliko i sada”, uvjerena je naša, uskoro trostruka, paraolimpijka Anđela Mužinić.
Naslovna fotografija: Wikimedia Commons
