Piše: Bojana Guberac
„Svi mi osuđujemo i donosimo neke svoje sudove. Nekad su to vrlo male i nebitne stvari, a ponekad se to odnosi na cijeloga čovjeka i njegov život. Kada sam ja svjesna da znam i vrlo lako mogu osuditi nekoga, tada ću lakše shvatiti i drugoga koji to čini. Na kraju, niti drugoga obilježava moja osuda, a niti mene ne obilježava tuđa osuda. Svi padamo, ali važno je biti svjestan svoga pada i truditi se ne osuđivati druge. Mi uglavnom znamo drugima prigovarati što nas osuđuju i držimo za sebe da smo svetci, ali najteže je susresti se s istinom o samome sebi, a to je da svi često padamo! Ne smijemo bacati kamenje na svakog psa koji laje po putu za nama, jer nikada nećemo stići na cilj“, ovim riječima odgovara nam na početku našeg razgovora na pitanje kako se oduprijeti osudi 28-godišnja časna sestra Manes Puškarić s kojom smo razgovarale o njezinom pozivu, solidarnosti i zajedništvu, predrasudama koje se vežu za časne, ali i o medijskom prikazu časnih sestara.
Sestra Manes pripada dominikanskom Redu, diplomirala je teologiju s najboljim prosjekom ocjena, a na Instagramu vodi popularnu stranicu Sestre Dominikanke RH koja na simpatičan način približava život dominikanki te njihova promišljanja i poruke o Bogu, što je ujedno bio i povod za poprilično plodonosan razgovor.
Trenutno radi u Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku gdje predaje Vjeronauk te uviđa probleme unutar sustava zbog kojih učenici nisu na prvom mjestu. „Kako godine prolaze, sve više shvaćam koja je bit poučavanja djece i mladih. Školski sustav je prenatrpan papirologijom i tehničkim stvarima koje su itekako potrebne da bi jedna školska ustanova mogla funkcionirati, ali to nije najbitnije. Uvijek spominjem da je čovjek prvi. Nažalost, kada se osvrnem na svoje osnovnoškolsko obrazovanje moram priznati da ne mogu izdvojiti niti jednog učitelja ili učiteljicu koji su ostavili u mome životu neki pečat osim onaj znanja. Srednjoškolski profesori su bili puno zanimljiviji i drugačije je to bilo okruženje. Danas, kada sam s druge strane klupe, svaki dan sve više shvaćam da je znanje važno, ali konkretno u Vjeronauku, usudim se reći – nije najvažnije ocijeniti znanje i provesti ispitivanje (ne bi trebalo biti niti u jednom predmetu). Vjeronauk je odgojni predmet kroz koji se provlače egzistencijalne teme od samog početka školovanja. Najvažnije mi je da mi učenici mogu vjerovati, da možemo razgovarati o svemu i da se jednog dana, kada budu u nekoj teškoj situaciji, sjete da sam im pričala o Bogu koji ih voli i da sami otkriju, ako to već nisu, da ih Bog neizmjerno ljubi.“
Poziv je sestra Manes osjetila sa šesnaest godina. „Tada nisam u potpunosti shvaćala da je to poziv, ali u meni se počela rađati želja da budem što bliže Bogu. Ipak, moje tinejdžersko razdoblje života bilo je kao i svako tipično drugo. Imala sam svoje društvo i njegovali smo izlaske, druženja. Bilo je tu naravno i zaljubljivanja i slomljenih srca. Ali, moj život je obilježavao i odnos s Bogom. Dakle, petkom i subotom izlasci i društvo, ali nedjelju i općenito dan bez molitve nisam nikako mogla zamisliti“, iskreno će.
Odrastanje i put do odluke da postane časna sestra
Odrasla je Vrbovskom, malom mjestu u Gorskom kotaru koje kaže, kao i svako drugo mjesto, ima svoje specifičnosti i mentalitet. „Tamo je vrlo malo mladih u vjeri, a u crkvu uglavnom ide srednja i starija populacija. Meni to nikada nije smetalo ili me sputavalo, ali osim s obitelji, svoj vjernički život i iskustva nisam mogla podijeliti sa svojim prijateljima i prijateljicama kao što sam lako dijelila ona tipična tinejdžerska iskustva. S vremenom kako sam i odrastala, negdje pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, u meni se počeo jasnije javljati poziv i sve sam više shvaćala da je to duhovni poziv odnosno poziv da postanem redovnica.“
No njezin put do odluke da postane časna sestra, govori nam, i nije bio tako jednostavan. „Prije nego što sam uistinu shvatila da me Bog zove, osjećala sam duboki nemir jer sam bila razdijeljena između buke izlazaka i potpunog predanja Bogu. Bila mi je potrebna samoća, pa sam postepeno prestala vikendom izlaziti i posvetila sam se učenju za državnu maturu te molitvi. Kroz to razdoblje, koje mi je do danas ostalo jedno od najmirnijih i najljepših u mome dosadašnjem životu, mogla sam jasno čuti što Bog želi od mene. Naravno, odaziv nije bio lak. Silno sam se borila protiv toga, jer sam od četrnaeste godine molila za budućeg supruga i djecu, a sada poziv!? Odlučila sam sebi i očito Bogu dati još jednu priliku da On promijeni mišljenje“, priča nam kroz smijeh.
Nakon srednje škole upisala je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu i dala zavjet samoj sebi. „Rekla sam si: ”Ako se zaljubim i odlučim udati do kraja fakulteta, to je to, nema za mene redovništva!”. Ali, to uopće nije tako. Nisam izdržala niti pola godine i poziv je bio sve jači. Sjedila sam jedno poslijepodne u tramvaju i vozila se Ilicom. Odlučila sam u svome srcu: ”Dobro, idem! Idem, ako me zoveš, idem”! Tada sam osjetila ogromno olakšanje, radost i slobodu i od tada kreće moja redovnička avantura.“
O pozivu
Pitale smo ju da nam objasni što za nju znači „poziv“ i „biti u Bogu“.
„Mislim da svaki čovjek ima temeljni poziv na koji je pozvan a to je biti čovjek. Opet, svaki čovjek unutar toga poziva ima sigurno još jedan poziv i milijun malih koji ostvaruje kroz svoju karijeru, posao ili obiteljski, prijateljski život. Naravno, kada meni netko spomene poziv ja odmah pomislim na svoj duhovni poziv ili na bračni poziv. Važno je da čovjek otkrije svoj poziv i da ga živi. Tada je čovjek najslobodniji jer je otkrio smisao i svrhu svoga života.“
„Biti u Bogu?“, upitno nam odgovara pa opisuje anegdotu s učenicima. „Nedavno mi je nekoliko osmaša spontano tijekom odmora reklo: ”Časna, mi volimo Boga”!, na što sam odgovorila: ”Drago mi je, ali mi je važnije da znate da Bog voli i vas”! Tako bih i ja odgovorila na ovo postavljeno pitanje. Nije stvar u tome koliko smo mi u Bogu, već koliko je Bog u nama i koliko mu dopuštamo da nas mijenja. Nije poanta u nizanju devetnica određenim svetcima, broju krunica koje ću izmoliti ili određenoj molitvi za baš nešto što mi hitno treba u životu odnosno što ja mislim da mi treba. Ne podcjenjujem tu vrstu molitve, ali ako nema onog temeljnog ´Biti u Bogu’´, a to je ´Da Bog bude u meni i da me mijenja na bolje, da On živi kroz mene’ onda nema niti pravih promjena – na osobnom, društvenom, političkom, globalnom planu“, kaže pa dodaje da joj je u ovakvim razmišljanjima veliki uzor redovnica i dobročiniteljica sv. Majka Terezija, a dominikanka je postala slučajno.
Sestra Manes sa sestrama dominikankama
Dominikanski Red
Nikada nije, kaže, proučavala niti jedan Red ili Družbu u Crkvi. „Ja sam samo osjećala da želim biti sva Božja i nisam imala dodatnih pitanja. Bio je 8. kolovoza 2012. Taj dan je sveti Dominik. Zanimalo me tko je taj svetac i upisala sam ga u Google tražilicu. Izbacilo mi je i sestre dominikanke. Čitajući o dominikanskom Redu, srce mi je zaista gorjelo i jako lupalo. Taj dan sam se samo zamišljala u habitu kojeg sada i nosim. I to je bilo to. Za mene više nije bilo ni traganja ni ispitivanja. Rekla sam: ”Ako ikada budem časna, bit ću dominikanka”! To je bila ljubav na prvi pogled. Ne mogu to opisati riječima. To je jako intimno i duboko iskustvo u mome srcu. Ne znam zašto dominikanke, jednostavno sam znala da je biti dominikanka smisao moga života odnosno da to Bog želi i da me je zato stvorio.“
Časne sestre mogu promijeniti ime ako to požele, a nas je zanimalo zašto je odabrala baš ime Manes.
„Tada sam bila mlada i luda! Opet se smijem sama sebi. Htjela sam silno promijeniti ime, što sestre imaju mogućnost na sam svečani dan oblačenja habita. Tada vrhovna glavarica tradicionalno pred svima kaže: ”U svijetu si se zvala N.N. a u Redu ćeš se zvati N.N.” Sestra može zadržati svoje krsno ime ako to želi. Ja sam odlučila promijeniti ime. Gledala sam imena naših pokojnih sestara dominikanki i svako mi je bilo ”prefora”! Najviše mi se svidjelo ime Manes pa sam odlučila da ću se tako zvati. Nakon toga sam tek saznala da je ona bila visoka i punija žena. Sestre me zbog toga i danas često znaju zezati, pa mi kažu da sam njene visine, ali da moram još puno jesti da dosegnem njenu težinu. U svakom slučaju, ime mi se svidjelo i sve je išlo spontano. Volim to ime i drago mi je, a jedino me ljudi u mome mjestu i moja obitelj zovu krsnim imenom. Naravno, opraštam im!“
Objašnjava nam da je duh sv. Dominika nenametljiv, jednostavan i spontan te da „živi“ već osam stoljeća u svijetu i Crkvi. Dominikanka je, kaže, sestra koja radi posao kao i svaki drugi čovjek, ali svjesna da služi Bogu, da to radi na ponos svome dominikanskom Redu i na korist čovjeku.
„Zajednica je za dominikanku važno životno okruženje i ako se ono izgubi, gubi se i dio naše dominikanske karizme. Dominikanka bez redovničke zajednice i života u njoj i za nju nije autentična dominikanka“, ističe sestra Manes koja živi u zajednici s četiri sestre.
Piše poeziju, čita znanstvene knjige i ruski realizam, a voli čitati i hrvatsku i svjetsku povijest. U posljednje vrijeme usavršava strane jezike, ali najviše od svega voli život u zajedništvu.
„Jako mi je važan zajednički život i moj se dan orijentira oko naših zajedničkih redovničkih točaka: jutarnja molitva i sveta misa, doručak, ručak, večernja molitva i razmatranje te zajedničko večernje druženje odnosno rekreacija. Sve između tih točaka je dinamika dana koju određuje posao, hobiji i susreti s različitim ljudima. Potrebna mi je zajednica i susret s mojim sestrama u molitvi, razgovoru i smijehu. Također, potrebna mi je i samoća kako bih bila sama s Bogom i svojim mislima. Volim i susrete s prijateljima i obitelji, s kolegama i kolegicama s kojima radim.“
Predrasude i govor mržnje na internetu
Predrasuda o časnim sestrama ima mnogo, a koliko ih ima, toliko su – navodi sestra Manes – i smiješne. Najčešće su, kaže smijući se, sljedeće: časne samo mole, časne se nikada ne smiju i ne šale, časne postaju časne jer su se razočarale u momka ili se ne mogu udati, časne smiju samo hodati spuštene glave i ići ravno na cesti jer tako ih uče.
„Najsmješnije mi je ´Razočarala se pa je otišla u časne´ ili ´Ne može se udati i naći momka pa je otišla u časne´. Meni je to nešto toliko površno i nepromišljeno. To je kao da bih ja za nekoga rekla: ´Udala se za njega, jer nije mogla boljega naći´. Takav stav bi sigurno uvrijedio određenu, sada hipotetsku, osobu, jer njoj je njezin suprug najbolji, jer ga voli i ne želi ga zamijeniti s nekim drugim. Sve da je i tako, taj brak ne bi bio sretan i ispunjen, već usiljen i nesretan. Tako je i u redovništvu.“
Dodaje da joj je, također, smiješno što ljudi u 21. stoljeću ne shvaćaju da časne sestre ne žive od milostinje koja se daje u Crkvu. „Mi redovnice živimo u svojim redovničkim zajednicama. Školujemo se i radimo poslove kao svi ostali građani i dobivamo svoju plaću, samo što te naše plaće postaju zajedničke i na korist cijeloj zajednici, a ne moja osobna plaća s kojom radim što god želim. Već sam spomenula da je za dominikanku zajednica važan stup njena života. To je tako u svakom smislu, pa i u onom ekonomskom. Jako mi je ružno što moram ovo spomenuti, ali ružno je što mnogi na portalima i društvenim mrežama zaista vrijeđaju zavjet čistoće koji mi sestre polažemo. Ne shvaćaju smisao i bit zavjeta, općenito predbračne i bračne čistoće i cjelovitog pristupa spolnosti. Mnogi ljudi se ne trude čak niti čitati, širiti vidike i kritički promišljati. Sva svoja mišljenja svode na površne zaključke. Ali, kažem, rijetko tko, skoro nitko, takvo što ne bi nekoj redovnici rekao u lice.“
Kao primjer navodi da je nedavno jedan novinar objavio fotografije jedne sestre koja je šetala ulicom dok je bura puhala pa je sve, kaže, ispalo jako simpatično. „Bilo je jako lijepih komentara ispod članka, ali puno više ružnih, vulgarnih, ponižavajućih. Ljudi zaista ne shvaćaju težinu riječi koje pišu po portalima a nedostaje i puno kulture govora“, progovara o govoru mržnje na internetu.
Na sreću, imala je više pozitivnih iskustava nego negativnih. „Ja ljude dok hodam cestom uvijek pogledam i ako vidim mogućnost pozdravim – Zagreb, Split, Šibenik, zaista nije važno gdje sam. Imala sam par negativnih iskustava u Zagrebu, ali to su reakcije ljudi koji su osobno frustrirani ili nezadovoljni pa su im svi krivi. Ja nisam tip osobe koji će na takve stvari šutjeti. Uvijek sam se takvim ljudima okrenula, zaustavila se i mirno ih pitala mogu li ponoviti što su rekli ili zašto mi to govore. Ispričali su se ili rekli da nisu tako mislili. Ne radim to zato što ne dozvoljavam da mene netko ponizi, već da se ta osoba zapita idući put hoće li bilo kome, ne samo meni ili nekoj drugoj redovnici, s predrasudama i vrijeđanjem pristupiti. Lako je nekome iza leđa reći nešto, ali ponoviti mu to u lice, u oči – tek tada vidimo vrijednost ili ne vrijednost naših riječi.“
Kapitalističko društvo i mediji
Na pitanje kako vidi današnje društvo i koje promjene su nužne da bi jačala solidarnost i zajedništvo odgovara: „Današnje društvo je snažno obilježeno kapitalizmom, više nego ikada od nastanka ideje kapitalizma i mislim da je u velikom nastajanju još jedna vrsta tzv. privatnog kapitalizma koja nažalost stvara ekstremnu razliku između najbogatijih i najsiromašnijih. Mnogi filmovi i serije prikazuju tu drastičnu razliku koja sve više postavlja upitnike ovome društvu. Dakle, društvo je već duboko zakoračilo u nestajanje srednjeg sloja i dobrostojećih te stvara duboku jamu između ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih pa se tako vraćamo na feudalno društvo, samo bojim se, još opasnije. Kod nas ta razlika još nije toliko došla do izražaja, ali vrijeme će učiniti svoje i vidimo da već to čini.“
Smatra da je za promjenu stanja u društvu nužna promjena unutar pojedinca. „Ljudi su previše uljuljani u ono: ”Netko će drugi to”! Smatram da je prava demokracija uistinu to što ta riječ i govori: ”vladavina naroda”. Dakle, kad je narod zavađen oko manje bitnih stvari oni koji su pohlepni za moći i novcem vladaju vrlo lako. Potrebno nam je otvoreno srce i svijest da sam upravo ”ja” ta promjena.“
Hrvatsku medijsku scenu prati, budući da je jedno vrijeme razmišljala o studiju novinarstva. Mišljenja je da Hrvatska ima vrlo malo objektivnih medija i novinara, a časne sestre u taj medijski prostor „ulaze“ rijetko i uglavnom s predrasudama.
„Mislim da osim na vjerskim portalima, dobivamo malo i to vrlo predrasudama ograničenog medijskog prostora. Opet, mi uzimamo stvar u svoje ruke i imamo mogućnost otvaranja društvenih mreža, YouTube kanala i blogova i tako, na neki način, ljudi ulaze u ”naš” svijet. To itekako razbija predrasude ljudima. Mislim da mediji mogu prenositi i one lijepe stvari o Crkvi odnosno ljudima iz Crkve. Ponavljam, za svako područje našega društva potrebna je novinarska objektivnost. Iznesimo objektivno što nije dobro, ali iznesimo i ono što je dobro – o svakome. Opet ću se malo našaliti pa reći da bi se neki portali mogli u potpunosti preimenovati u ”Crna kronika” jer donose samo negativne, destruktivne vijesti. Takav pristup novinarstvu itekako utječe na svijest građana pa kada vidimo da netko uspijeva u Hrvatskoj u poduzetništvu, kada Crkva napravi neko dobro djelo, onda smo pozitivno iznenađeni. Koliko toga dobroga ima, a mediji ne prikazuju“, zaključuje za naš portal sestra Manes koju, zajedno s njezinim sestrama, možete pratiti putem Instagram stranice Sestre Dominikanke RH.
