Piše: Bojana Guberac
„Dok sam prolazila iskustvo poremećaja hranjenja, a to je bilo prije svega nekoliko godina, nigdje se ništa nije o njima pisalo, pogotovo o kompulzivnim prejedanjima i ortoreksiji i dugo sam vremena mislila da sam jedina osoba na svijetu koja se kompulzivno prejeda. Ovo iskustvo je samo po sebi bolno, a još je teže kad misliš da si sam u tome i bojiš se i sramiš to s bilo kim podijeliti. To vlastito iskustvo me, nakon procesa mog oporavka, kao i frustracija o tome koliko se štetnih savjeta o prehrani i fitnessu dijeli, motiviralo da skupim hrabrosti i progovorim o realnosti poremećaja hranjenja, kao i o realnosti iza fitnessa i zdrave prehrane“, prisjeća se za naš portal Mateja Klemenčić koja danas vodi uspješan blog Fitness i Napolitanke, kao i Instagram profil kojim želi poručiti osobama koje se bore s poremećajima hranjenja da nisu sami te da postoji rješenje i izlaz.
Svjesna je da oporavak nije ugodan, kao i da nikad život ne postane savršen, pa ni nakon oporavka, ali je unatoč tome, kaže, i više nego dobar.
„Želim da moj primjer bude svima dokaz da i oni mogu uspjeti. Isto tako u moru, kako dezinformacija tako pretjeranih informacija o prehrani i fitnessu koje nas samo udaljavaju od nas i naših tijela, poruka da nismo dovoljno dobri i da moramo stalno na sebi nešto mijenjati, pozivam ljude da se vrate k sebi i prihvaćanju i slušanju svog tijela. Sanjam o svijetu u kojem žene neće biti sputavane svojim izgledom, dijetama i satima u teretani i u kojem će ispunjavati svoj pun potencijal i snove. Nadam se da svojim radom mogu barem doprinijeti toj viziji“, poručuje Klemenčić.
Njezin poremećaj hranjenja krenuo je s „nevinom i dobronamjernom odlukom“ da će početi vježbati i pripaziti na prehranu kako bi smršavila koju kilu. To je značilo da će jesti manje kruha i slatkog. Idući je korak bio izbaciti u potpunosti kruh i slatko, pa bijeli šećer i sve proizvode od bijelog brašna.
Onda je krenula u teretanu i počela proučavati fitness prehranu: „Što sam više čitala, to sam izbacivala više namirnica, a uvodila više pravila praćenih krivnjom i strahom od hrane. Kao da sam preko noći postala opsjednuta kalorijama, zdravom hranom, vježbanjem i svojim tijelom, unatoč tome što sam postigla težinu za koju sam mislila da će me učiniti sretnom i zadovoljnom svojim tijelom. Vježbala sam svaki dan, jela „savršeno“ i konstantno razmišljala samo o hrani, vježbanju i tome kako ne volim svoje tijelo pokušavajući kroz kontrolu tijela popraviti nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja.“
No ništa od toga nije smatrala problematičnim sve dok se nije počela kompulzivno prejedati nakon čega je, priča nam, ušla u začarani krug prejedanja i sve većih i strožih restrikcija. Nakon više od tri godine potražila je stručnu pomoć.
„Dijagnosticirane su mi ortoreksija i nepurgativna bulimija. Tad mi se srušio svijet jer sam ja mislila da je problem isključivo u kompulzivnim prejedanjima, a onda sam saznala da je problem u opsesiji zdravom prehranom i fitnessom, stvarima na koje sam bila ponosna i zbog kojih su me svi hvalili. To je jedna od stvari o kojoj se ne priča. Oduvijek sam mislila da bulimija podrazumijeva povraćanje, no simptom bulimije je bilo kakvo čišćenje od kalorija, a to je i čišćenje kalorija kroz vježbanje, post i razne restrikcije koji su smatrani i promovirani nažalost kao zdrave i poželjne navike. Ista stvar je s ortoreksijom. Počeli smo u prehrani tražiti lijek za sve i uz sav marketing, vrlo lako ono što se promovira kao zdrava prehrana preraste u nezdravu opsesiju.“
Ističe da se ne govori dovoljno u javnosti da poremećaji hranjenja nemaju oblik i težinu.
„Vežemo ih uz pothranjenost, no istina je da od poremećaja hranjenja boluju osobe u svim veličinama tijela, od pothranjene osobe, osobe koja ja mišićava i fit, do osobe u većem tijelu što poremećaje hranjenja čini oku nevidljivima. Isto tako jako se malo priča o poremećaju kompulzivnog prejedanja, a s obzirom na to da je kompulzivno prejedanje popraćeno jako velikim sramom, potrebno je skidati stigmu srama s njega. Zbog srama mnoge osobe neće tražiti stručnu pomoć jer krive sebe misleći da su slabe na hranu i da se ne znaju kontrolirati, a osvještavanje može i treba to promijeniti.“
Mateja Klemenčić autorica je knjige Fitness i Napolitanke – realne priče o odnosu s hranom, vježbanjem i svojim tijelom
Uz žene s poremećajem hranjenja veže se stigma, a često trpe posramljivanje. Jedna od stigmi nad poremećajima hranjenja, a čiji korijen leži u patrijarhalnim obrascima, navodi blogerica, je da se radi o tome da žene samo žele biti mršave.
„Kad bi to i bila istina, možemo li ih kriviti? Zar nismo odgajane tako da je biti mršava jedini pravi način postojanja? Poremećaji hranjenja su psihički poremećaj i to nažalost drugi po stopi smrtnosti među svim psihičkim poremećajima. Iako se u poremećaju hranjenja kao što sam naziv kaže sve vrti oko hrane i kontrole tijela, oni su samo simptom poremećaja. Pravi razlozi su puno dublji, i kao što sama definicija kaže radi se o psihičkim poteškoćama. Savjeti koji oboljeli dobivaju su „samo počni jesti sve“ u slučaju da se radi o osobi s niskom tjelesnom težinom ili „jedi manje, kontroliraj se“ ako je osoba u većem tijelu. To su savjeti iz čiste needuciranosti i neznanja zbog kojih će sama oboljela osoba umanjiti jačinu svog problema i neće tražiti stručnu pomoć.“
Mateja je stoga iskoristila društvene mreže kao koristan alat, no zanimalo nas je kako komentira mračnu stranu društvenih mreža zbog koje mnoge djevojke imaju nerealna razmišljanja o ljepoti i izgledu.
„Nažalost mislim da će ta mračna strana postojati još dugo, ako ne i uvijek. Srećom postoji i ova svjetlija, kao malo svjetlo koje nas nastoji navigirati u pravom smjeru u tom mraku. Mislim da to svjetlo polako srećom raste. S obzirom na tu realnost, mislim da je najbitnije da mi postanemo svjesni toga da mi sami biramo sadržaj na društvenim mrežama, a time i tko će i na koji način utjecati na nas. Kad stvarno toga postanemo svjesni, onda ćemo se početi propitivati: „Osjećam li se ja manje vrijedno, uspješno ili lijepo zbog sadržaja koji pratim? Zašto se tako osjećam? Želim li ja pratiti takav sadržaj?“ Zato je to što imamo slobodu i izbor najbolja stvar koju imamo i jedino što nam treba. Taj dio je potrebno osvještavati mladima.“
Uz društvene mreže i brojne reklame utječu na percepciju tijela kod žena. Mateja smatra da je jedan od najvećih problema reklama prikazivanje jednog određenog tipa tijela, a čak i kada to nije slučaj fokus je i dalje na tijelu – a žene su mnogo više od toga.
„Kada prikazuju određeni tip tijela logično je da ćemo povjerovati da je to jedno tijelo jedino ispravno. No čak i u reklamama koje sada namjenski počinju prikazivati više različitih tijela zajedno, vrlo često je i dalje fokus na tijelu i tome da povjerujemo da su sva tijela lijepa. Ja bih rekla da je to opet nerealno, jer preferencije postoje i nikad nikome neće sva tijela biti lijepa. Niti moraju. Ne radi se o tome da su sva tijela lijepa, radi se o tome da sva tijela jednako vrijede i zaslužuju jednako poštovanje. Stvar je da smo mi više od tijela. U svakom tijelu živi ljudsko biće, a mi nažalost ne vidimo tu osobu, mi gledamo samo tijelo.“
Dodaje da je promoviranje različitosti potrebno jer je različitost, a ne izmišljeno savršenstvo, naša ljudska realnost, no, kaže, moramo ići još dalje.
„Moramo žene predstavljati i početi gledati kao više od tijela jer dokle god će nas dehumanizirati svodeći nas na bilo kakav izgled, mi ćemo biti opterećene izgledom. Ovo ne znači da ne smijemo brinuti o svojoj vanjštini, dapače, jer divno je njegovati svoje tijelo iz prihvaćanja i ljubavi. Ovo znači da mi nismo naš izgled, naše tijelo i da nam oni ne mogu donijeti vrijednost koju tražimo u njima.“
Mateja Klemenčić / Foto: Tomo Bagarić
Razoran vanjski utjecaj društva koje promovira imperativ ljepote i tjelesne savršenosti Klemenčić opisuje kao problem koji će u budućnosti imati još razornije posljedice.
„Taj problem se uvukao u svaki dio društva. Plivamo u vodi nesvjesni u kakvoj vodi plivamo. Kad jednom kreneš u istraživanje, otkriješ da je pritisak na tjelesni izgled žena povezan s patrijarhatom, rasizmom i da se svodi ne samo na novac, nego zadobivanje moći. Da je žena nažalost oduvijek služila kao ukras u rukama muškarca, a kada se to krenulo mijenjati, kada je krenula borba za ravnopravnost žena, tada je započeo i najveći pritisak na to kako žena mora izgledati, a s time se i razvila i dijetna industrija. Ljubav prema sebi je lijek, prihvaćanje sebe isto, no moramo prihvatiti i to da živimo u takvom svijetu i da izgradnja dobrog odnosa sa svojim tijelom podrazumijeva cjeloživotno jačanje mišića otpornosti na taj vanjski utjecaj.“
Da bi društvo utjecalo na pozitivne promjene, mišljenja je da bi se moralo prestati praviti da su poremećaji hranjenja i okupacija tijelom, kao i stigmatizacija tijela – problem pojedinca.
„Mi smo svi dotaknuti do određene razine opterećenošću izgledom, a posljedično i hranom. Imamo problem na društvenoj razini i na društvenoj razini ga moramo i rješavati. Edukacija i još edukacije. Dijeljenje iskustava. Promoviranje različitosti, odnosno normalnosti ljudskog tijela. Poticanje ženskih snaga koje nemaju veze s izgledom, počevši od odgoja od najranijih dana. To su sve koraci koji nam nedostaju i koje moramo što prije početi poduzimati. I priznati sami sebi da imamo predrasude na temelju izgleda jer to je istina, tako smo naučili. Jedna od najjednostavnijih stvari od koje svaki pojedinac može krenuti je prestati komentirati tuđa tijela i prehranu jer time potičemo objektivizaciju i posramljivanje i iskrivljujemo naše stvarne vrijednosti. Nečiji najveći uspjeh nije što je smršavio, a nečiji najveći neuspjeh to što se udebljao. I na kraju krajeva ne znamo što stoji u pozadini priče.“
Djevojkama koje ne vole svoje tijelo ova inspirativna blogerica šalje poruku – ne morate ga ni voljeti!
„Želim im da ne očekuju da će doći dan kad će sve na sebi voljeti. Rekla bih im da krenu s prihvaćanjem trenutne situacije i da unatoč tome što su nezadovoljne, to ne znači da ne mogu poštovati to tijelo. Rekla bih i da promisle o tome koja je stvarno funkcija njihovog tijela jer ono ne služi kao ukras koji se mora sviđati svima. I da gledaju osobu koja živi u tom tijelu i da vole i prihvaćaju i brinu ponajprije o njoj“, zaključuje za naš portal Mateja Klemenčić koja je nedavno ukoričila iskustvo i objavila autobiografsku knjigu naziva „Fitness i Napolitanke“ – a kako drugačije?
