Pripremila: Antonija Dujmović
Istražujući pojam ropografije, odnosno prikazivanja trivijalnih svakodnevnih stvari koje se najčešće vezuju uz ‘ženski’ i obiteljski prostor (nasuprot povijesnom slikarstvu kojega su priglili muškarci), izložbom Ženske stvari predstvaljaju nam se tri umjetnice različitih generacija – Maja Bosnar, Jelena Bračun i Ida Loher. Izložba je dio programa Galerije Prsten HDLU-a, a može se pogledati do 19. rujna u zagrebačkoj Galeriji Karas.
Jelena Bračun u predgovoru podrobnije pojašnjava pojam ropografije.
„Biti umjetnik danas je izazovno. Biti žena i umjetnica još je teže. Dnevne obaveze i konstantna briga o organizaciji svih aspekata života teško je uskladiva s aktivnim bavljenjem umjetnošću. Nije čudo da su umjetnici, uglavnom muškarci, u prošlosti za stvaranje svojih najvećih dijela trebali mir, slobodu – i nekog da se brine za kuhanje, spremanje i organizaciju svakodnevice.
Tijekom 19. stoljeća, kada su žene počele težiti k profesionalnom bavljenju umjetnosti, najčešće su odabirale teme iz svog okruženja, a to je uglavnom bilo kućanstvo, ali su slikale i autoportrete i portrete svoje obitelji. Norman Bryson u svojoj knjizi Looking at the Overlooked uvodi pojam ropografije, prikazivanje trivijalnih svakodnevnih stvari nevažnih za povijesna zbivanja, i suprotstavlja ga megalografiji tj. mitološkom i povijesnom slikarstvu. Ne treba dodatno pojašnjavati koje su teme bile bliže ženama, a koje muškarcima tijekom početka umjetničke emancipacije.
Ali ropografija je ostala na zlu glasu. Još uvijek od umjetnosti uglavnom tražimo da bude angažirana na velikim temama i da prikazuje nešto što je izvanserijski. Ali u prirodi je ropografije da propituje mjeru ljudske važnosti. Objekti postoje u svojem polaganom ritmu i polagano potkopavaju dosege ljudi koji ih okružuju. Ropografije većinom prikazuju „ženski“ i obiteljski prostor, ali još i više prikazuju prostor koji nitko, bilo muškarac, žena ili dijete, ne može izbjeći. U tim prostorima postojimo, u tim prostorima odvija se većina našeg života. Zašto od svakodnevice bježati, ako je možemo prigrliti i stvarati od nje umjetnost”, piše umjetnica Bračun.
Svaka od tri umjetnice opisuje svoj rad i pristup temi:
Jelena Bračun: Prava žena – kriva žena
Koje je danas pravo žene na prikazivanje svog lika? Što žena smije biti, a što ne smije? Okruženi smo prikazima idealiziranih žena, koje nisu novost. Veliko povijesno slikarstvo uglavnom je prikazivalo žene i žensko tijelo prilagođeno tadašnjim idealima. Ali od pojave (rijetkih) renesansnih umjetnica, pa do početka 20. stoljeća žene su se često okretale vlastitom liku koji im je bio uvijek dostupan i koji nije zahtijevao velike resurse. Danas svi radimo selfije, svi pratimo protok vremena na svojim licima ili ga namjerno negiramo. U ovom radu kroz niz fotokolaža pratim sebe i druge žene u različitim životnim ulogama žene – radnica, skrbnica, majka, umjetnica, ljubavnica – koje su ponekad posve različite, ali su bez obzira na sve intrinzično ispravne.
Maja Bosnar: Osobne stvari
U suvremenom društvu i zajednici koja je samo deklarativno fokusirana na rodnu ravnopravnost i razumijevanje LGBT populacije zapravo se otkriva diskriminiranje žena te nasilje nad njima u svim oblicima, mjestima i razinama. U radu detektiram osobne stvari koje su ženi ostale bogomdane. „Drugo stanje“ je emocionalno-biološki proces ostvariv jedino kroz ženski spol. Debata koja suprotstavlja političke konstrukte oduzima i posljednju osobnost žene i njene slobode i ravnopravnosti u društvenom diskursu. Test na trudnoću je manifestacija osobnosti procesa mogućeg jedino u žena i trenutak najintimnijeg spoznajnog postupka. U radu vizualno prikazujem mjesto, sredstva i vrijeme osobnih ženskih stvari.
Ida Loher: Mojih pet minuta – doživljeni i ponovno proživljeni trenutci
Odmor je dubinska potreba, bez njega nema ispunjenog i istinski proživljenog života. Trenutci u kojima smo sami sa sobom, u kojima slažemo i sabiremo svoje misli, kao i oni u kojima se od tih misli odmaramo, važan su izvor pokretačke životne energije. Takvih trenutaka u životu majke, supruge, profesorice, aktivistice i umjetnice, ima malo. I zato jedan sasvim uobičajen predmet – viseća ležaljka – postaje čarobno mjesto. Mjesto na kojem sam sama, mjesto za mojih 5 minuta. Mjesto na kojem proživljavam prošle i buduće trenutke. Na kojem se misli smire, stvari se poklope i nastupi trenutak spokoja. Ti rijetki trenutci potrebni su da bi mogla dalje biti u svim ulogama jednako sretna, predana i posvećena. Polako, posvećeno, kroz medij izražavanja koji zahtijeva mnoštvo pažljivo odabranih trenutaka, precizno raspoređenih u vremenu. Oni zaslužuju dodatnu pažnju i ponovno proživljavanje upravo na onaj način na koji su doživljeni. Rad Mojih pet minuta svojevrstan je asemblaž koji prikazuje cijeli proces doživljavanja tih trenutaka. Bilježenje (kao dio doživljavanja) trenutka prikazano je fotografijama, videom, crtežima i animiranim crtežima. Ponovo proživljeni trenutak doživljen kroz proces grafike prikazan je serijom rezervaša i akvatinte.
Više informacija o izložbi i umjetnicama potražite OVDJE.
