Piše: Nikolina Blažanović
Sjećate li se svojih lektira iz osnovne i srednje škole? Sjećate li se možda i djela koje ste čitali i interpretirali na satima hrvatskog jezika? Koliko su vam bili zanimljivi i jeste li ih razumjeli? Dio bi sigurno rekao da su im bila dosadna i nerazumljiva te da se učenicama/ima trebaju približiti na puno zanimljiviji način. Katarina Šestić samostalna je umjetnica iz Račinovaca koja je 2019. godine završila magisterij glume i lutkarstva u Osijeku te pokušava upravo to.
Nakon projekta Lutkarstvom kroz lektire kojim je htjela potaknuti učenice i učenike na kreativnost, maštanje i igru, poželjela je osmisliti još takvih projekata. Tako je nastao projekt Igranje poezije za 5. razred osnovne škole kroz koji želi s učenicama i učenicima obraditi lektiru Grigora Viteza Kad bi drveće hodalo.
„Budući da mi je tata po struci profesor hrvatskog jezika, konzultirala sam se s njim i on mi je dao ideju da se bavim poezijom. Cilj ovog projekta jeste razbiti mit da se poezija isključivo doživljava i interpretira u stihu te da je ona jednolična i „dosadna“. Poezija iz glumčeve vizure može biti izuzetno zanimljiva i bogata te ću im kroz različite glumačke interpretacije zajedno s kolegicom Josipom Oršolić to i dokazati. Kasnije će se i sami polaznici okušati u interpretaciji. Time ćemo osloboditi njihovu maštu i kreativnost, proći ćemo kroz osnovne scenskog nastupa i obraditi propisanu lektiru“, govori Šestić.
Uz ovaj projekt za osnovnu školu, osmislila je i projekt AntigONA za srednju školu: „To je projekt koji je nastao u mojoj glavi na drugoj godini studija kada smo obrađivali antiku pa tako i Sofoklovo djelo Antigona. Ono mi nije ostalo u najboljem sjećanju iz srednje škole zbog težine stiha kojim je pisano – jampski pentametar, međutim, analizirajući ga i gledajući iz glumačke perspektive postalo mi je jedno od najdražih djela i uloga koje sam igrala. Upravo zbog toga sam odlučila razraditi projekt jer mislim da je previše složeno djelo za 1. razred srednje škole.“
Kroz njega polaznicama/ima želi približiti lik Antigone i njezinu problematiku te im pokazati da i takvo djelo može biti obrađeno na kreativan i zanimljiv način. Radionicu je podijelila u dva dijela. U prvom će polaznice/i gledati glumačku obradu Antigone u obliku kratkog filma, a u drugom će zatim analizirati viđeno i dobiti zadatak sami pokušati rekonstruirati neke scene iz Sofoklova djela.
„Svaka radionica koju vodim je isključivo interaktivna i mislim da je to najbolji način prenošenja znanja. Ni ja kao učenica i studentica nisam voljela suhoparna predavanja, pogotovo kada se to moglo ispredavati na puno kreativniji način. Naravno, postoje neki predmeti koji ne nude puno mogućnosti, ali tko hoće taj nađe način. Tako da ja ne radim njima ono što nisam htjela da se radi meni“, objašnjava Šestić pozadinske razloge svojih projekata.
„Šalu na stranu, ono čime se bavim je stvoreno za praksu i koliko sam vidjela i čula, polaznici jako dobro na takvu vrstu predavanja reagiraju. Čak i oni koji ne žele biti previše uključeni jer ih to istinski ne zanima se uključe. Upravo zbog njih koji ne vole čitati je važno da im se pokaže da ono nije i ne treba biti suhoparno nego da ih se motivira da nađu svoj način čitanja i stvaranja slike o pojedinoj lektiri koja će im biti zanimljiva i koja će kasnije ostati u dugoročnom sjećanju. A da ne pričam koliko se na taj način pripremaju za studij, posao, život. Mislim da je važno djecu educirati kako da uče s razumijevanjem, a u ovom slučaju kako da čitaju s razumijevanjem“, smatra.
Prošlo ljeto organizirala je višednevnu radionicu za djecu pod nazivom Gluma i lutkarstvo kao trening za svakodnevni život. Trajala je tri dana po tri sata, a na kraju je sve očekivala javna prezentacija pred publikom. Prvi dan su izrađivali lutke zijevalice prema likova iz bajki koje su izabrali. U pauzama su igrali kreativne igre pomoću kojih su vježbali socijalnu, emocionalnu i praktičnu inteligenciju.
Drugi dan su se susreli s lutkarskim etidama koje su radili na temelju priče iz bajke te izvodili vježbe za javni scenski nastup i kontrolu treme. Posljednji dan su ponavljali vježbe za javnu prezentaciju i slagali raspored.
„Radionica je bila predviđena ne samo za „male glumce“ nego za svu djecu jer zaista mislim da je rad na javnom scenskom nastupu, kontroliranju treme i praktičnoj inteligenciji izuzetno važan čime god se jednog dana bavili“, naglašava.
U želji pružanja više kulturnog sadržaja tamo gdje ga gotovo i nema, s kolegicom Josipom Oršolić nedavno je pokrenula umjetničku organizaciju Kazališna družina Iglu: „Imale smo prvu predstavu za djecu prošle godine pod nazivom Oprosti za Božić. Nastala je u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić Vinkovci. Ove godine voljele bi napraviti dvije predstave za djecu i ljetne radionice, ali sve ovisi o tome koliko ćemo imati vremena. Puno radimo na drugim projektima u Zagrebu pa nam je sve malo teže zbog te relacije, ali nešto od navedenog ćemo sigurno uspjeti realizirati.“
Na koncu smo se dotaknule razlika u položaju glumica i glumaca. Šestić kazuje da ih itekako ima: „U većini tekstova, pogotovo klasičnih ima više muških uloga nego ženskih, a na tržištu više diplomiranih glumica nego glumaca. Tako dolazimo do viška glumica na tržištu. Iako moram priznati, gledajući repertoare nekih kazališta, primjerice HNK Zagreb, počele su se raditi „ženske drame“, ali je i dalje to nedovoljno, pogotovo za samostalne umjetnice. Ono što sam i sama nedavno saznala, upravo zbog toga jer nas ima „na bacanje“, na pojedinim snimanjima se dogodi da za jednaku količinu posla puno bolje plate glumca nego glumicu. Opravdanje je da je ona lako zamjenjiva ukoliko to ne želi odraditi za određeni honorar. Trebat će nam još koje desetljeće (optimistična sam) da to promijenimo.“
