Razgovarala: Josipa Bubaš
S Aidom Bagić, jednom od osnivačica Centra za ženske studije, mirovnom i feminističkom aktivistkinjom aktivnom tijekom devedesetih, pjesnikinjom čija je poezija prevedena na nekoliko jezika i objavljena u različitim antologijama, te terapeutkinjom tjelesno orijentirane psihoterapije razgovarala sam o aktivizmu, globalnoj situaciji danas, rodnoj ravnopravnosti, poeziji i sličnostima postulata nenasilne komunikacije i terapijske prakse.
Josipa: Devedesetih si bila aktivistkinja, jedna od osnivačica Centra za ženske studije. Koja je pozadina osnivanja Centra i kako je tada izgledao feministički aktivizam?
Aida: Ove godine Centar za ženske studije slavi 30 godina postojanja. Bila sam dio ekipe koja ga je osnivala i bila sam aktivna u Centru do 2002. godine. Neko sam vrijeme bila koordinatorica studija, predavala sam kolegij Lingvistika i feminizam s Radom Borić, što je ujedno, još prije ulaska u aktivizam, bio i naziv mog diplomskog rada. Vodila sam i seminar Autonomni ženski prostori i radionice kreativnog pisanja. Centar je tada nastojao biti sigurno mjesto za različite žene, a okupila nas je Biljana Kašić. No, vratila bih se na vrijeme prije osnivanja. Nakon povratka sa stipendije u Mainzu u Njemačkoj gdje sam boravila 1989., vratila sam se u Zagreb, trebala sam diplomirati filozofiju i opću lingvistiku na Filozofskom fakultetu i prilično sam pogubila kontakte s ljudima s kojima sam se družila u vrijeme studija. Boravak u Mainzu mi je bio bitan jer sam tada odlučila da će tema moga diplomskog biti Lingvistika i feminizam kod profesora Dubravka Škiljana. U Njemačkoj sam otkrila temu rodno obilježenog jezika. Profesoru se svidjela ta, tada prilično nova tema. Njemačka mi je otkrila da postoje posebne police sa ženskom literaturom, da feminizam nije neka opskurna djelatnost. Još od srednje škole pratila sam Slavenku Drakulić i Vesnu Kesić koju sam početkom devedesetih i upoznala. Nakon povratka, dok sam pisala diplomski, pridružila sam se SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja, što je bio moj prvi feministički angažman i tu su nastala dugogodišnja prijateljstva koja su bila osnova kasnije organizacije. Prije Centra za ženske studije postojala je organizacija Ženska pomoć sada u okviru koje je pokrenut SOS telefon. Kasnije, krajem 1990. godine, skvotirale smo i prostor koji je kasnije postao sklonište za žene, danas je to Autonomna ženska kuća Zagreb. Krajem osamdesetih, većina nas nije slutila rat, a u to vrijeme je SOS telefon bio jedina feministička igra u gradu i okupljala je različite žene, znanstvenice i novinarke, radnice i studentice, odvjetnice i medicinske sestre, bila je to šarolika ekipa. SOS telefon bio je mjesto gdje se moglo sresti feministkinje, raditi na konkretnim stvarima i voditi razgovore kakvi su se kasnije vodili u Centru za ženske studije. Kada je počeo rat, dio nas se aktivirao u Antiratnoj kampanji, u to vrijeme savezu zelenih, ženskih i duhovnih grupa, a dio je smatrao da takav angažman nije primjeren u vrijeme rata. Bilo je to mračno i represivno vrijeme, dio nas nije želio prihvatiti dominantni diskurs homogeniziranja nacije, i to oko uloge žrtve. U to vrijeme nastajale su i razne druge organizacije, na primjer Centar za žene žrtve rata, pa B.a.B.e., kao grupa za ženska ljudska prava. U svemu tome iskristalizirala se potreba za intenzivnijim bavljenjem feminističkom teorijom i tako je krenula inicijativa za osnivanje Centra za ženske studije. Imali smo sastanke u prostoru Ženske infoteke, u prvom broju časopisa Kruh i ruže objavile smo poziv za sudjelovanje na Ženskim studijima. Iz današnje perspektive, ne znam kako smo se organizirale, telefonirale smo, slale faksove, i uvijek smo se uspjele naći. Osnivačice Centra bile su zainteresirane za teorijsko utemeljenje, neke su bile i povezane sa sveučilištem. U počeku je Centar funkcionirao možda više kao grupa za podizanje svijesti, to je bilo vrijeme kada nije bilo feminističkih kolegija na univerzitetima.
Josipa: U odnosu na osamdesete i devedesete, gdje smo danas kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti?
Aida: Dio zahtjeva za koje smo se zalagale krajem osamdesetih i devedesetih jest institucionaliziran, zaštita žena od nasilja dobila je zakonsku osnovu, na primjer silovanje u braku također se danas smatra silovanjem. Nasilje u obitelji ne smatra se samo privatnim problemom, što je danas opće prihvaćeno, no ponekad se pitam kako to da se, unatoč tim pomacima, nasilje još događa? Dolaze novi ljudi, još uvijek se mora govoriti institucijama da moraju vjerovati ženi koja kaže da je žrtva nasilja, no to se danas barem može izgovoriti. S druge strane, postoji neka vrst maskulinističkog backlasha, pa se mnogo toga što gotovo da je postalo samorazumljivo, ponovno dovodi u pitanje. Nemam jasan odgovor na takvu situaciju, mislim da su i muškarci i žene vrlo često izgubljeni pred pitanjem što i kao činiti, kako se u odnosima ponašati, kako prihvatiti jedni druge, i to nije teško samo u odnosima žene i muškaraca. Čini se da uvijek iznova učimo stvari koje su ljudi prije nas usvojili i nema garancije da će ono što smo postigli tako ostati zauvijek, to vidimo kroz događaje na globalnoj razini, ali i u Hrvatskoj.
Josipa: Kako si napomenula, bila si i mirovna aktivistkinja. Iz sadašnje perspektive, i s obzirom na trenutačna globalna zbivanja, koliko su danas potrebne (i učinkovite) antiratne prakse?
Aida: Tih sam devedesetih balansirala između feminističkog i mirovnog aktivizma, radila sam honorarno na projektima nenasilnog rješavanja sukoba, mirovne edukacije, bavila se organizacijskim i zagovaračkim radom. Trenutačna zbivanja na globalnoj razini podsjećaju me na predratno vrijeme u Jugoslaviji, događa se ista vrsta predratnog huškanja i masovne ratne psihoze koja polako raste. EU se naoružava jer tvrdi da je u opasnosti. Kao i devedesetih, nedostaje kreativnih ideja kako se izvući iz takve situacije bez eskalacije sukoba. Nekoliko nas okupilo se još početkom rata u Ukrajini kao Ad hoc feministička antiratna koalicija, a sad smo povodom 8. marta objavile apel o nužnosti traženja alternativa naoružavanju EU – Ne ratnoj ekonomiji, ne Europi rata!. Iako situacije poput ove kojoj trenutačno svjedočimo stvaraju osjećaj da se događaju stvari na koje ne možemo direktno utjecati, važno je zauzeti stav. Nemoguće je nabrojati što se u ovom trenutku događa, od genocida u Gazi na koji nema adekvatne reakcije međunarodnog sustava, potresa na Mjanmaru koji je u centar svjetske pozornosti doveo huntu s kojom se tamošnji stanovnici godinama bore, a da ni ne otvorimo priču o SAD-u koja nadilazi moj kapacitet razumijevanja. Ili prije, spremnost prihvaćanja novih realnosti.
Kad smo krenuli s Antiratnom kampanjom, dolazilo nam je puno ljudi iz Austrije, Njemačke, Britanije koji su nas podučavali nenasilnom razrješenju sukoba. To je bilo prije rata u Bosni i naivno sam vjerovala da ćemo skoknuti do prve linije fronte s novostečenim vještinama koje će riješiti sukobe. Sve te vještine dobro dođu u organizacijskom kontekstu i pomažu naučiti analizirati konflikte na višim razinama, no to ne znači da je moguće na njih utjecati. Tada, početkom devedesetih, imala sam sreću otići na tri mjeseca na EU Mirovno sveučilište u Stadtschlainingu, gdje mi je kolega savjetovao da se, ako sumnjam u učinkovitost mirovne prakse, počnem njome profesionalno baviti. Neko vrijeme sam se nastavila baviti mirovnim radom, no nisam sigurna je li se ta praksa dovoljno profilirala, posebice u usporedbi s vojnom industrijom. Pitam se ponekad zašto mirotvorci nisu jednako dobro organizirani kao vojska. Problem je što i vojska tvrdi da djeluje u ime mira i upravo je to ideja koju je jako teško promijeniti. Nitko ne tvrdi da napada, svi se uvijek brane, čak i Trump kada želi prisvojiti Grenland. Iako globalna situacija podsjeća na predratno stanje devedesetih, ne znam koliko nam iskustva devedesetih mogu koristiti danas. S druge strane, mnogo toga čime sam se bavila devedesetih danas su postale afirmirane prakse, a jedan od primjera je praksa nenasilne komunikacije po modelu Marshalla Rosenberga koji je bio nekoliko puta u Hrvatskoj devedesetih. Sada je osnovan i certificirani Centar za nenasilnu komunikaciju, no osnivači nemaju nikakvu poveznicu s nama koji smo učili od Rosenberga za vrijeme rata kada je Centar za mir Osijek izdao priručnik o nenasilnoj komunikaciji prema njegovom modelu, a Maja Uzelac i Karmen Ratković držale radionice nenasilne komunikacije. Mnogi su to integrirali u svoje prakse ali nitko nije dobio certifikat (smijeh) niti smo od toga napravili komercijalni paket. U lipnju će se u Zagrebu održati međunarodna konferencija o nenasilnoj komunikaciji u organizaciji Centra. Nenasilna komunikacija je humanistička metoda zasnovana na radu psihologa Carla Rogersu i povezna je s aktivnim slušanjem te jasnim izražavanjem potreba bez ugrožavanja druge osobe. Postoji nekoliko koraka koje je jednostavno savladati ali ih nije uvijek lako primjenjivati. Mogu se i pervertirati u praksi kada postaju manipulativna komunikacija.
Povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena i 30 godina Centra za ženske studije na zagrebačkom Dolcu održana je akcija “Open mic za 8. mart!” uz poruku: “Zvučne kad drugi šute” / Foto: Tomislav Čuveljak
Josipa: Objavila si nekoliko zbirki poezije a tvoja se poezija nalazi u brojnim antologijama i zbirkama. Kakav je za tebe odnos poezije i aktivizma?
Aida: Jučer sam bila na razgovoru s Anom Dević u Booksi, koja je, slično meni, izjavila kako bježi u poeziju kada piše za posao. Zanimljivo mi je da postoje tekstovi koji izravno utječu na stvarnost, primjerice dokumenti poput diplome koja govori o tvom mjestu u nekom kontekstu, u nekoj hijerarhiji, ili primjerice Trumpovih izvršnih uredbi, koje on ritualno potpisuje i koje potom imaju izravan učinak na živote milijune ljudi, od ilegalnih migranata do Grenlanda. To su moćni tekstovi (smijeh). Kada sam radila u NGO sektoru, pisala sam izvještaje kojima je namjera bila precizno opisati stvarnost, no oni to nikada nisu činili. Nasuprot toj vrsti formulaičnog teksta, bježala sam u poeziju. I danas, kada radim u državnoj instituciji, sudjelujem u proizvodnji tekstova koje netko svojim parafom i potpisom učini djelotvornima, ti tekstovi imaju direktan učinak na ljude, poput, primjerice, odluka o financiranju. Nasuprot tome, poezija ima drugi efekt, stvara neki svijet i donosi živost. Kada sjedim nad idejom s laganim osjećajem da tu nečega ima i potom krenem pisati, tekst se pojavljuje životnije od bilo kakvog preciznog opisa. Za mene je poezija transformativno i mistično iskustvo, ali jednako tako i svakodnevna igra.
Josipa: Terapeutkinja si tjelesno orijentirane psihoterapije. Koliko je iskustvo tijela koje si stekla tom praksom utjecalo na tvoj odnos prema poeziji?
Aida: Ulaskom u tjelesno orijentiranu psihoterapiju još sam više osvijestila koliko je pisanje tjelesni proces, iako mi je to bilo jasno i ranije, samo na razini tjelesnih senzacija, reakcija koje pisanje i razmišljanje o tekstovima izazivaju u tijelu. Nikada nismo odvojene od tijela. Ako komuniciramo, s drugima komuniciramo kroz tijelo, pa i čitanje u samoći pobuđuje tjelesne procese, prema tome, za mene je i pisanje tjelesni proces. S takvim sam se shvaćanjem prvi put susrela kada sam čitala Natalie Goldberg i njezine dvije knjige Writing Down the Bones i Wild Mind. To su priručnici pisanja koji pristupaju pisanju kao tjelesnom i meditativnom procesu, kao jednom vidu osobne prakse. Ona piše pod utjecajem budizma, a uvodi i neka pravila poznata iz metode automatskog pisanja koja sam primjenjivala u na radionicama kreativnog pisanja u Centru za ženske studije, poput praćenja senzacija koje izazivaju najjaču tjelesnu reakciju ili puštanja da se ruka kreće bez nametanja racija. Pisanje je tjelesni proces ne samo zato što pišemo rukom već i zbog senzacija koje doživljavamo. Budizam je meni najbliža filozofija, što je povezano s iskustvom Antiratne kampanje gdje su nam kao podrška dolazili vanjski mirovnjaci, a među njima je bio i Adam Curle koji je bio kveker, ali nam je držao budističku meditaciju sjedenja u krugu i disanja u kojoj smo zamišljali da smo svi dio oceana iz kojeg udišemo. Još uvijek pamtim tu jednostavnu vježbu. Tada sam bila u dvadesetima a on je imao 70-ak godina, za mene je bio poput starog mudraca.
Josipa: Uskoro ćeš održati radionicu Ruka prati dah – susret tijela i pisane riječi. Možeš li reći nešto više o tome?
Aida: U zadnje vrijeme razvijam radionice u kojima povezujem svoje interese: tjelesno orijentiranu terapiju i pisanje. Ovom radionicom, koju radim s kolegicom i okolišnom novinarkom Marinom Kelavom povezujemo dah, pisanje i pokret. Marina često koristi dah u svojoj terapijskoj praksi. Ideja radionice je da pokažemo ljudima kako da dođu do emocija aktivacijom tijela, da istraže disanje kao tjelesni proces koji može potaknuti kreativnost. Pisanje daje kognitivni okvir senzacijama koje se stvaraju u tijelu, a koje nekad možda nisu prepoznate jer ni ne znamo što je u nama dok ne pokrenemo tijelo, dok ne damo sebi priliku da oslobodimo dah. Kroz pokret tada transformiramo te nejasne senzacije u nešto što je produktivnije i ugodnije. Kombiniramo vježbe pokreta i daha s pisanjem koje bi trebalo dodati spoznajnu komponentu. Prošle godine sam vodila sličnu radionicu na Festivalu empatije, koji organizira Kreativna Audiovizualna Asocijacija (KAVA) s namjerom povezivanja umjetnosti i psihologije. Tema prošlogodišnjeg festivala bio je gubitak, a ovogodišnja tema bit će neuspjeh. To je zanimljiva tema. Na primjer, svoje životopise nastojimo organizirati oko uspjeha, oko svega što smo završili, napravili, postigli, a možda su nam neuspjesi, slijepe ulice, nezavršeni poslovi i bjeline u životopisu važniji za osobni razvoj.
Aida Bagić i Nataša Medved / Foto: Tomislav Čuveljak
Josipa: Što je to tjelesno orijentirana terapija i po čemu se razlikuje od drugih psihoterapijskih pravaca?
Aida: Tjelesno orijentirana psihoterapija je priznati terapijski pravac u Hrvatskoj, ima nekoliko škola gdje se može završiti, ja sam završila u CIR-u (Centar za integrativni razvoj). U biti, psihoterapija koja ostaje isključivo na razgovoru može nam pomoći da shvatimo u čemu je problem, ali to nije dovoljno za promjenu. Često sami sebe zavaramo misleći da je dovoljno razumjeti problem intelektualno, dok zapravo izbjegavamo suočiti se s onim emotivnim dijelom koji stvarno traži pažnju. Tjelesna psihoterapija razbija taj obrazac jer ne dopušta da ostanemo u sigurnoj zoni razmišljanja. Poanta je u tome da spojimo sve zajedno – da se kroz tijelo suočimo s emocijama koje smo potisnuli. Kad jednom prođemo kroz to, stvarno osjetimo duboki mir, sigurnost i autentičnost u vlastitoj koži, jer tijelo osjeti to oslobođenje. Tek tada možemo zaista osjetiti tko smo, a taj unutarnji mir i fizička ugoda nam potvrđuju da smo konačno u kontaktu sa svojom suštinom. No, rekla bih da je svaka psihoterapija čin aktivnog slušanja i prisutnosti. Za taj sam princip prvi puta čula devedesetih i nekada kažem da sam se psihoterapijom počela baviti već tada jer sam kroz prakse nenasilne komunikacije naučila da je moguće drugu osobu slušati tako da ne moram odmah razmišljati što će biti moj odgovor te da aktivno slušanje ne znači da se slažem s drugom osobom. Aktivno slušanje je bazična vještina u nenasilnom rješenju sukoba.
Josipa: Što točno podrazumijeva aktivno slušanje?
Aida: U običnom se razgovoru jedni na druge nadovezujemo, i aktivno slušanje nije nešto što treba uvijek primjenjivati. Uglavnom, dok drugi priča vrtimo svoj film u glavi i pratimo vlastite asocijacije dok u aktivnom slušanju pokušavamo, koliko je moguće, isključiti vlastite misli i u potpunosti slušati drugu osobu dajući joj do znanja da slušamo tako što reflektiramo što je rekla. Aktivno slušanje zahtijeva potpunu pozornost, prisutnost i duhom i tijelom za drugu osobu. Suvremena psihoterapija mnogo toga može zahvaliti budizmu, ali i drugim filozofskim pravcima, i istočnim i zapadnim. Ta prisutnost za drugu osobu jest transformativna, tome sam svjedočila i kada su drugi bili prisutni za mene i ja za njih. Specifikum tjelesne psihoterapije jest poticanje tjelesnog izražavanja i tjelesnog istraživanja onoga što je neizgovorivo, zato je ta vrsta terapije dobra za rad s predverbalnim traumama, onima o kojima se još ne može govoriti, koje mogu postojati samo kao pokret ili senzacija. Ljekovito je ako sam kadra zrcaliti drugu osobu kada to pokazuje. Tu sam, pokazujem da sam tu, da je u redu, da si ti OK, da te mogu prihvatiti takvu kakva jesi, što znači da se i ti možeš prihvatiti u cijelosti, i to je psihoterapijski proces kroz koji nam terapeut/kinja pomaže da osvijestimo sva tamna mjesta koja nosimo u sebi.
