Piše: Bojana Guberac
„Tko ovaj film režira, jebo te život?!“, napisala je bosanskohercegovačka spisateljica Martina Mlinarević u autobiografskom i do bola intimnom romanu “Bukača”. Sjećanje je to na jedno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Sada je tu rečenicu suvereno, po tko zna koji put otkad izvodi monodramu, na zagrebačkoj sceni izgovorila glumica Tea Šimić. I postigla da se uplakana publika glasno nasmije.
Rečenica, odnosno upit samoj sebi, autoironizirani je sukus Martininog, kako je navela, krvarenja po stranicama. Upravo je to autoričino krvarenje, prkosni usud da bude ogoljena i ranjena u malograđanskoj, patrijarhalnoj sredini, a da ljubav ostane bez obzira na bol jedini smisao borbe, a i života kao takvog, Tea Šimić prenijela je zadivljujućom lakoćom. Mada, priznat će nam, radeći na Bukači, nije joj bilo nimalo lako. No sudbina svih onih žena koje su nakon čitanja Martinine knjige u sebi ili javno izgovorile „I ja sam“ i nije da kroz život na Balkanu prolaze neokrznute, obasjane lakoćom življenja. Roman koji je na policama knjižara završio 2019. godine neprestana je aktualnost na koju nas Šimić izvodeći Bukaču podsjeća.
Na početku našeg razgovora Tea Šimić glumu uspoređuje sa svijetom mašte i igre koja služi kao moćan alat za društveni napredak, iako se to može, kaže, kazati za svaku umjetnost. „Gluma je posebna po tome što je čovjek sam sredstvo izražavanja, izvana i iznutra. Tim sredstvom se mogu popravljati duše, a jedan glumac bez ičega može učiniti beskonačno mnogo na sceni. A društvu je beskonačnost često nepojmljiva. Zato mi je bilo izazovno napraviti monodramu, uronila sam duboko u vlastiti proces grebanja po mogućnostima. No ako ćemo ukratko i najsubjektivnije, gluma mi vrlo često predstavlja razlog da ustanem iz kreveta“, govori nam glumica rođena u Grudama u Bosni i Hercegovini gdje je završila Osnovnu školu Ruđera Boškovića. U Splitu završava Školu likovnih umjetnosti te stječe diplomu fotografskog dizajnera. U Sarajevu je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti, uz povelju studentice generacije 2017. Nakon toga dolazi u Zagreb gdje i danas živi i radi kao freelancerica.
Za vrijeme lockdowna tragala je za tekstom koji bi na scenu postavila sama. Tada joj je u ruke došao i roman Bukača. „Tražila sam nešto što bih postavila sama ili eventualno s još jednom osobom kako bi bilo što jednostavnije za realizaciju i repriziranje. Pročitala sam Bukaču i sve sam odmah vidjela na sceni, sve je već u čitanju prošlo kroz mene. Ljubav na prvi pogled, bez pretjerivanja.“
Pa iako Šimić na teatarskim daskama djeluje glumački sigurno koristeći samo sebe i šal kao rekvizit, rad na monodrami, veli nam, nije tekao glatko. A dočekalo ju je i ono na što se ne možeš pripremiti, a na što svaka glumica mora biti spremna – odbijanje. I to 35 puta.
„Apsolutno sve je bilo teško. Ništa mi nije krenulo isprve jer sam učila putem. Dramaturgija je trajala mjesecima, režija traje i dan danas. Kopanje po ritmu, pronalazak mjere u unutarnjim radnjama i igra sa šalom koji mi je jedini rekvizit. Godinu dana je trajao cijeli proces pripreme za premijeru. Pandemija je dosta blokirala stvari, nemoguće je bilo doći do sredstava za realizaciju, ali nakon otprilike 35 odbijenica za sponzorstvo pokrenuli smo crowdfunding kampanju i prikupili minimum za premijeru. Baš je bilo nategnuto, ne želim uljepšavati, ali uz šačicu ljudi koji su bili bezuvjetna podrška uspjeli smo. Borba se nastavlja, ali znam da imam predstavu koju vrijedi pogledati“, iskreno će Šimić o predstavi koju zaista vrijedi gledati barem dok se u društvu ne vidi pomak.
„ Mogla sam pretpostaviti da će predstava privući puno ljubitelja knjige i Martine kao javne ličnosti ali zapravo se češće događa to da ljudi sasvim slučajno dođu na predstavu pa tek tada upoznaju ili mene ili Martinu. Mislim da će još dugo biti predstava biti aktualna jer su nažalost teme poput karcinoma, cyberbullyinga i zakržljalog mentaliteta uvijek aktualne. Sad je era cyberbullyinga na vrhuncu, ali nasilje svih vrsta je i dalje nasilje, definitivno trebamo govoriti o tome.“
Tea je inače za vrijeme pandemije, koncem 2020., osnovala s kolegicom s klase Martinom Mandek kazališnu družinu EMMA. Ime družine predstavlja ujedno i emancipaciju, odnosno osamostaljenje dvaju glumica. „Kada smo vidjele da je gotovo nemoguće realizirati predstavu kao fizička osoba, uz još par ideja u rukavu, i Martininu podršku, upustila sam se stvaranje vlastite produkcije uz misao – Da probamo pa što bude“.
Od recentnih projekata najviše je uživala u procesu stvaranja predstave „Pakao“ u Osijeku. „Došla mi je kao odmor nakon mukotrpnog i usamljenog procesa stvaranja monodrame. Tamo sam zapravo prvi put radila kazališnu predstavu s većom grupom ljudi nakon akademije pa me to jako radovalo. Moram spomenuti i dramske radionice koje vodim, koje me ispunjavaju na neki sasvim drugi način i koje su u meni otključale redateljsko oko. Srednjoškolke iz đačkog doma „Konvikt“ su osvojile prvo mjesto na državnoj Domijadi i jako sam ponosna na tu suradnju“, priča nam Tea, a mi ne odolijevamo, a da ju za kraj našeg razgovora ne upitamo već izlizano, ali kao i Bukača, uvijek aktualno pitanje – Koliko je teško biti glumica u Hrvatskoj?
„U BiH sam bila studentica glume, a profesionalni život gradim u Hrvatskoj pa mislim da mi je iskustvo još uvijek siromašno da bih mogla procijeniti. Mnogo aspekata utječe na moje osobno zadovoljstvo po pitanju karijere. Egzistencija, kvaliteta i prepoznatljivost projekata u kojima jesam, dostupnost novih projekata, čežnja za audicijama koje su rijetke itd. Osobno sam zadovoljna onime što sam postigla u lošim uvjetima kao outsiderica i moram priznati da jest jako teško. To je moj konačan odgovor“.