Piše: Nikolina Blažanović
Na Autonomnom festivalu žena, održanom od 6. do 12. lipnja u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine u okviru programskog pravca Heroine projekta Novi Sad – Europska prijestolnica kulture, jedna od tribina bila je na temu održive mode. Govorilo se o položaju tekstilnih radnica, razvoju industrije, pandemiji i ekološkom otisku. Sugovornice tribine, kao i ovog članka, bile su dizajnerica održive mode Ana Trošić Trajković i Tamara Rudić, predsjednica Socijalnog poduzeća Somborske Šnajderke.
Definiranje održive mode i problema brze mode
Održiva moda je metafora koja uključuje akcije i aktivnosti, pojedinaca ili grupa, koje su usmjerene vraćanju tekstilne i modne industrije u normalu. Poslovne politike kojima manipulira kapital poremetile su sisteme vrijednosti čime se ozbiljno ugrožava ekologija – podrobnije objašnjava Trošić Trajković:
„Održiva moda nije zastrašujuća nauka, niti je nešto što nam je strano. Ja bih je pre opisala kao zdrav razum, kao prosto sagledavanje realnih sopstvenih potreba, kao uočavanja i osvešćivanja razlika izmedju krpa i mode, kućne deponije i vlastite kolekcije odeće. Potpuno je jasno da nam je moda važna, da tako nije, da ne kupujemo odeću više nego što nam je potrebno, ova industrija ne bi bila vodeći zagadjivač životne sredine, neretko pritom, u robovlasnički srodnim odnosima u sistemima. Održiva moda se vraća nekoliko koraka unazad, u godine kada smo se lepo odevali, pažljivo birali svoju odeću, brinuli o njoj, popravljali je i imali u proseku 80% manje garderobnog prostora u domovima.”
Današnji problem je brza moda. Trošić Trajković ju prikazuje kao potrebu ljudi da posjeduju i da se pokazuju kroz simbole, potrebu koja je monetizirana na gerilski način. Brza moda je napala potrošačku svijest, posebno odjećom, a borba protiv nje trajat će jako dugo.
„Moramo krenuti od sebe i razmisliti kada, od koga i šta kupujemo. Da li nam je zaista potrebno, možemo li rešiti tu potrebu u vintage ili second hand prodavnici, koliko je putovala ta stvar po svetu do nas i koliko je galona nafte sagorelo medju oblacima pritome, kog je sirovinskog sastava taj komad odeće, jer nije svejedno hoćemo li mikroplastiku gramaže kreditne kartice pojesti i udahnuti za jednu ili dve godine, tokom nošenja, pranja i sušenja, te nije svejedno ni da li je ta stvar od pamuka, lana, svile, viskoze ili naftnih derivata poput poliestera i poliamida“, naglašava utjecaj brze mode na okoliš.
Alternativa brzoj modi
Trošić Trajković kaže da se proizvodnja treba usporiti, a poslovni taktovi preurediti. Sve treba krenuti od potrošačica i potrošača. Kada mi budemo zahtijevali ekološki i etički čisti proizvod, proizvođačice/i će mu ili težiti ili odustati. „Održiva moda je alternativni, ideološki potpuno suprotstavljen poredak stvari. Održiva moda su lokalni proizvodjači, samostalni dizajneri, krojačica u vašoj ulici, baka kad vam isplete džemper, mamini stari blejzeri i tatini mantili, razmena haljina sa drugaricom. Održiva moda je kada kupimo mašinu za šivenje po ceni jedne haljine, pa vadimo krojeve iz Burde i kreiramo sebi autentičan stilski izraz. Održiva moda su sakupljači tekstilnih sekundarnih sirovina koji ih peru, suše u svojim dvorištima i prodaju na buvljaku. Modu ne čini poreklo niti količina odeće koju posedujemo, a ova naša, održiva, samo hoće ljude da podseti na to.“
Položaj tekstilnih radnica i radnika koji stoje iza brze mode je izrazito tešak. Trošić Trajković ističe da u Bangladešu za 12 sati radi, s jednim slobodnim danom tjedno, dobiju 150 eura mjesečno. Radnice su lako zamjenjive, a nakon velike nesreće rušenja zgrade Rana Plaza još nitko nije odgovarao. Ovo nije samo stanje dalekog Bangladeša, nego i radnica u tvornicama širom Balkana.
Nastanak Somborskih Šnajderki
Iako je pandemija dodatno ugrozila prava radnica koje su zbog nje ostale bez posla ili morale pristajati na loše uvjete rada, jednoj skupini dala je ideju. Tijekom 2020. godine nastaje neformalna grupa građanki koje su svoj angažman započele šivajući zaštitne maske. Razvile su proizvodnju od 1500 komada maski tjedno koje su besplatno davale građankama/ima, zdravstvenim radnicama/ima, policijskim službenicama/ima, sindikatima, centrima za socijalni rad i srodnim ženskim organizacijama. Nakon pozitivne reakcije javnosti, odlučile su oformiti Somborske Šnajderke, socijalno poduzeće koje pomaže ekonomskoj integraciji žena i djece žrtava obiteljskog nasilja.
„Nalazimo se na kraju lanca institucionalne podrške namenjene žrtvama porodičnog i partnerskog nasilja, koja se završava izlaskom žena i dece iz servisa sigurnih kuća. Ove žene se po izlasku iz institucionalne zaštite suočavaju sa nepremostivnim ekonomskim problemima kako bi započele samostalan život sa decom van domašaja nasilnika. U prilog ekonomskog osnaživanja žena govore podaci da su korisnice usluga sigurnih kuća bile ekonomski zavisne žene (67% nezaposlenih). Dobar deo žena je bez kvalifikacija i bez osnovne škole (21%), sa završenom osnovnom (36%) i srednjom školom (37%). U istom periodu se 31% žrtava vratilo nasilniku, dok se čak 12,7% nakon ponovljenog nasilja i višestrukih trauma vratilo nazad u servis sigurnih kuća, gde ne dobijaju adekvatnu podršku“, govori Tamara Rudić o poticaju za osnivanje ovakvog socijalnog poduzeća.
Njihove ciljne skupine su žene koje su izašle iz sustava institucionalne podrške, sigurnih kuća, žene koje su u riziku od nasilja, siromaštva i socijalne isključenosti, slabo plaćene žene bez kvalifikacija i nezaposlene žene. Posebni fokus je na ženama s više djece i povratnicama u sigurne kuće. Kroz Program mentorstva s dvije mentorice usvajaju osnovna i napredna znanja te vještine krojenja i šivanja. Nakon obuke surađuju s njima radeći od kuće, dobivaju potporu za pokretanje vlastitog krojačkog posla ili dobivaju podršku pri zaposlenju u nekoj od tekstilnih tvrtki u Somboru.
Izlaz iz nasilja je moguć
Danas kroje i šiju različite tekstilne proizvode te su od maski došle do svečanih haljina, pregača, posteljina i raznih drugih proizvoda. U proizvodnju je trenutno uključeno pet žena, a svoje proizvode prodaju restoranima, turističkim organizacijama, individuama te tvrtkama kao što su Lidl i S Leasing. Tijekom prošle godine počele su proizvoditi lutke i spavaćice, a velike količine posteljina distribuirane su domovima za djecu širom Srbije zahvaljujući narudžbi Fonda NJKV Princeza Katarina. Uz sve to, ove godine su na Belgrade Fashion Week-u imale i svoju prvu kolekciju naziva REBORN s tri svečane haljine. Rudić ističe kako ta kolekcija uz modnu ima i veliku socijalnu vrijednost. Ona predstavlja svaku ženu koja je proživjela nasilje i kao pobjednica izašla iz tog začaranog kruga zahvaljujući Somborskim Šnajderkama.
„Krajem maja tekuće godine, ohrabrene podsticajima građana, društveno odgovornim kompanijama i pojedincima iz sveta mode, kulture, glume i sporta, odlučile smo se za prvu samostalnu modnu reviju pod nazivom Somborski šnajderaj u Beogradu, gde smo predstavile sopstvenu modnu kolekciju koju čine 35 haljina za različite prilike. Prava vrednost naše kolekcije prevazilazi vrednost samih modela, utrošenih radnih sati i materijala za njihovu izradu. Haljine i odevne kombinacije viđene na reviji, izradile su vredne i humane žene koje veruju da svojim radom i primerom mogu pomoći sebi ali i drugim ženama da započnu život van domašaja nasilnika. Naše haljine imaju ženska pobednička imena i nose ih žene pobednice, zbog čega se nadamo ćemo biti inspiracija mnogim ženama koje trpe bilo koji oblik nasilja. Mi znamo pravu vrednost podrške jer je pružamo i dobijamo. Pre dve godine smo započele sa šivenjem zaštitnih maski kako bi pružile svoj doprinos tokom neizvesnosti na početku korona virusa. Građani su nam uzvratili podrškom koju smo osetile na svakom koraku i zbog koje smo pokrenuli Šnajderke i rad od kuće. Sada je opet red na nas da pomognemo. Revija je prodajnog i humanitarnog karaktera a sva prikupljena sredstva biće uložena u obuku i uključivanje novih žena žrtava porodičnog nasilja“, opisuje vrijednost njihove prve samostalne revije.
Uz to što žele pomoći žrtvama obiteljskog nasilja, nastoje smanjiti i negativni utjecaj brze mode na prirodu. Nastoje smanjiti otpad, ponovno upotrijebiti tekstilne materijale, a ove godine planiraju pokrenuti i Šnajderaj centar. On će objediniti sve male kućne radionice, smanjiti potrošnju električne energije, goriva i nepotrebne logistike.
„Kad pogledamo iza sebe, na Somborske Šnajderke pandemija je uticala pozitivno. Uprkos teškoj situaciji u zemlji i lošim životnim okolnostima, mi smo, ne razmišljajući o preduzetništvu tada, ipak se upustile u preduzetničke vode i konstantnom podrškom građana, koji su nas podsticali, koračale napred u bolju budućnost. Ovo neka bude apel svim ženama, koje misle da izlaz iz nasilja nije moguć. Naša ruka stoji ispružena i dovoljno je samo da nam pišete, tu smo da vas podržimo i ohrabrimo, damo snagu, psihološku i pravnu podršku, ali i konkretan zanat u krojenju i šivenju ruke naš Program mentorstva, koji drže dve iskusne mentorke, nekadašnje žrtve porodičnog nasilja. Somborske Šnajderke su živ primer da možete ponovo da se rodite“, zaključuje Rudić.
Photo Credits: M. Pudić, V. Veličković, J. Semiz, M. Erdelji / Programski pravac Heroine projekta Novi Sad – Europska prijestolnica kulture
