Razgovarala: Josipa Bubaš
S Vidom Demarin, neuropsihijatricom, profesoricom, jednom od najcitiranijih znanstvenih autorica, jednom od rijetkih članica HAZU koja znanost čini pristupačnom i zanimljivom, razgovarala sam o zdravlju, mozgu i umu, duhovnosti i položaju žena u znanosti.
Josipa: Na pristupačan i interesantan način često govorite o zdravlju mozga, održavanju vitalnosti, važnosti zdravih navika ali i važnosti mentalne higijene.
Vida: U zadnjih sam mjesec dana sudjelovala na četiri konferencije s različitim temama i svrhama. Nedavno sam govorila na temu Zdravlje i životni stil jer je naša uloga očuvati zdravlje, mozak se zalijeni od rutine i stalno moramo s njim raditi i aktivirati neuroplastičnost. Za to je potrebna fizička i mentalna aktivnost, dobra prehrana i upravljanje stresom. Pripadam jednoj od zadnjih generacija neuropsihijatara, znam da postoji duša. Danas neurolozi pacijente šalju na magnete i koncentriraju se na očitanja, ne promatraju čovjeka u cjelini, njegove navike i životni stil. Kronični stres je jako opasan, a današnji život je prepun stresa. Kod stresa je problem kako ga definiramo. Potreban nam je da bi mogli funkcionirati, da nam omogući adekvatnu reakciju na vanjske podražaje pri čemu se iz kore nadbubrežne žlijezde izlučuje hormon adrenalin i pod njegovim utjecajem aktivira se simpatikus. Kada se stresna situacija završi, vraćamo se u normalu, te se aktivira parasimpatički sustav, rad srca je usporeniji. Kada se non-stop ponavlja, stres postane kroničan i kontinuirano živimo u „bori se ili bježi“ modalitetu, što utječe na imunitet i izaziva upalu niskog stupnja koju sve kronične bolesti imaju u svojoj podlozi, od čira na želucu, neurodegenerativnih bolesti, migrene, multiple skleroze i kardiovaskularnih bolesti. Ljudi umiru od infarkta zato što im je kronično upaljena stijenka koronarne arterije, a ne od kolesterola. Moraju promijeniti način razmišljanja. Uvijek se šalim da je primjer kroničnog stresa loš brak.
Josipa: Bavite se neuroplastičnošću mozga, no još uvijek nije jasno kako iz fizioloških procesa nastaje ljudsko iskustvo.
Vida: Nemamo odgovore na to, no možda ni ne trebamo znati.
Akademkinja Vida Demarin s dr. Sanjom Toljan, na Međunarodnom neuropsihijatrijskom kongresu Mind&Brain u Puli / Foto: privatna arhiva
Josipa: Kako ste i sami napomenuli, vaš je pristup zdravlju holistički, uzimate u obzir sve razine čovjeka, od prehrane i lučenja hormona do stanja svijesti, što je rijetko u tradicionalnoj znanosti.
Vida: Bitno je komparativno gledati – u Južnoj Americi sam bila u muzeju na Titicaca jezeru u kojemu je kronološki, komparativno prikazan razvoj tehnologije plovidbe na različitim kontinentima i moglo se vidjeti što se događalo u određenom periodu na svakom kontinentu. Tako treba razmišljati. U medicini se pojavio problem uske specijalizacije, ide se duboko u jednom smjeru a nedostaje kontekst – subspecijalizacije sužavaju perspektivu, bavimo se dijelom organa, čak ne ni cijelim organom a gubi se iz vida cjelovitost čovjeka – um i duša. U Puli sam vodila 63. međunarodni kongres Mind and Brain. Ne vodim ga od njegovih početaka (smijeh), počela sam 2008., kada sam ga preuzela od prof. Barca. Kongres obuhvaća neurologiju, psihijatriju, psihologiju i druge srodne struke, interdisciplinarnog je karaktera, a nakon toga sam vodila Ljetnu školu u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku o prevenciji neuroloških bolesti. Na takvim susretima pomalo primjećujem da i mladi liječnici počinju obraćati pažnju na dušu, sve više pokušavaju sagledati čovjeka u cjelini. S dr. Sanjom Toljan sam, koja se bavi utjecajem hormona na zdravlje, 2020. uredila knjigu Klinička psihoneuroendokrinoimunologija. To je nova znanstvena disciplina koja obuhvaća psiho-neuro-endokrino-imuno aspekt organizma. Pokazuje kako kronični stres aktivira mozak koji preko endokrinoloških poruka iz hipotalamusa i hipofize djeluje na koru nadbubrežne žlijezde koja potom počinje izlučivati adrenalin i kortizol kako bismo se mogli obraniti od opasnosti. Ako je stres kroničan, kortizol se potroši što narušava balans u imunološkom sustavu, pa se poveća broj proinflamatornih citokina. To su male stanice poput leukocita, kemokina, interleukina, koje čine imunološki sustav. Kada se broj proupalnih stanica poveća, u čitavom tijelu dolazi do upale niskog stupnja. To nije primjetna upala, ne osjetimo je, ali je tinjajuća i uzrokuje brojne bolesti. Također, cijeli gastrointestinalni sustav smanjenim izlučivanjem hormona iz tankog crijeva utječe na stanje čovjeka i rad mozga. Danas se puno govori o mikrobioumu i zna se da se iz sluznice tankog crijeva izlučuje 90 posto serotonina i 50 posto dopamina u organizam. Zato treba paziti na probavu i na ono što i kako jedemo jer tako utječemo na rad mozga. Bitno je dobro sažvakati hranu u ustima. Ona kroz usta ide kroz jednjak u želudac i potom u tanko i debelo crijevo gdje se kroz sluznicu crijeva korisne tvari apsorbiraju u organizam a ostale idu van. Ljudi jedu kroasane i to usput, dok voze bicikl a trebalo bi sjesti, posvetiti se hrani, jesti mindful, kako govori Branka Novosel koja nam je na Body Mind and Leadership konferenciji pokazala kako treba osjetiti svaki detalj hrane, od teksture ambalaže, primjerice pri odmotavanju čokolade, zatim pomirisati hranu, osjetiti toplinu i pustiti da se u ustima miješa sa slinom pa tek onda početi žvakati. To daje potpuno drugačiji doživljaj hrane. Danas nemamo više obroke, malo ljudi jede s obitelji, ide se u shoppingcentre gdje je buka i ne može se opušteno jesti. U knjizi Plave zone autora Dana Buettnera koju sam prije dosta godina kupila na aerodromu, autor govori o 5 zona dugovječnosti. To su Icaria u Grčkoj, Sardinija u Italiji, Okinawa u Japanu, Poluotok Nicoya na Kostariki i Loma Linda u Kaliforniji. Na otoku Okinawa stanovnici prakticiraju ikigai, što podrazumijeva život usklađen s vlastitom svrhom, dok fotografija Sardinije prikazuje obitelj za objedom za kojim sjedi nekoliko generacija obitelji. Mi odbacujemo starije ljude čim nešto zaborave. Za zdravlje i dugovječnost potrebno je puno komponenti – ishrana, tjelovježba, brain fitness, druženje. Čovjeka ne možemo promatrati iz perspektive uske specijalistike.
Akademkinja Vida Demarin, na 63.Mind & Brain kongresu u Puli gdje im je kolega iz Pekinga poklonio kaligrafiju s natpisom Lasting forever / Foto: privatni album
Josipa: Kada spominjete brain fitness, koji je vaš savjet za održavanje znatiželje i motovacije? Što nas sve stimulira?
Vida: Za aktivnost mozga bitno je primjećivati i cijeniti ljepotu. Priroda i umjetnost su genijalni stimulatori uma. Bavila sam se time i objavila sam članak Mozak i umjetnost. Jedan od stupova zdravlja mozga je i redovita tjelesna aktivnost, ali od svih načina kretanja i vježbanja, ples je najbolji. Istraživanja pokazuju da za vrijeme tjelesne aktivnosti mitohondriji pojačano izlučuju BDNF Brain-derived neurotrophic factor koji je neuropeptid, odnosno bjelančevina koja djeluje na neurone i utječe na pamćenje, koncentraciju i raspoloženje. U našem jeziku ne postoji prijevod. Tijekom bolesti i nakon traume ili kroničnog umora prestaje se izlučivati dovoljno BDNF pa ljudi postaju zaboravljivi i dekoncentrirani. Istraživanje pokazuje da tjelesna aktivnost potiče izlučivanje BDNF, a posebno ples. Istraživali su dvije grupe ljudi – jednu koja je vježbala u teretani a drugu koja je plesala, vadili su im krv prije i nakon vježbanja, i rezultati su pokazali da se plesanjem izlučuje tri puta više BDNF nego vježbanjem u teretani. Ples uključuje glazbu, ritam, melodiju, sjećanje, druge ljude, aktivira zrcalne neurone koji se jednako aktiviraju pri kretanju i promatranju kretanja i po nekim znanstvenicima, ključ su empatije. Ples je jako kompleksna aktivnost. Obožavala sam plesati, prije je bilo puno mjesta za ples ali danas nemam gdje. Puno je istraživanja rađeno o glazbi i umu.
Josipa: Danas su ljudi manje u direktnoj interakciji, a više na društvenim mrežama. Kako one utječu na mozak?
Vida: Društvene mreže su promijenile tip pozornosti, no stvar je u načinu upotrebe. Štetno je ako ste cijele dane bez zadrške na društvenim mrežama, no s druge strane, možete puno brže dobiti informacije. Mozak stalno treba poticaje. Mladima je teže uspostaviti fokus kakav nam je bio potreban prije, jer su im informacije svugdje dostupne. Informacije oduvijek vladaju svijetom. Sad su dostupnije ali još uvijek onaj koji ih zna koristiti ide naprijed. Previše se oslanjamo na tehnologiju. Kada idem s prijateljicom na kavu, vidim mlade ljude kako sjede skupa, no ne razgovaraju nego kuckaju po mobitelima. To mi je fascinantno. Naravno da se zbog toga promijenila pozornost ali knjige se i dalje čitaju.
Akademkinja Vida Demarin s kolegicom Sandrom Morović na Kongresu u Marrakeshu / Foto: privatni album
Josipa: Često navodite i meditaciju kao način održavanja aktivnosti uma. Zašto je ona bitna?
Vida: Danas sve više ljudi zanima meditacija, iako još uvijek ne dovoljno. Činjenica je da premalo znamo o sebi jer trčimo na sve strane. Često citiram Thich Nhat Hanha, vijetnamskog zen budistu nominiranog za Nobelovu nagradu za mir. Rekao je da je „The way out is in“. To je bit stvari, čovjek sa sobom treba vidjeti tko je, što je, kamo ide. Tome pomaže meditacija.
Josipa: Govorite o štetnosti rutine, no što ako korisne navike, poput meditacije, postanu rutina?
Vida: U meditaciji uvijek doživljavamo druge stvari, produbljujemo pozornost. Na površnoj razini energiju mozga kradu automatske misli. Problem je što imamo jako puno misli koje ne kontroliramo. Zato trebamo obratiti pažnju na ono što mislimo i na neki način to kontrolirati jer nam jedna kriva misao može upropastiti ne samo dan, nego i pola života. Bavim se neuroplastičnošću mozga, o tome se sada puno priča. Joyce Shaffer je pisala o glavnim stimulusima za aktivaciju neuroplastičnosti, osim motorike i glazbe, došla je do zaključka da je ljubav najvažnija. Tu se ne misli na romantičnu ljubav nego na pristup životu i ljudima s određenim žarom koji je osnova vitalnosti. Nakon toga, bitno je što mislimo. Tu dolazimo do epigenetike. Dijete do 5 ili 7 godine uči u obitelji a nakon toga uglavnom živimo na autopilotu, ne osvješćujemo postupke nego donosimo odluke na temelju onoga što smo naučili i prilagođavamo život tome. Nije dobro ako je obitelj disfunkcionalna, no bit je da osvijestimo misli i kontroliramo što mislimo, da se na neki način sami strukturiramo. Misli su opasne, ne samo u smislu da povlače pozornost, već imaju potencijal iskonstruirati krive stvari koje za posljedicu imaju depresiju, a u konačnici i demenciju. Mentalna higijena je ključ. Epigenetika je pri tome važna jer dokazuje da ljudi mogu sve ako se usmjere – sve je moguće promijeniti i naučiti, o tome nas uči i neuroplastičnost mozga.
Akademkinja Vida Demarin s kolegicom Serenur Ozturk u Dubrovniku u Ljetnoj školi / Foto: privatni album
Josipa: Možete li pojasniti pojam epigenetike?
Vida: Često se govori o uvjerenjima, no uvjerenja su samo ponavljane misli, čak i ako su nesvjesno preuzete od okoline. Meditacije su bitne, jer kroz njih postajemo svjesni sebe, mijenjamo uvjerenja koja nam ne koriste i koja nas ograničavaju. To je epigenetika. Sedamdesetih, kada je otkriven DNK, smatralo se da je život unaprijed definiran, ljudi su tražili objašnjenja u genetici misleći da je činjenica da su im roditelji bolesni siguran znak da će se i sami razboljeti. Onda je Bruce Lipton, stanfordski molekularni biolog, pokazao da postoji više od gena i svoje tvrdnje dokazao kroz epigenetiku. Napisao je knjigu Biologija vjerovanja. Ljudi imaju puno gena, ali je pitanje je koji će se aktivirati. Na 95 posto karakteristika utječu uvjerenja, a na tek 5 posto genetika. Geni su predispozicija. Svi smo u čamcu, imamo određeni smjer kretanja, ali što ćemo raditi na njemu, pojedinačna je odluka. Viktor Frankl je u knjizi Život uvijek ima smisla ili zašto se niste ubili napisao da između podražaja i reakcije imamo trenutak koji nam omogućuje izbor. I to je to, snaga tog trenutka. U čamcu postoji izbor.
Josipa: Vi ste odabrali posvetiti život medicini. Jedna ste od najcitiraniji znanstvenih autorica, objavili ste ima 457 znanstvenih radova. Kada ste sve to stigli? Koliko ste dnevno radili?
Vida: Nikada nisam računala sate. Fenomenalno mi je bilo kako nam je prof. Hudolin, vrhunski psihijatar i vizionar socijalne psihijatrije, na pitanje kako ćemo stići završiti zadatak od danas do sutra govorio: „Noć je duga“. Nije se to često događalo, ali morali smo sve stići. Imala sam fantastičnu logistiku, mama i svekrva su mi kuhale, nisam imala djecu, imala sam riješeno dosta toga što druge žene moraju raditi. Inače sam zagovornica multitaskinga. Ne gledam televiziju osim kada ja nastupam. Moj muž je gledao televiziju dok sam u drugoj sobi slušala glazbu, a u trećoj sobi sam radila. Kada ne gledate televiziju, produljite aktivno vrijeme za nekoliko sati. Doktorica Toljan ističe važnost cirkadijskih ritmovima – naš je organizam napravljen da bude savršeno usklađen s prirodom, a primjer je lučenje hormona u određeno vrijeme u danu, što podrazumijeva i spavanje u određeno doba. U svakom slučaju, bitno je organizirati vrijeme. Puno sam se družila, odmarala sam se kada mi je bilo potrebno, no opet sam sve stizala.
Foto: Summer Stroke School in Dubrovnik
Josipa: Postigli ste jako puno u znanosti, jeste li ikada osjećali prepreku jer ste žena?
Vida: Nikada. Tajnica sam Medicinskog razreda HAZU već drugi mandat. Akademik Kusić, koji je bio predsjednik HAZU u dva mandata, često spominje mene i još nekoliko žena kao primjere da žene mogu sve. Bila sam sveučilišna profesorica, predsjednica klinike, redovita sam članica HAZU, ne znam što bih još napravila. Nikada nisam imala dojam da me se na bilo koji način zaustavlja zato što sam žena. Stvar je i u stavu, nikada nisam imala osjećaj da pred sobom imam prepreku, nikada se pred izazovom nisam pitala što ću sad. Stav je sve.
Josipa: Ipak je činjenica da je puno manje žena u HAZU i na brojnim drugim vodećim pozicijama. Kako to objašnjavate?
Vida: Ipak je to mačo svijet, što se vidi na primjeru Akademije. Manje zajednice ne ističu žene, puno je više muških predstojnika, direktora. Uz to, žene imaju trostruke karijere, bave se kućanstvom i djecom, pa kada treba navaliti na projekte i istraživanja, uz dvoje djece ne mogu prionuti radu s puno žara. Danas mladi muževi više pomažu, dok je žena prije morala sve. Svojim sam prijateljicama rekla da radije uzmu ekstra posao pa plate spremačice nego da doma spremaju. Žene trebaju raditi ono što najbolje znaju, a to su njihova struka. Ključ je dijeljenje odgovornosti i omogućavanje adekvatne zarade. Vidim oko sebe da mladi muškarci vode djecu u vrtiće, peru veš, drugačija je raspodjela posla, barem u gradu. U ruralnim područjima još uvijek manje žena radi izvan kuće.
Josipa: Vi ne vjerujete u burnout?
Vida: Mislim da je to glupost. Bitno je postaviti se tako da ne dozvolite iskorištavanje. Kod količine rada, stvar je organizacije, sve se stigne. Kad sam bila umorna, spavala sam. Uvijek sam bila orijentirana prema mladima i imala suradnike s kojima sam dijelila posao. Suradnja je najvažnija, važno je raditi projekte s puno ljudi. Naravno, ne možeš cijeli život raditi isto, zato je bitna koordinacija i rotacija uloga u timu, time se može izbjeći kronični stres. Žene mogu sve, ali nekad se okolnosti urote protiv njih pa se moraju više boriti s njima. U medicini je sve više žena, a u neurologiji one dominiraju, to je muškarcima prekomplicirano (smijeh). Imam afinitet prema mladima, možda je to od obitelji jer su moji bili roditelji pedagozi. Thich Nhat Hanh je rekao „Happy teachers will change the world“.
