Piše: Nikolina Blažanović
Marija Brajdić Vuković s Instituta za društvena istraživanja i Karin Doolan s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru provele su on-line istraživanje kojim su htjele dobiti informacije o ženskim doživljajima karantene za vrijeme pandemije COVID-19. Za početak su u svom radu prikazale pandemijske prakse, sržnu ekonomiju ili ekonomiju brige i kapitale, zatim neka od istraživanja o društvenim aspektima pandemije, a nakon toga slijedi prikaz provedenog istraživanja i analiza odgovora. Nalazi istraživanja prikazani su kroz četiri teme: karantena kao složeno emotivno iskustvo, pandemijske prakse, pomagači u prilagodbi te izvori i učinci pandemije. U njega je bilo uključeno 213 visokoobrazovanih žena različite dobi.
U istraživanju koje su provele pokazalo se kako je razdoblje karantene bilo emotivno komplicirano i da se ne može svesti na pozitivno ili negativno. Sudionice su izražavale zabrinutost, strah za budućnost djece i unuka, ali i optimizam te usporavanje i smirenje. Žene mlađe od 30 godine i starije od 50 godine bile su više optimistične, a žene između 30 i 50 godina su spominjale osjećaje kao što su iscrpljenost, zabrinutost, strah, stres, bezvoljnost i beznađe. Što se tiče ostalih ljudi, bile su željne druženja i kontakta.
Žene bez djece ili one sa starijom djecom u izolaciji se opuštaju, više odmaraju, doživljavaju manje stresa i usporavaju svoj život. No, mlađe žene imale su dane tijekom kojih osjećaju bezvoljnost i psihičke poteškoće zbog kojih su vrlo nemotivirane i neproduktivne. Najčešće upotrijebljena riječ u vezi svijeta je strah, a nakon njega spominju se neizvjesnost i tjeskoba. Žene se brinu i zbog potencijalnog gubitka posla ili smanjenja plaće.
Žene s djecom jednostavno su previše zaokupljene svim obvezama i nemaju vremena za krize u svom mentalnom zdravlju, već samo za premorenost. Doživljavale su veliki teret obavljanja kućanskih poslova i brige za djecu. Jedna sudionica je ovako opisala svoj dan: „Buđenje, kava, doručak, djeca, posao, djeca, posao, ručak, djeca, posao, djeca, posao, večera, djeca, djeca, odmor.“
Drugi je pak rekla: „Ustajanje, doručak, davanje doručka djeci, igra s djecom, vika na djecu da budu tiši jer moram raditi, svađa sa suprugom jer on radi u drugoj sobi i tu i tamo se pojavi u boravku, brisanje guza jer su išli na wc, netko od djece opet traži jesti, pranje rublja, vješanje rublja, izlazak s djecom na dvorište, boravak s djecom na zraku, vraćanje u stan, ručak, molim djecu da zaspu jer moram raditi, radim dok djeca spavaju, pijem kavu u tišini, djeca se bude, dajem im obrok (naravno da traže nešto drugo, a ne ono što je bilo za ručak), ukazivanje muža, odlazak van s djecom, kupanje, molim djecu da zaspu da se mogu odmoriti. Takav je tipičan i atipičan dan.“
Očito su žene s djecom preuzele veći teret tijekom pandemije. Njihovi poslovni i privatni životi su se potpuno spojili pri čemu posao ne počinje i prestaje u uobičajeno radno vrijeme, a ni vikendi, zbog zaostataka, nisu slobodni. Uz kućanske poslove koje pretežito rade, imaju i jako puno emotivnog rada. Žene koje nemaju djecu ili imaju stariju djecu također imaju drugačije strukture dana. Manje spominju kućanske poslove, a više šetnje, druženja, hobije, okušavanje u novim stvarima i slično.
Ovo istraživanje je pokazalo da su se tijekom pandemije jasno pokazale rodne nejednakosti koje su inače potisnute i odgođene institucijama koje djelomično preuzimaju brigu za djecu. „Time je osvijetljeno vrlo važno neriješeno i zapravo osjetljivo pitanje koliko je nuklearna obitelj, koja je u kapitalizmu prilično nemobilna, zatvorena u sebe, a koja stvara hipereksploatirajuću situaciju za zaposlene žene s djecom, zapravo dobra institucija i u smislu rodne ravnopravnosti kao i društvenog dobra, posebice iz aspekta ekonomije brige“, naglašavaju autorice pozivajući se na McIntosh i Barret.
Ovo istraživanje ima svoja ograničenja, a najbitnije je uzorak. U istraživanje su se uključile visokoobrazovane žene, iako je poziv bio otvoren ženama različitih razina obrazovanja. Ovo pokazuje da se čak i one suočavaju s izazovima društvenih stereotipa i nejednakosti, ali bar osjete dovoljnu razinu ekonomske sigurnosti. Druge žene vjerojatno nemaju ni nju.