Piše: Ivana Perković Rosan
Kaštelanka Jelena Brešković 19-godišnja je paradžudašica koja je ovo ljeto osvojila dvije medalje za Hrvatsku: brončanu na Europskom prvenstvu u džudu za slijepe i slabovidne u Italiji i zlatnu na Europskim igrama mladih u Finskoj. Da je riječ o iznimno talentiranoj sportašici govori i podatak da je na nedavno održanom prvenstvu Hrvatske u džudu u konkurenciji sa sportašicama bez invaliditeta osvojila treće mjesto.
Koliko Vam ovi uspjesi znače za dalje?
Puno mi to znači. Što se tiče zlata, obranila sam naslov koji sam osvojila prije tri godine, a što se tiče bronce, to je moja prva seniorska medalja i baš sam sretna.
Džudom se bavite skoro 12 godina, od samih početaka Judo kluba Kaštela. Je li to bio Vaš prvi sport?
Nije. Već s tri godine trenirala sam plivanje, a nakon toga gimnastiku i ozbiljno sam shvaćala treninge, koliko se to može u tim godinama, ali klub je bio previše daleko. A kada sam krenula u drugi razred, otvorio se džudo klub blizu moje kuće tako da sam na treninge mogla sama ići pješke. Svidjelo mi se pa sam ondje i ostala.
Tko Vam je najveća podrška?
Najveća su mi podrška moje tri sestre. Sreća moje najmlađe sestre Rite kada se vratim s natjecanja, s medaljom ili bez nje, znači mi više od svega na svijetu.
Osam godina starija sestra Lucija u povijest se upisala kao prva hrvatska džudašica na paraolimpijskim igrama. Trenirate li zajedno?
Prije smo znale često trenirati skupa, a i sada znamo ponekad jer ona želi ostati u formi iako ne trenira više.
Kakva je budućnost džuda za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj? Smatrate li da se u to područje dovoljno ulaže?
Dosad nije, ali nadam se da hoće. Nadam se da će, zahvaljujući meni i još više mojoj sestri, djeca s invaliditetom čuti i shvatiti da mogu biti uspješna u sportu, da mogu nešto trenirati. Mislim da smo mi ipak nekome nadahnuće i zbog toga sam sretna.
Jelena Brešković, Europske igre mladih 2022. u Finskoj / Foto: privatni album
Što biste savjetovali roditeljima slijepih i slabovidnih osoba? Je li džudo dobar izbor za njihovu djecu?
Mislim da jest, zato što je kontaktni sport i uči nas kontroli. I moje treće mjesto na nedavno održanom Prvenstvu Hrvatske u džudu za osobe bez invaliditeta pokazuje kako me moj invaliditet ne sprečava da uspijem u ovom sportu. Poznajem dosta slijepih ljudi, ali nitko se od njih ne bavi sportom, samo sjede doma, to je tužno. Znam da se otvara džudo klub za osobe s invaliditetom u Splitu, no to je više terapijski trening za osobe s cerebralnom paralizom, Downovim sindromom i slično. No nisam primijetila ni jednu slijepu osobu.
Općepoznato je da se ženski sport manje plaća i manje prati, kao i uspjesi paraolimpijaca, smeta li Vas to?
Kao što na paraolimpijski sport mnogi ljudi gledaju kao da manje vrijedi tako i na ženski sport. Često čujem komentare pa ti si žensko, lako je tebi, manja je konkurencija pa se ženama lakše probiti. To me smeta, ali neće me to obeshrabriti. Ne, nije mi lakše, isto mi je kao i tebi, ja imam svoj put, ti imaš svoj.
Kao slabovidnoj osobi što Vas najviše smeta u svakodnevnom životu? S kojim ste se preprekama dosad suočavali?
Zahvaljujući mojim roditeljima sestra i ja smo skroz samostalne, no prijeći cestu je postalo nenormalno opasno. Po danu ne vidim koje je boje svjetlo na semaforu, a neki semafori nemaju zvučne signale, na primjer, onaj na križanju Širina u Solinu. Tamo prelazim cestu kao da imam devet života. Teško mi bude i kada trebam na šalterima ispunjavati dokumente, a ne vidim ni gdje se trebam potpisati. Nemam bijeli štap, pa moram objašnjavati da ne vidim.
A u srednjoj školi bilo mi je jako teško zbog moga vida. Završila sam klasičnu gimnaziju unatoč tome što mi nitko nije izlazio u susret. Profesori mi nisu vjerovali da ne vidim iz prve klupe pročitati što je na ploči. Njima je bilo teško kopirati jedan komad papira na uvećani tisak. Sada se bojim ići na fakultet. Moja sestra ide na fakultet, ali ona je drugačiji karakter. Ona će se izboriti za sebe, ako treba, preokrenut će cijeli svijet za nešto postići, a ja nisam takav tip. Reći ću ‘u redu je’ samo da nitko ne viče na mene i da me ne izdvaja. Tako da sam pauzirala ovu godinu.
Jelena Brešković i trener Ante Vladimir Batinić, osvojena bronca na EP u džudu za slijepe i slabovidne 2022. u Italiji / Foto: privatni album
Što Vam je najveća motivacija?
Imam velike ciljeve, nadam se sada osvojiti medalju na svjetskom prvenstvu, bila bih prva hrvatska paradžudašica kojoj bi to pošlo za rukom, a da ne govorimo o Paraolimpijskim igrama. Moja sestra Lucija bila je jako blizu tome. Svaki dan treniram više od pola dana, sad sam u glavi već u Bakuu i razmišljam o borbama.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost? U kojem se poslu vidite? Čemu se nadate?
A nadam se Paraolimpijskim igrama, ne jednim, nego više njih. Želim živjeti sportski i kada se prestanem natjecati, želim postati trenerica za djecu. Želim se u sportu ostvariti maksimalno.
Trener Jelene Brešković Ante Vladimir Batinić otkrio nam je kako teku pripreme za Bakuu.
‘Kao i svaki sport bio on timski ili individualni, i džudo iziskuje velika odricanja, a prije svega jedan kontinuirani i ogroman rad. Jelena je trenutno u procesu priprema za Svjetsko IBSA prvenstvo u Bakuu u Azerbajdžanu koji će se održati početkom studenog ove godine gdje bi dobrim rezultatom ostvarili normu za program za POI u Parizu 2024. S obzirom na medalju s Europskog prvenstva na Sardiniji vrlo smo optimistični i motivirani za predstojeće veliko natjecanje’, rekao je Batinić koji se dotakao i pitanja sponzora.
‘U današnje vrijeme kad je čovjeku najteže, ne samo u svakidašnjici života i rada, teško je i sportašima. Njihov rad, trud, znoj, suze, kad-tad budu nagrađeni, ali sve to iziskuje ogromne troškove koje je jako teško pratiti. Sigurno da kudikamo ljepše zvuči i da se sportaš manje opterećuje financijskim aspektima ako netko to prati i potpomogne nekakvim donacijama. U ovom slučaju Jelena, a i svi ostali profesionalni sportaši, to zasigurno zaslužuju’, zaključio je.
