Piše: Bojana Guberac
U Pogonu jedinstvo proteklog vikenda gledale smo zagrebačku premijeru intrigantne performativne izvedbe „Jezik kože˝ riječke umjetnice Martine Hrlić Rogić.
Martina Hrlić Rogić umjetnička je ravnateljica riječke Plesne grupe Flame koju je osnovala pred 17 godina. Podučava contemporary, modern jazz i musical, a koreografira za brojne predstave, performanse, plesna natjecanja, produkcije i festivale. U plesnoj karijeri kao koreografkinja je ostvarila suradnju s Rijekom 2020. kroz koreografiju za Operu industriale na otvorenju Europske prijestolnice kulture, surađivala je na više projekata u produkciji HNK Ivana pl. Zajca i rječkog Art-kina. Uz to, surađivala je s školom pjevanja Studio Maraton i vokalno-instrumentalnim ansamblom Intermezzo. U produkciji Plesne grupe Flame Hrlić Rogić postavila je četiri performansa te režirala i koreografirala ukupno 14 predstava.
U posljednje je vrijeme okrenuta društveno-angažiranoj umjetnosti i performansima. Performans „(Ne) mrzimo baš sve˝ također je izveden u Pogonu jedinstva, a najnovija izvedba „Jezik kože“ sjajan je prikaz njezinog umjetničkog sazrijevanja kojim su obuhvaćeni svi pravci autoričinog razvijanja. Upravo zato je „Jezik kože“ teško staviti u okvir. Hrlić Rogić kombinira ples, performans, glas i glazbu koju potpisuje glazbenik Darko Terlević. Vodeći nas kroz izvedbu frazemima hrvatskog jezika vezanih uz kožu autorica „mijenja kožu kao zmija“ što je ujedno i jedan od frazema koji koristi u izvedbi koja nas je nasmijala, naljutila, šokirala, natjerala suze na oči i angažirala.
„Ideja je krenula od moje kože, kože koja stari, naborane, opuštene, obješene, pune ožiljaka, crvenila, znoja i, uopće, tragova života. Cijeli moj život je zabilježen na koži. Iz različitih kuteva sam htjela pristupiti temi kože pa sam tako htjela staviti naglasak na neizbježno starenje kože, odnos naše psihe i kože, kože kao organu komunikacije, kože kao reagensu na sve podražaje u okolini i kože koja čini naš životopis. Kako je tema bilo mnogo sve sam ih uspjela povezati frazemima hrvatskog jezika vezanih uz kožu koje često koristimo, a da ih nismo niti svjesni“, objašnjava na početku razgovora ideju o izvedbi.
Martina Hrlić Rogić – Jezik kože, Foto: Kristijan Vučković
Svaki novi projekt, kaže, kreće u kolovozu na otoku Olibu kada opušteno, s pivom u ruci i pogledom u daljinu razmišlja o novim pothvatima. Pa je tako i ovaj projekt nastao u kolovozu 2020. godine.
„Već upoznata s prvim valom korone predvidjela sam da je solo format najzahvalniji za premijeru u 2021. Drukčiji je bio i proces rada s dugogodišnjim prijateljem i suradnikom Darkom Terlevićem koji je ovaj put radio autorsku glazbu tako da je gledao moja rješenja frazema putem video uratka i vraćao mi ista s glazbenom podlogom i svaki put bi iznenadio, nasmijao i vrlo često naježio kožu“, kaže Hrlić Rogić koja je premijeru imala u srpnju protekle godine na Festivalu suvremenog plesa ‘Port of Dance’ u Rijeci, na poziv direktora festivala Edvina Liverića.
Gledajući autoricu teško da je postojao netko u publici tko nije barem za vrijeme izvedbe preispitao odnos prema vlastitoj koži i svim njezinim aspektima koji se prelijevaju u sfere naših životnih situacija i doticaja sa sobom i svijetom oko sebe. Autorica nam govori da je tijekom pripreme ojačala svijest o svojoj koži, no dodaje da je taj odnos razvijala dugo – sa svakim novim ožiljkom, tragom začudnih događaja njezinog života. „Taj miran odnos s promjenama kože imam i dalje. U frazemu ‘Koža pamti’ iscrtavam sve svoje ožiljke, rezove i nudim ih publici kao CV mog života. Bilo bi jako čudno da su iza mene nebrojene operacije, a da nisu ostavile traga na koži. Tu su, dio su mene i provlačimo se zajedno dalje kroz život“, kaže.
Upitale smo ju zanemarujemo li ulogu kože u našim životima, odnosno jesmo li svjesne njezinog višestrukog utjecaja, metaforičkog i stvarnog.
„Smatram da je danas fokus na kožu jako izražen i to na svim poljima, estetske kirurgije, kozmetičke propagande i umjetnosti tetoviranja. Suvremena, navodno, razvijena društva ne trpe starost niti slabost, a oboje se najbolje vidi na koži. Težnja za zadržavanjem mladosti i ljepote predstavlja svojevrsni imperativ, a znaci starenja, pogotovo tjelesni, nastoje se odgoditi, prikriti, remodelirati i shvaćaju se gotovo kao životni neuspjeh. Što je koža tanja, naboranija, krhkija, to je psiha, s vremenom, stabilnija, iskusnija, staloženija i lakše podnosi borbu s mijenama, no je li baš to tako?. Jako je popularna kultura tetoviranja kože i postavlja se pitanje čine li to mladi ljudi isključivo radi modnog diktata ili izražavaju svoje stavove, slobode“, odgovara autorica kojoj koža predstavlja „body CV“ – ispisan život svakog pojedinca.
Pa ako o tome i nismo razmišljale, Hrlić Rogić nas je snažnim izgovaranjem frazema podsjetila koliko su život i koža svakodnevno isprepleteni.
„Nije slučajno da postoji toliko frazema u hrvatskom jeziku vezanih uz kožu jer se puno životnih situacija može prikazati kroz filter kože. Ipak je to spona između našeg unutarnjeg i onog izvanjskog. Koža predstavlja prvi kontakt kad se upoznajemo s nepoznatom osobom i ona predstavlja granicu, zaštitu prema drugim ljudima, ali je ujedno i organ komunikacije. Puno govori o nama samima i načinu na koji reagiramo na raznovrsne podražaje u okolini. Budući da je tako osjetljiva dobro služi kao sinonim za različite ljudske osjećaje ili vrlo često predstavlja cjelokupno ljudsko biće jer ga i doslovno zaokružuje. Meni su frazemi koje sam odabrala činili poznate slike društva koje sam pokušala predstaviti publici kroz svoj umjetnički habitus, ponekad pokretom, gestom, a ponekad vrlo doslovnom akcijom u prostoru“, priča nam riječka umjetnica kojoj je cilj kod publike probuditi svijest o koži, njezinim značenjima i svemu onome što je u njoj „zapisano“.
„Iz predstave u predstavu pronalazim različite kanale kroz koje izađu bujice emocija pa sve skupa zna i mene zateći, ali jako volim taj proces. Valjda zato i imam hrabrosti ostavljati komadiće sebe na pozornici. Prilikom izvedbi osjetim reakcije publike i najzanimljivije mi je kad se te reakcije mijenjaju, posebice mojim približavanjem. Postoje trenutci u predstavi kad nudim svoju kožu, a u biti ja ulazim u kožu od pojedinaca iz publike. Uživam u toj komunikaciji.“
Tijekom izvedbe autorica povremeno razbija nevidljivi zid ispred publike i ulazi u prostor gledatelja tako da oni izlaze iz uloge promatrače i postaju direktni sudionici. „Ciljano razbijam granicu između izvođača i gledatelja jer smatram da se osjetila publike sigurno intenziviraju ako su direktno uključeni u priču. Slike koje su prikazane u predstavi nisu nikom strane, uvijek su tu, ponekad i preblizu.“
Martina Hrlić Rogić – Jezik kože, Foto: Kristijan Vučković
Osim što već 25 godina kreira i stvara, supruga je i majka, a odnedavno i ponovno studentica. Na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu studira Neverbalni teatar MA.
„Motiv studiranja je nadogradnja i sistematizacija stečenog i naučenog i naravno usvajanje novih teorijskih i praktičnih znanja o izvedbenim sferama. Budući da i dalje mislim podučavati i izvoditi u suvremenim plesnim tehnikama smatram odgovornim, motivirajućim, gotovo obvezujućim, dalje se educirati. U recentnijim sam se radovima približila solo izvedbama u pokušaju istraživanja i iznošenja duševnih stanja zbunjenog pojedinca u nejasnom svijetu današnjice, funkcioniranja unutar i izvan društvenih okvira, odnosno barijera i opstrukcija u razumijevanju među ljudima. Teme su to koje će sigurno još neko vrijeme biti okosnica mog djelovanja, a nadam se da studij u tom pogledu može samo raširiti horizonte gledišta.“
Balansiranje između poslovnog i privatnog života uz trenutni studij je, kaže, još jedna granica koju je „pobrisala“.
„Naš Hrcki je redovito na plesnim probama i uključen je od malena na tempo života koji se vodi u plesnoj dvorani, ne propušta koncertni program Bookcaffe-a Dnevni boravak. U nekoliko navrata je bio sa mnom u Osijeku, a jako voli družbu s tatom i obožava svoje bake pa razdvajanje ne pada teško. Puno vremena provodimo svi zajedno i svu umjetnost ovog svijeta bih stavila sa strane da napunim baterije sa svojim čoporom. To je jednostavno ringišpil života na koji smo sjeli i vrti nam se u glavi, ali ne silazimo s njega jer se ne prestajemo smijati“, zaključuje za Žene i mediji riječka umjetnica Martina Hrlić Rogić.
