Piše: Bojana Guberac
Svakodnevni seksizam, mizoginija, govor mržnje, homo/bi/transfobija i diskriminacija u medijima, reklamnoj industriji te diskriminatorni istupi javnih osoba i osoba na pozicijama moći potakli su Natašu Vajagić da 2017. godine u suradnji s Libelom pokrene, danas već poznatu stranicu, Seksizam naš svagdašnji.
U opisu stranice točno se napominje kako mediji nose odgovornost za reproduciranje negativnih stereotipa o ženama i rodnim ulogama. A to rade problematičnim odabirom riječi, senzacionalizmom i „klikbejt“ sadržajima te često podilaze najnižim strastima koje nerijetko uključuju seksizam, seksualnu objektifikaciju i diskriminaciju žena, ali i ostalih marginaliziranih skupina.
Vajagić, koja danas stranicu vodi ispred Centra za građanske inicijative Poreč, kaže da prijave za medijski seksizam nekoliko puta godišnje šalje Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Navodi kako se radi o slučajevima koji su „posebno gnjusni“. Na jedan takav medijski sadržaj objavljen u Glasu Istre, nedavno je reagirala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izdavši upozorenje spomenutom mediju koji unatoč tome i dalje producira seksističke sadržaje, što je ujedno bio i povod da o seksizmu u medijima, ali i u ostalom javnom prostoru razgovaramo s administratoricom stranice Seksizam naš svagdašnji.
„Osim medijskog sadržaja, često prijavljujemo i reklamne kampanje, koje bi nakon prijave morale biti uklonjene. Slučajeve seksizma u medijima prijavljujemo i HND-u koji vrlo često izriče opomene novinarima i novinarkama. Bilo bi dobro kada bi imali veće ovlasti pa bi tad i uredništva morala izvještavati u skladu sa strukom, no seksistički mediji rijetko, odnosno gotovo nikad ne mijenjaju uredničku politiku“, ističe Vajagić.
No bilo je, kaže, i medija i određenih novinara i novinarki koji su na kritiku „reagirali izrazito pozitivno i mijenjali ili čak brisali seksističke članke, priznali pogrešku i ispričali se“. Ipak, dodaje, puno je više onih koji ignoriraju i nastavljaju s „mizoginom, objektivizirajućom i seksističkom uredničkom politikom“. „Puno češće negativno reagiraju tvrtke koje prozovemo radi seksističkih objava te ti komentari samo pokažu koliko je duboko njihovo neshvaćanje problematike i koliko ni sami ne razumiju što seksizam jest, zašto je problematičan i kakav utjecaj ima na rodnu neravnopravnost“, navodi Vajagić.
Ipak, pomaci su, kaže, vidljivi kod nekih medija, no oni su u manjini: „Kod većine situacija stagnira, odnosno uvijek pobjeđuje „klikbejt“ na račun žena. Ono što je dobro jest da sve više ljudi osuđuje seksizam, puno je više negativnih komentara upućenih medijima, kao i poziva da se neki bojkotiraju.“
Ključni problemi u izvještavanju posebice su vidljivi ljeti kada je, kaže Vajagić, seksualizacija i objektivizacija žena u porastu. „Fotografiranje bez dopuštenja na plaži, izvještavanje o javnim osobama na izrazito seksistički i omalovažavajući način, izrazito vulgarnim i mizoginim jezikom standard je u nekim medijima.“
„Izdvojila bih još jedan velik problem, a to je izvještavanje o nasilju prema ženama – još uvijek su nam „servirani“ članci u kojima se propituje krivnja žrtve, izvještava se o tome što je imala odjeveno ili je li bila pod utjecajem alkohola, ispituje se susjede koji su redovito “u čudu i nikad ne bi rekli, muškarac ih uvijek lijepo pozdravi na ulici”, romantizira se nasilje, koristi se jezik koji bi umanjio zločin, primjerice obljub za silovanje te se ljubomora ističe kao razlog za, primjerice, ubojstvo supruge – bio je ljubomoran i nije to mogao izdržati“, kazala je Vajagić te podsjetila kako je „problematično i izvještavanje o sportašicama, gdje se njihov fizički izgled uvijek stavlja ispred postignutih rezultata, a isti tretman imaju i političarke“.
Pitamo ju je li medijski seksizam ujedno i eksploatacija žena s obzirom na to da su takvi članci „klikbejt“ i donose profit. „Naravno, mediji ženska tijela i živote mijenjaju za „klikove“. Mediji kao da zaboravljaju koliki je njihov utjecaj i koliko je njihova odgovornost tim veća. Seksističkim i mizoginim izvještavanjem mediji šire mržnju prema ženama i kreiraju generacije koje onda perpetuiraju to nasilje. Dovoljno je pročitati komentare ispod seksističkih članaka gdje je vrlo jasno vidljiva poveznica između takvih članaka i mase mržnje koju produciraju“, kaže Vajagić.
Na upit vidi li povezanost kapitalizma i medijskog seksizma odgovara kako bi se o tome mogla napisati studija. „Žene kao jeftina, odnosno besplatna radna snaga za stvaranje profita? Pa da, moglo bi se tako reći. Patrijarhat nameće rodne norme koje nam kapitalizam onda prodaje.“
U četiri godine vođenja stranice doživjela je i neugodna iskustva u vidu ružnih komentara na društvenim mrežama i prijetnji u „inbox“, ali fokusirana je na pomake. „Puno je više komentara o važnosti prozivanja i reagiranja na seksizam te često čujem koliko je osoba kroz objave osvijestilo kolikoj smo količini seksizma izloženi na dnevnoj bazi i koliko je seksizam “normaliziran i uobičajen”. Veseli me čuti da se Seksizam naš svagdašnji i naše objave koriste kao alat u nastavi, za prepoznavanje seksizma i raspravu“, zaključuje Nataša Vajagić za naš portal.
