Piše: Bojana Buberac
Nemoguće je šetati zagrebačkim ulicama, a ne primijetiti tragove duše koje iza sebe ostavlja 31-godišnja Antonella Šantek. Godinama vraća „duh“ gradu tjerajući slučajne prolaznike da zastanu i na trenutak ostanu u trenutku.
Istrgnute stranice knjiga, na njima crtež ili kolaž i misao Antonellin su potpis kojim je dosad izmamila osmijeh tko zna koliko prolaznika.
Krajem srednje škole prestala je gledati televiziju. Ranije je, kaže nam, provodila previše vremena prikovana uz filmove i serije. Uvidjela je da takvo provođenje slobodnog vremena nema svrhu pa je počela čitati knjige, crtati, slikati, kolažirati i upoznavati sebe. Svoje strasti sada najbolje izražava kroz uličnu umjetnost, a do nje je došla slučajno, tako što je počela izrađivati čestitke za prijatelje s porukama koje je zapisala iz knjiga koje je čitala. I tako se rodila Lutajuća knjiga.
„Odrasla sam na ulici, kao dijete stalno sam se igrala vani. Tako da sam htjela vratiti tu igru i bezbrižnost u današnje duhom prazne ulice. Imala sam toliko radova doma, da ih više nisam imala gdje staviti te sam odlučila da to podijelim s prolaznicima. Moji radovi su za sve i za nikoga istovremeno. Jer mene ispunjava sam čin stavljanja na ulicu, jako je uzbudljiv. Nisam očekivala da će se toliko primijetiti i svidjeti ljudima“, govori za Žene i mediji.
Lutajuća kniga / Foto: Antonella Šantek
A radovi su se itekako primijetili jer se danas „preselili“ s ulice i mogu se pogledati i nabaviti u Gospodskoj ulici u caffe baru West End, knjižari Vuković Runjić u Teslinoj, u kafiću Summit i Salonu Kak se šika na Ilici te u Bookari na Maksimirskoj.
„Za mene ulična umjetnost predstavlja slobodu. Obožavam upoznavati gradove kroz uličnu umjetnost jer im ona daje poseban štih, pa je tako i sa Zagrebom. Umjetnost je sve oko nas i u nama. Od prirode do gradskih zgrada, od djece do odraslih, od čišćenja do izrade skulpture. Život je umjetnost“, veli nam Antonella koja je dosad napravila preko tisuću Lutajućih knjiga. Na ulicama ih je preko 400.
Stare knjige, kaže, dobije često od knjižnica kada rade otpis ili ih nađe na ulici i vrati – ulici.
„Mjesta gdje ću ostaviti Lutajuću knjigu biram spontano, kad dođem u novi grad najčešće biram trošna mjesta i već išarana te napuštene prostore, jer imaju dušu. A i da i nekome ne bi smetalo. Nekad me i netko zamoli da zalijepim baš u njihovu ulicu. Stranice su kratkog trajanja što im daje na vrijednosti, da određenu poruku vidi određeni broj ljudi“, priča nam Antonella koje vodi i „Lutajuće radionice“.
„Radionice budu jako posjećene, fokusiram se na igru i opuštanje. Polaznici naprave svoju osobnu Lutajuću knjigu uz dobru zabavu, predznanje nije potrebno.“
Foto: Antonella Šantek
Koliko god da je mnogima teško živjeti od umjetnosti, s Antonellom to nije slučaj. I nije joj, kaže, nimalo teško.
„Nije mi teško, divno mi je. Lijepo je raditi za sebe i ono što voliš, i činiti ljude sretnima. Svi zaslužujemo živjeti obilje. A trebalo mi je onoliko dugo dok nisam promijenila svoja uvjerenja vezano za novac, sve ostalo došlo je kao posljedica“, ističe Antonella na čiji je izbor umjetničke intervencije utjecao rad s beskućnicima. Naime, jedna je od osnivačica humanitarne udruge Fajter koja od 2014. pomaže beskućnicima. Pandemija ih je „usporila“, no sada se vraćaju u normalu.
„Dosta smo radili u vrijeme potresa, jer je bilo potrebno pomoći beskućnicima i drugim ljudima. Ali i grad se dobro organizirao tako da su bile otvorene privremene pučke kuhinje i šatori za spavanje. Dobili smo jako puno donacija od toliko divnih ljudi. Ali malo smo usporili s radom jer se nismo mogli nalaziti u većem broju i imati toliko interakcija s ljudima u pandemiji. Sada se sve polako opet pokreće, izlazi nam novi broj časopisa, imali smo nekoliko akcija s odjećom i higijenskim potrepštinama. Nastavljamo raditi ture po Zagrebu i govore po školama i fakultetima. Tako da se veselimo radu“, zaključuje za naš portal ulična umjetnica Antonella Šantek. Možda baš sutra naiđete na njezinu srcem ispisanu Lutajuću knjigu!
