Piše: Bojana Guberac
Spisateljica Jelena Hrvoj po struci je grafička dizajnerica. 2014. godine objavljuje roman prvijenac „Štorka“ u vlastitoj nakladi. Do danas, Hrvoj ima sedam objavljenih romana, koji se žanrovski svrstavaju u domenu psihološkog trilera i horora. Urednica je časopisa za književnost „Kvaka“ u kojem također piše kolumnu pod nazivom „Patnje mladog autora“.
Članica je Hrvatsko-zagorskog književnog društva. Kao ljubiteljica hrvatskih mitova i legenda, pokreće projekt „Croatian Myths and Legends“, a putem svojeg YouTube kanala promovira poznate i manje poznate baštinske predaje. Jedna od takvih priča objavljena je na stranicama online časopisa „Ancient Origins“. U slobodne vrijeme, Hrvoj se bavi slikanjem i ilustriranjem. Iza sebe ima tri samostalne izložbe. Zaslužna je za ilustrirano izdanje zbirke poezije dr. Cvjetka Leža „Dodir“ te romana Martine Frke Milotić “Pripovjedačica”. Neki od njezinih radova objavljivani su na književnim portalima Književnost.hr, Časopis Kvaka, Aportal i Express Best Book.
Hrvoj je jedna od onih žena koje su se baš u pandemiji odvažile na nove projekte. Pa tako 2021. osniva Nakladu Cranium. Produkt je to njezinog dugogodišnjeg rada u izdavaštvu s ciljem da pod jednim izdavačkim imenom okupi sve domaće autore žanrovske književnosti. S Hrvoj smo razgovarale o mukama u izdavaštvu, njezinim romanima, „boys klubu“ na književnoj sceni i o izazovima u vođenju naklade. I naravno o pitanju svih pitanja – može li se živjeti od pisanja?
Po struci ste grafička dizajnerica. Kako se odlučujete za pisanje?
Kreativnost je ogroman dio mog života oduvijek. Pa su se tako grafika, ilustriranje i pisanje nekako od malih nogu našli bok uz bok. Pisanje samo po sebi je pak došlo kao produkt dvije stvari – dječje želje i pokušavanja čuvanja zdravog razuma. Otkako sam napisala prvi roman prošlo je nešto više od jedanaest godina, a i danas su mi knjige bijeg od surove realnosti u vrijeme i prostor u kojemu vladam situacijom i krojim taj fiktivan svijet po svojim zakonima.
Kako gledate danas s ovim odmakom na prvi roman? Napisali ste ga vrlo mladi..
Kao što sam napomenula, prvi roman sam napisala prije nešto više od jedanaest godina, no prvi roman koji sam objavila pojavio se na knjiškoj sceni prije sedam. Oba su mi posebno draga. Dakako, vidim stilski odmak, ali mi istovremeno na mahove nedostaje onaj, nazovimo to, nevin pristup pisanju. Kako vrijeme odmiče, postajete svjesni grešaka koje ste prije radili pa vas na neki način i počinju kočiti u samom kreativnom procesu.
Znamo za muke s izdavaštvom. Kako je to kod Vas izgledalo?
Poprilično turbulentno. Moram priznati da sam nekoliko godina pokušavala objaviti roman putem klasičnog izdavaštva. Iz ondašnje i sadašnje perspektive to izgleda sasvim različito. Valja napomenuti kako sam se upustila u potragu za izdavačima bez poznanstava, kao mlada i posve nepoznata autorica. Mahom sam nailazila na odbijenice i kritike koje su mi trebale dati do znanja kako se ova vrsta žanrovske literature kod nas neće prodavati. Naposljetku su me čista upornost i tvrdoglavost potakle da se u izdavačke vode upustim sama. Srećom, to se za mene pokazalo kao apsolutni pogodak.
Zašto trileri, znanstvena fantastika i horori? Kako izgleda Vaš proces pripreme za pisanje, odnosno samo pisanje?
Uz činjenicu da su to žanrovi koji me oduvijek privlače, treba napomenuti kako smatram da se kroz ove žanrove može napraviti jako dobar prikaz tema o kojima treba progovarati, a nisu svima najmilije. Također, kroz triler i horor najlakše prenosim poruku o ljudskoj naravi. Volim progovarati o vršnjačkom nasilju, poticati ljude na razmišljanje o tome koja im je granica morala ili nemorala. Voljela bi i napomenuti kako kroz ove žanrove, i to ne naglašavam dovoljno, volim tkati domaće mitove i legende koje su manje poznate širokoj publici. A kako izgleda moj proces pisanja? Mislim kao i kod svakog književnika. Mnogo, mnogo sati buljenja u ekran i rađenja svega osim pisanja, ispijanje galona kave, živciranja oko toga da nemam inspiracije, hrpa istraživanja i naposljetku nekoliko kvalitetnih tjedana (sve zajedno) u kojima uspijem iznjedriti novi roman.
Je li naša publika naklonjena takvim žanrovima, pogotovo kada ih piše žena?
Čini mi se da domaćoj čitateljskoj populaciji kronično nedostaje domaće žanrovske literature. Ustvari sam jako rijetko vidjela da netko ne poseže za mojim naslovima zbog same činjenice da sam žena, ali u drugu ruku mogu potvrditi da je 99% mojih čitatelja ustvari ženska populacija.
Koliko Vam je teško biti spisateljica u Hrvatskoj?
Ovisi kako na to gledamo. Tužno je da je kultura čitanja kod nas ispod prosjeka i da se pisanje kao poziv još uvijek tretira kao hobi, a knjiga kao nepotreban luksuz. Iz tog je aspekta možda nešto teže. Bilo kako bilo, pisanje je jedno predivno zanimanje koje ispunjava i dotiče one koji shvaćaju snagu riječi, pa i očuvanja kulture i jezika.
Nedavno je baš Olja Savičević Ivančević u tjedniku Novosti pisala o mizoginiji na kulturnoj sceni, o svojevrsnom „boys clubu“ koji i dalje ne cijeni žensko pisanje. Naglasile su to i naše najistaknutije književnice poput Ivane Bodrožić, Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, Julijane Matanović i drugih. Kako to komentirate?
Iskreno, to su elitističke borbe nadmoći. Ne negiram postojanje distinktne razlike u tretiranju teksta prema spolnoj klasifikaciji, ali to su bitke koje se vode u „elitističkim“ krugovima. Osobno mi nije ni cilj, a ni želja kretati se uz bok našoj takozvanoj književnoj eliti, pa me se ni ne dotiče, niti me se izdvaja zbog spola. Mnogo je veći problem što se ta ista skupina nameće na jednim te istim mjestima koja se mogu nazvati unosnima, pa se ponovno i na ovom polju podliježe tome tko koga i zašto poznaje. „Boys club“ u tome dakako prednjači, no za razliku od popularnog mišljenja „Boys club“ nije isključivo muški.
Otvorili ste nakladu. Kako se odlučujete na taj potez i koji su izazovi vođenja naklade? Možete li živjeti od pisanja i vođenja naklade?
Ovo je podosta kompleksno pitanje koje bi iziskivalo kompleksan i opširan odgovor. Ideja o Nakladi Cranium već se neko vrijeme nametala sama po sebi. Izazovi vođenja naklade su ogromni. Jako nestabilno tržište, velika konkurentnost jakih izdavačkih kuća koje zbog potpora i otkupa mogu priuštiti znatno jeftinije objave, ali i kockanje upitnim naslovima. Dakako, treba i napomenuti apsolutnu nezainteresiranost mainstream medija za književnost i kulturu. Smatram da je gotovo kao i u svakom poslu. Teško je. Uz to da ponovno napominjem: knjiga je danas postala luksuz. Ne mogu reći da se može dobro živjeti od pisanja i pisane riječi. Može se preživljavati uz jako, jako puno posla i jako puno truda. No to, kao što svi znamo, nije izoliran slučaj kod nas.
Otvoren je trenutno javni natječaj Vaše naklade za pisce s područja RH. Što Vas je potaknulo da pomažete i drugim autorima i autoricama?
Kao što sam već napomenula, na samom početku mi je bilo jako teško doprijeti do izdavača. I ne samo to. Kad sam se upustila u samoizdavaštvo, nisam čak ni znala kolik spektar ljudi mora raditi na jednoj knjizi kako bi ona bila objavljena, te koliko je to skupo. Naposljetku, neopisivo je teško doći do čitatelja i probiti se do knjižnica i knjižara. Smatram da nove generacije autora zaslužuju mnogo više prilika no što im se pruža.
