Piše: Bojana Guberac
„Idem šorom ispade mi mudo, nema dugo ispadne i drugo. U curice šaren pičić mali, a u babe ko opanak stari“, uvodni su stihovi bećarca kojeg je audiovizualnom instalacijom u prostoru „Nema žene bolje od krmače“ u sklopu Festivala perforacije problematizirala umjetnica Arijana Lekić-Fridrih.
UNESCO je u studenom 2011. upisao bećarac u svoj popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Lekić-Fridrih instalacijom propituje odnos bećarca prema ženama. Počela je istraživati tradicionalna obilježja bećarca nakon što se zatekla na događaju na kojem se pjevao bećarac. „Zatekao me jedan improvizirani stih koji je pozivao na direktno nasilje nad ženama. Ono što me dodatno zateklo jest činjenica da su bez iznimke svi okupljeni na tom javnom događanju, i muškarci i žene i djeca s osobitim oduševljenjem reagirali upravo na taj stih. Taj događaj me doveo do istraživanja tog glazbenog izričaja i njegovih specifičnosti“, govori nam umjetnica.
Analizom sadržaja došla je do zaključka da je tradicionalni napjev usko vezan uz mizoginiju, nastavlja Lekić-Fridrih, o tome kako ovo društvo doživljava žene od najmlađe dobi do starosti, poziva i opravdava sve vrste nasilja nad ženama, a paralelno je iznimno popularan do razine da izaziva ponos kod gledatelja i izvođača.
Vulgariziranje i vrijeđanje žena u bećarcu normalizirano je do te mjere da je dio ne samo nacionalne baštine, već baštine čovječanstva koju štiti UNESCO. „Vjerujem da je hrvatski prijedlog da se bećarac uvrsti u nacionalnu baštinu nešto što UNESCO nije propitivao, ali radi se o našoj, hrvatskoj tradiciji koja se tretira kao svetinja. Smatram da se svaka tradicija koja naše društvo čini nazadnim treba propitivati i upravo zato sam postojeći bećarac izmjestila iz okruženja u kojem se inače izvodi i stavila ga u javni prostor kako bi sam rad koji ovaj put izvodi jedna žena, Maja Jakoliš, potaknuo dijalog o tome je li to tradicija koju želimo da baštine budući naraštaji.“
Znaš što ti se može dogodit
Ispred zagrebačkog HDLU-a u sklopu festivala Lekić-Fridrih postavila je i rad koji se bavi femicidom. Instalacijom „Znaš što ti se može dogoditi“ autorica podsjeća da je do lipnja ove godine u Hrvatskoj ubijeno devet žena, dvije trećine ukupno ubijenih žena u 2021. godini.
„Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova najavljuje da će ovo biti godina femicida, ali zapravo je ovogodišnja statistika samo pokazatelj trenda porasta broja zakonski nedefiniranog femicida bez konkretnih rješenja s legislativne strane, ali i nedovoljnog interesa medija koji će femicid popratiti kao još jednu u nizu vijesti nerijetko opravdavajući počinitelja neuračunljivošću ili izjednačavajući žrtvu i počinitelja zbog povijesti prijava obiteljskog nasilja ili uznemiravanja reda i mira. Kod svih devet ovogodišnjih femicida postojali su svjedoci samog čina ili incidenata koji su prethodili femicidu te se postavlja pitanje jesu li oni žrtve ili suučesnici”, kaže nam multimedijalna umjetnica.
Ovaj rad, kao i „bećarac“, spada pod društveno-angažiranu umjetnost. Lekić-Fridrih smatra da živimo u vremenu u kojem je gotovo dužnost umjetnika i umjetnica odmaknuti se od sebe i baviti se društveno angažiranom umjetnošću. Naglašava da su nedavni događaji u Americi pokazali su da u sekundi možemo ostati bez već izborenih prava. „Na udaru su uvijek najranjivije skupine, između ostalih i žene. Umjetnici i umjetnice imaju mogućnost prokazati nejednakosti i dati glas onima koji ga nemaju, a to je, čini mi se, trenutno i naša obaveza.“
Statistika žrtve pretvara u brojke, no u slučaju femicida, dodaje Lekić-Fridrih, statistika je igrom slučaja moćno oružje. „Nitko nije u poziciji negirati porast broja femicida, ali takvi zločini i dalje ne dobivaju dovoljno pozornosti da se osiguraju mehanizmi kako bi se žene zaštitile. Tek kad dođe do femicida izgovara se riječ – femicid. Ono što je potrebno je glasno govoriti o nasilju nad ženama, reagirati na vrijeme, a za to je potrebna i politička volja koja ne postoji ni sa strane vladajućih niti sa strane oporbe. Novinari i novinarke tu su moćni saveznici, ali i njima su potrebni saveznici i saveznice koje dobro poznaju situaciju u zemlji kako bi mogli djelovati prije nego što se dogodi ono najgore.“
„Čini mi se“, priča nam Lekić-Fridrih, „da se vrtimo u jednom malom krugu u kojem se međusobno podsjećamo na te statistike.“ U tom krugu, mišljenja je umjetnica, nema donositelja ni donositeljica odluka, niti dovoljnog broja aktivistkinja i feministkinja. „Femicid nećemo riješiti teorijom, potrebno je osnažiti žene, donijeti dobre politike, dobre prakse i aktivno i glasno ih zagovarati van tog kruga. Danas postoji velik broj mladih žena koje su itekako glasne i jasne u svojem stavu i njima treba dati glas. Ono što ćemo ostaviti za sobom naša je odgovornost, a pogotovo odgovornost aktivistkinja i feministkinja. Oduševljena sam radom udruge PaRiter iz Rijeke, udrugom Domine iz Splita te udrugom Domino (koja djeluje na području cijele Hrvatske) i demonopolizacijom glasnogovornica i glasnogovornika žena.
Sve i svi smo mi naši glasnogovornici i glasnogovornice, vodimo jednu borbu i ako je nećemo voditi zajedno – nećemo uspjeti“, poručuje na kraju našeg razgovora autorica dvaju istaknutih radova ovogodišnjeg zagrebačkog Festivala perforacija.
Arijana Lekić-Fridrih rođena je u Zagrebu gdje živi i radi. Završila je studij Filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu te studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2002. do 2009. godine radi kao scenaristica dokumentarnog serijala “Direkt” u produkciji Fade In-a i HRT-a. Režirala je dva kratka dokumentarna filma, “Online” i “Parada” te jedan srednjemetražni film “Ispočetka”. Posljednjih šest godina radi na multimedijalnom web projektu “Od5Do95” o kojem smo ranije pisale. Redovito izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu.
