Razgovarala: Bojana Guberac
Nakon 15 godina riječka pjevačica Tina Vukov razveselila je novim albumom sve stare duše. Prvijencom iz 2006. „Tuga dolazi kasnije“ na kojem je gostovao veliki Arsen Dedić tada je već pokazala glazbenu odraslost, a sada Vukov donosi album „Što me čini sretnom“ koji je dobio naziv prema obradi pjesme Josipe Lisac koja se nalazi među deset evergreena – njezinih omiljenih. Novim albumom čiju produkciju potpisuje Zvonimir Dusper još jednom je pokazala strast prema klasicima i nekim drugim vremenima, a glasom i pojavnošću dokazala da je njezin povratak vrijedilo čekati. Tina Vukov jedna je od rijetkih na hrvatskoj glazbenoj sceni koja je uspjela u nakani da ostane sasvim svoja i da na stvaranje gleda kao na suštinsku potrebu, a ne zadovoljavanje kapitalističkog ustrojstva i baš zato već sada zaslužuje biti proglašena glazbenom divom.
Vukov se trenutno priprema za nastup na Dori gdje će nastupiti na engleskom s pjesmom „Hideout“, a u pripremi su i drugi strani materijali. S pjevačicom smo razgovarele o albumu, hiperprodukciji, medijima i naravno – glazbi.
Na tvoj drugi studijski album čekali smo 15 godina. Kako ti gledaš na to vrijeme? Jesi li i ti čekala ili je album došao prirodno, spontano?
Nevjerojatno mi je da je prošlo 15 godina. Uvijek mi je album bio u planu, ali sad se dogodio zbilja spontano i u neobično doba za izdavanje glazbe. U prvom valu pandemije 2020. sjela sam na neformalnu kavu s producentom i prijateljem Zvonimirom Dusperom, počeli smo razgovarati o tome u kojem bi smjeru išao moj novi album i zapravo je njegova ideja bila da obradim evergreene za koje je znao da ih obožavam i ponekad pjevam na nastupima. Bila sam malo skeptična na prvu, ali upustila sam se u to, poželjela sam dati vlastiti zvuk toj staroj glazbi koju obožavam. Odabrala sam svojih omiljenih deset domaćih (i ponekih stranih) klasika i tako je prošle godine izašao album „Što me čini sretnom“.
Živimo u vremenu hiperprodukcije, no ti se tome uspješno odupireš. Kako gledaš na to iz svoje perspektive?
Vjerojatno sam idealist po tom pitanju. Nisam nikad htjela snimiti nešto što mi se zaista nije svidjelo, još uvijek vjerujem da glazba mora nešto značiti. Razumijem hiperprodukciju, ona je dio ubrzanog tempa života, ali definitivno se u procesu izgubila neka vrijednost. S obzirom na to da nisam kantautorica, oslanjam se na autore i mogu reći da sam zaista imala sreću s Robertom Funčićem u jako ranoj dobi, on mi je postavio visok standard s prvim albumom, ali i kasnije s drugim autorima, nekako su pjesme nalazile mene. Nadam se nastaviti tim putem.
Je li ti bilo teško ostati dosljedna sebi sve ovo vrijeme?
Iskreno, nije, nisam ni imala neki drugi izazov. Dvadesete su mi bile godine otkrivanja sebe.
Tina Vukov / Foto: Filip Gržinčić
Jesi li imala zacrtan svoj glazbeni put ili se to mijenjalo tijekom godina? Vjerujem da su se neke stvari mijenjale sazrijevanjem.
Kao djevojčica znala sam samo da želim pjevati. U samim počecima najviše sam bila pod utjecajem r’n’b glazbe i onoga što se puštalo na MTV-u, onda sam negdje početkom srednje otkrila stariju glazbu i operu, i zaljubila se u taj klasični senzibilitet. Tako da nisam imala neki zacrtani put, pjevala sam ono što mi se sviđalo u tim trenucima. No oduvijek sam htjela biti svoja, to se nije promijenilo.
Tvoje pjevanje je snažno, no oni koji su imali prilike razgovarati s tobom znaju da si nježna i pomalo introvertna osoba. Kako balansiraš te dvije suprotstavljene strane?
Hvala ti (smiješak). Mislim da je taj balans počeo dolaziti s godinama, tridesete su mi donijele više prihvaćanja sebe i svih svojih strana.
S kojom pjesmom s novog albuma si se najviše ˝saživjela˝?
Imam tri favorita: „Svemu dođe kraj“, „Još samo večeras“ i „Kuća pored mora“. Prve dvije su mi nekako najbolje vokalno legle, a treća odskače po svemu jer smo Matija Dedić i ja sami u improvizaciji i dali smo pjesmi skroz novi zvuk. Ta izvedba mi je posebno draga.
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno sam u pripremama za Doru, a nakon toga počinjem planirati nastupe i skupljati materijal za novi album autorskih pjesama.
Kako će izgledati nastup na Dori?
Ne smijem puno otkrivati, ali mogu reći da će biti efektan. U mom stilu, ali ipak malo drugačiji od onoga na što sam navikla i tom dijelu se veselim.
Rano si osjetila koliko mediji mogu biti okrutni. Kako na to gledaš danas?
Vrlo rano sam to osjetila i pohranila negdje u podsvijest. Trebalo mi je zaista dugo da procesuiram što se zbivalo i koliko je to zapravo uobičajeno. Negativni natpisi i komentari me više ne diraju, ne doživljavam ih više toliko osobno kao prije.
Što ti predstavlja glazba nakon svih ovih godina?
To je pitanje koje si i ja povremeno postavljam. Glazba je uvijek neizostavni dio mene, kanal putem kojeg mogu osjetiti svako ljudsko iskustvo intenzivnije. S godinama je nekako rjeđe slušam u svakodnevici, ali obožavam trenutke kad me dotakne kao prvi put. U tim trenucima osjetim sav optimizam, tugu, nostalgiju, radost, i uvijek je pročišćavajuće.
